“Crni Roko“ je strip junak nastao u svojedobnim okvirima jugoslavenskog strip izdavaštva. Radi se o junaku nastalom na temelju popularne dramske serije “Kuda idu divlje svinje“ autora Ive Štivičića, koji ujedno potpisuje i scenarij u ovim epizodama. Za crtež je bio zadužen slovenski crtač Jelko Peternelj, a kao podloga i inspiracija glavnom junaku Crnom Roku poslužio je poznati glumac Ljubiša Samardžić, koji je u dramskoj seriji ujedno utjelovio i istoimenu ulogu. Izdavač “Crnog Roka“ bilo je poznato tiskarsko poduzeće “Dnevnik“ iz Novog Sada. Čitava edicija je objavljena 1983 godine i sadrži ukupno 8 brojeva, koji idu u povezanim nastavcima. Tako prvi broj sadrži epizode “Operacija kovčeg“; “Veriga“ i prvi dio epizode “Skeledžija“. Na taj način je čitava edicija zaključena u samo 8 brojeva, koji sadrže 14 epizoda po 42 table.
Okosnicu priče čine dvije suprotstavljene švercerske grupe. Jednu čine braća Gavran. Nju predvodi Crni Roko sa svojom braćom Šarcem i Plikom. Drugu grupu predvodi Veriga, uz suradnike Moljca, Romela i Grizla. No, kako se priča u ediciji bude dalje razvijala saznat ćemo dosta novih informacija, koji priču čine potpunom i zaokruženom. Uz ove dvije skupine, uz njih egzistira i čitava paleta likova kakvi se samo mogu susresti u turobnim i teškim vremenima, poput onih u kojima je rat primarno i jedino sredstvo izražavanja. Radnja stripa se odvija u prvoj polovici četrdesetih godina 20. stoljeća u perifernoj balkanskoj oblasti, punoj različitih vojski, švercera, špijuna, izdajnika i civilnih stradalnika. Svatko se snalazi na svoj način, kako najbolje zna i umije uz temeljnu misao, a ona je vezano uz ono osnovno: nekako preživjeti rat. Bilo kako.
Crni Roko je švercer s dozom ljudskosti, nesvojstvene osobama koje se bave takvom vrstom posla, poglavito u ratnim vremenima. Tako je svoju mrežu učvrstio mnogobrojnim poznanstvima koja mu omogućuju nešto što je moglo predstavljati razliku između života i smrti. Bila je to informacija. A informacije su najbrže kolale u krčmama, gdje je zalazio svakojaki svijet. Crni Roko je tako osigurao obostrano korisnu suradnju s krčmarima, muzikašima i kurvama, koja je često bila presudna u spašavanju života. Ili izvlačenja koristi od kakvog posla u kome se riskirala glava. Ali Crni Roko i njegova braća čuvaju tajnu koja će biti vidljiva u kasnijim brojevima edicije, a služila je ideološkim potrebama onog vremena.
S druge strane, Crni Roko je i odrješit, ali i bez trunke emocionalnosti čak i kada su žene u pitanju pa čak i one s kojima održava veze. Potvrđuju to i njegove riječi upućene Veri koju je zatekao u krčmi, u razgovoru s drugim muškarcima: “Dugo nisi dobila batina. Hranim te i oblačim. Znaš čija si.“
Kakve teške i nedvosmislene riječi koje ne ostavljaju mjesta sumnjama, ali koje iza sebe ostavljaju nepatvorenu tišinu. Mogu zamisliti neku od medijski zastupljenijih aktivistica, kako reagiraju na ovaj citat iz stripa. Vjerojatno bi Jelena Veljača uspjela ustvrditi kako je žena ovakvim rječnikom Crnog Roka svedena na objekt, mada nekako ne vjerujem da ona čita stripove. Naglašavam da cijenim ono što Jelena Veljača radi u medijskom prostoru i podržavam bilo kakav oblik angažmana koji je usmjeren na podizanje svijesti o ravnopravnosti spolova. Što se stripa dalje tiče, Vera nije nešto posebno protestirala ili negodovala. Bila su to takva ratna vremena. Tmurna i crna u svakom pogledu. A jednog Crnog Roka imala je svaka ulica bilo kojem gradu zahvaćenom ratom, a kamoli balkanska periferija u kojoj je bilo rodova vojske i vojnih obilježja, više nego dlaka na glavi.
Ovaj prvi broj edicije sadrži dvije uvodne kompletne epizode: “Operacija kovčeg“ i “Veriga“. One predstavljaju svojevrstan uvod u čitav serijal. U njima susrećemo galeriju likova sa svim svojim obilježjima i načinom shvaćanja rata. Svakodnevni život pun je laži i ratnih obmana.
Jedan od boljih primjera je i lik podnarednika Mile Vrbice koji je u sklopu redarstva zadužen za svekoliki mir i red. Međutim, njemu su na pameti prije svega zarada i rakija. Tako surađuje s Rokom koji mu spremno potvrđuje da njegove usluge nisu zaboravljene: “Stara pogodba. Ja prodajem, ti stražu držiš. Zaradu dijelimo napola.“ Tako se još jednom pokazalo kako je novac najisplativija ideologija. Dogovor je to koji funkcionira. Mile neprestano nečemu nazdravlja. Zna to i njego nadređeni kojemu se Mile opravdava riječima: “Da ne potegnem gutljaj – dva umro bih. Moram da liječim kijavicu, a rakija, kažu, krijepi čovjeka.“
Šef suparničke krijumčarske skupine Veriga također ima svog čovjeka, koji mu omogućuje nesmetan posao na području obavljanja svojih aktivnosti. Radi se o njemačkom časniku, kojega je Crni Roko ubio nožem u bijegu s ukradenom robom. Ta roba je prethodno pripadala Verigi.
