Stripovi poput ovoga jednostavno trebaju postojati. Ako ni zbog čega, a ono zbog toga kako bi još jednom potvrdili kako strip nije mrtav medij i kako medijski potpuno nevidljivi autori još uvijek mogu napraviti nešto daleko kvalitetnije od onoga što rade silna vojska hrvatskih pisaca i inih umjetnika. Čak i u svojim najslabijim momentima Corpseman je još uvijek zanimljiviji od dobrog dijela suvremene hrvatske proze, o filmu da i ne govorimo.
Pomalo je oslobađajuće pisati o stripu iza kojega ne stoji neko veliko ime. Htjeli vi to ili ne, imena poput Jodorowskog, Toppija ili Pratta svojom veličinom zamagljuju strip, tako da čak i onda kad proizvedu neprobavljivo smeće, mozak se opire takvom čitanju tražeći u tim radovima nešto što bi mu proturječilo. Maja Karačić i Ivan Svaguša s "Corpsemanom" nisu napravili ništa monumentalno. Ipak, napravili su nešto upečatljivo. Nešto čemu se vraćate i nakon prvog čitanja. Nešto što svjedoči kako hrvatski strip još uvijek može funkcionirati unutar državnih granica.
Ako bi htjeli okarakterizirati "Corpsemana" sa samo jednom riječju, tada bi ta riječ bila 'minijatura'. Pri čemu se ona prvenstveno odnosi na sadržajni opseg stripa. Svojim stilom i načinom pripovijedanja "Corpseman" zaziva dane njemačkog ekspresionističkog filma, pri čemu je vrlo teško oteti se dojmu kako "Corpseman" izravno crpi utjecaje iz Wieneovog filma Das cabinet des Dr. Caligari. Poetika ovog stripa zapanjujuće je slična onoj njemačkog ekspresionističkog pokreta. Rudimentarna priča u podlozi koju nadopunjuje bogat vizualni izričaj. Izravni citati, poput krivudavih linija i iskrivljenih perspektiva koji nagovješćuju demenciju glavnog lika, dodatno učvršćuju ovaj strip u spomenutu tradiciju. Upravo u ekspresionističkom tretmanu temeljne priče (kako u Svagušinom crtežu, tako i u scenariju Maje Karačić – jesu li ove uloge baš ovako podijeljene ili je riječ o zajedničkom radu na oba plana stripa nigdje nije točno navedeno) leži svo bogatstvo "Corpsemana". Osnovna (i jedina) pripovjedna razina ovog stripa ne skriva neke velike misterije. Priči o znanstveniku koji završi u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici zbog šizofrenije prouzrokovane počinjenim zločinom nema se što nadodati. Vrlo rudimentarno razrađena (osnovni osjećaji krivnje, oprosta i autodestruktivne opsesije pomiješani su sa pričom o zavisti i iskorištavanju unutar akademske zajednice) gotovo da i ne nudi nikakve nove spoznaje ili iznenađenja. Ono zbog čega plijeni pozornost jest način na koji je ispričana.
Karačić i Svaguša elemente priče čitatelju otkrivaju u malim, brižljivo posloženim fragmentima. Slijedeći izlaganje autorâ, koje se uglavnom fokusira na stvaranje ambijenta zanemarujući linearnu ekspoziciju, čitatelj biva uvučen u svijet čije okvire ne može naslutiti. Kako strip odmiče, tako se pojavljuju i elementi koji fiksiraju prikazani svijet (poput scene u kojoj onesviještenog znanstvenika ljudske siluete smještaju u krevet na oporavak, ili one u kojoj neimenovana skupina ljudi u doktorskim kutama preko televizijskog ekrana promatra događaje u laboratoriju), da bi ga u konačnici (paralelno sa razrješenjem opsesije glavnog lika) potpuno razotkrili. No, razotkrivanje svijeta ne dolazi putem dramaturškog obrata. Svijet se razotkriva pomoću informacija brižljivo posloženih unutar četrnaest kratkih poglavlja od kojih svako nadograđuje ono prethodno. Vješto ubačen kadar, vješto razložena situcija, ekspresivna tipografija kao pripovjedni postupak, montaža i kadriranje svojstveni isključivo mediju stripa – sve to od „Corpsemana“ čini izrazito upečatljivo djelo zbog čega je još veća šteta što se zadržalo na prvoloptaškoj, jednostavnoj ideji s kojom se ne može puno toa učiniti. „Corpseman“ se čita kao stilska vježba, kao prikaz mogućnosti autorâ koje se tek trebaju iskoristiti u nekom ambicioznijem i/ili ozbiljnijem djelu.
Zašto uopće zamjeram na 'neozbiljnosti'? Ukoliko je nemoguće na hrvatskom tržištu napraviti komercijalno uspješan hrvatski strip (kako će proći jedini ozbiljniji pokušaj u zadnje vrijeme - Senor Kumanovića i Kukića koji se tek treba pojaviti na kisocima - ostaje da se vidi), utoliko to znači kako su svi autori poput Maje Karačić i Ivana Svaguše tek amateri puni pomalo mazohističkog entuzijazma. Stvarati unutar takvog konteksta znači imati potpunu slobodu od zahtijeva publike (strip ne treba biti 'čitljiv' u onom općem smislu), od uredničkih rokova i sličnih problema s kojima se susreću autori koji svoj rad mogu naplatiti. Kretati se linijom manjeg otpora unutar slobode koju im pruža takva pozicija, ne čini mi se kao pohvalan čin. „Corpseman“ jest avangardni strip (ukoliko avangardu promatramo kao nešto suprotno ustaljenoj pripovjednoj šabloni komercijalnog stripa) no iz nekog razloga u tome nije dosljedan.
Rezimirajući, uvjeren sam kako „Corpseman“ nije ono najbolje što Svaguša i Karačić mogu napraviti i kako je tek pitanje vremena kad će nas obradovati nekim zaokruženijim radom. Do tada, „Corpseman“ ostaje kao znakovit prikaz dometâ hrvatskog stripa.
.jpg)
.jpg)