Tako suprotstavljene skupine ulaze u novi sukob, a razlog sukoba vidimo kada su u krčmi podigli poklopac sa sanduka. U njemu se nalazila svinja. Zaklana, očišćena i spremna za prodaju najboljem ponuditelju. Često su u ratu takozvane obične stvari vrijedile više nego sve zlato svijeta. Poput svinje u ovom slučaju ili soli, koja je bila traženija od bilo kakvog oružja.
Priča je odlična. Drugi svjetski rat sa svojim vojskama i ideologijama, promatran kroz svakodnevni život dvije skupine krijumčara. Upotpunjena je odličnom galerijom likova, koji su često predstavljeni kroz oprečnost prostoru. Zadimljena krčma, puna različitog smrada, odlična je lokacija za upoznati lik doušnika Šojke, koji je namirisan najnovijom kolonjskom vodom iz Pariza i koji u džepu drži zlatnu tabakeru. Šojka u krčmi voli istaknuti kako “ne smrdi po blatu kao ostali“. Međutim, u tom istom blatu će završiti u kasnijim brojevima edicije.
Upravo je podrumski magazin Lujine krčme svojevrsno centralno mjesto odvijanja značajnijeg dijela radnje. To je švercerski Eldorado u kome se trguje, razmjenjuju informacije, spašavaju životi, ali i donose planovi za buduće akcije. Ivo Štivičić je imao odličan predložak za strip u obliku već spomenute serije koju je radio, ali strip ni približno nije na kvalitetnom nivou televizijske serije. U scenarističkom dijelu previše je monotonih dijelova, čije je mrtvilo potpuno neshvatljivo, kao da se nisu htjeli napraviti upečatljiviji dijalozi. Radnju donekle izvlače prigodne uzrečice i poslovice koje su najbolje oslikale onodobnu stvarnost, a koja je težila prvenstvenom spašavanju vlastitog života, poput:
“Sita trbica – poslušna glavica“ ili “Složi se s onim šta najmanje zla donosi“ ili “Dug – zao drug!“
Najbolji su dijelovi u kojima netko nastupa s nekom informacijom koja je za njegova sugovornika neočekivana i zbog koje taj ima dobitne karte u rukama. Crni Roko zna da Veriga voli pretjerano mlade djevojke i kada ga ovaj ucjenjuje nožem kojim je ubio njemačkog časnika, Crni Roko izvlači svoje dobitne karte: “Veriga, reci mi kako se zvala ona mala što si je ti silovao pa se utopila. Maloljetnica. Lili ili Tanja? Sjeti se… Znaš šta je njen brat? Poručnik u Pavelićevom štabu… Šta misliš šta bi on učinio od tebe, kad bi saznao zbog čega se ona utopila…“
Uvijek je dobro imati takve i slične dobitne karte u rukama. Tako Roko zna da krčmar stavlja kredu u brašno kako bi time dobio na težini. Prska brašno vodom prilikom vaganja da bude na vagi teže i sve su to informacije koje mogu biti jako vrijedne u pravom trenutku. A svaki je trenutak ujedno i pravi trenutak za maksimalnu količinu opreza, što Crni Roko pokazuje tako da uvijek sjeda na stolicu kojoj je za leđima zid. Isto tako, pazi da u svakom trenutku, bez obzira u kojoj se prostoriji nalazi, uvijek vidi vrata; kako bi u slučaju neželjenih gostiju stigao po potrebi reagirati.
Crtež je pristojan. Za projekt koji je unaprijed bio određen dužinom trajanja i nije se zahtijevao neki pretjerano kvalitetan crtež. Peternelj na ovom projektu nije pružio svoj maksimum, ali mu se ne mogu spočitati ni prevelike zamjerke. Likovi su živi, karakterno unaprijed omeđeni spomenutom serijom jer znalo se koje su vojske bile u pitanju i čija je ideologija morala biti ovjenčana crtežom. Jedna od nezaobilaznih vinjeta svakako je i mitski njemački motor s prikolicom, koji je sveprisutan u jugoslavenskoj kinematografiji, ali i u stripu:
Naslovnica mi je malo bolja od crteža. Predstavljen je glavni lik, ali i naznačena radnje same edicije. Sve u svemu, za potpuni doživljaj “Crnog Roka“ preporučam čitanje cijele edicije kako biste imali potpuniju sliku o ovom stripu. Ne znam je li te već daleke 1983 godine uvaženi forumaš teller kupovao po tri primjerka stripa “Crnog Roka“, ali ako je tako i bilo, to mu nije puno pomoglo da se duže održi. Samo osam brojeva u priči koja je nudila znatno, znatno više. Ako ništa drugo, a ono barem više brojeva i duži period izlaženja. Ali, takva je izgleda sudbina autorskog stripa na Balkanu. Pokopaj glavnog junaka prije nego što priča postane puno ozbiljnija i kvalitetnija. Tako je, valjda, najsigurnije.
