OI! OI! OI!
Ovo je priča o Juri, zvanom Krt, nekadašnjem bubnjaru slovenskog srednjoškolskog pankerskog benda Rdeči alarm. Krt je danas pošteni građanin, uzorni otac i muž, te narator ove priče u kojoj se nostalgično prisjeća vlastite buntovne mladosti 80-ih godina prošlog stoljeća. No, srevši na ulici starog prijatelja Majka, bivšeg člana benda, a danas političara u odijelu, Krt spoznaje da njegovi prijatelji više nisu oni stari pankeri koji su nekad davno željeli promijeniti svijet, već su s godinama postali sve ono kontra čega su se zalagali, uštogljeni produkti kapitalizma koji gledaju samo na svoju guzicu. Majk odavno više ne prkosi sistemu, nego radi za sistem, a ponajviše radi za svoju korist, a ne za korist naroda.
Kratka priča Crveni alarm prvi put je objavljena 1996. u slovenskom tjedniku Mladina kao zasebna priča i ubrzo je stekla kultni status. Punk je u kožnoj jakni s bedževima i zakovicama, u poderanim trapericama, vojničkim čizmama i ostalom popratnom ikonografijom, preko bendova poput Sex Pistolsa i The Clash, jašući na Novom valu pionirski ušao na mala vrata bivše SFRJ. Mladenački bunt savršeno se kanalizira kroz punk, dok odrasli ne mogu shvatiti otkud klincima potreba da izgledaju kao strašila, slušaju tu nepodnošljivu buku i prkose društvenim zabranama šarajući i pišajući po brončanim kipovima druga Broza. Anarhija u socijalizmu? Nečuveno! Istovremeno, hipiji s tripovima u glavi i dva prsta u zraku pacifistički zagovaraju mir i bratstvo i jedinstvo, dok šminkeri na vespama broje lovu koju će u Trstu potrošiti na odjeću.
Uskoro slijede nastavci naslova White Riot i Crni dani u kojima Krt pripovjeda o svom prvom susretu s punkom i svojom budućom ženom, završetku srednje škole i odlasku u JNA.
Prošlo je 14 godina od prvog i zadnjeg nastavka Crvenog alarma i u međuvremenu objavljivanje Bosanskih basni 1999. za uglednu francusku izdavačku kuću Glénat, Lavriču donosi slavu i epitet prvog slovenskog strip autora na međunarodnom tržištu, a strip je iste te godine nagrađen Grand Prixom međunarodnog festivala u Sierri u Švicarskoj, te Srebrnim lavom, najprestižnijom belgijskom nagradom na području stripa. Sukladno s time, očekivanja od završnog poglavlja Crvenog alarma bila su ogromna, a Lavrič niti tada, nije razočarao.
Tek se 2010. objavljuje posljednji nastavak stripa naslova P.S. kojim Lavrič zaokružuje cijelu priču. Krt je sada već debelo zagazio u srednje godine. Suvremena Slovenija i dalje nosi tranzicijske ožiljke, a Krta muče računi, krediti, popravci auta i sin tinejdžer koji sluša neku čudnu darkersku glazbu i priča još čudnijim slengom. Sa starim prijateljima Krt se danas viđa samo na sprovodima. Zanimljivo je kuda je koga od likova život odnio - bivši pankeri su postali lovaši, političari, narkomani, nacionalisti, dok su samo rijetki, poput Krta, u dubini svoje srži još uvijek ostali ono što su bili - iskreni panksi!
Lavrič se s godinama crtački razvija, ali više-manje ostaje vjeran crno-bijelom crtežu, jer je takav crtež očigledno idealan za njega da na pravi način ispripovijeda priču. Ono što on uspijeva postići tušem na bijelom papiru predstavlja vrhunac takvog načina pristupa pripovijedanju u stripu, svejedno dal je u pitanju Crveni alarm, Bosanske Basne, Evropa ili Glista u bijegu.
Crveni alarm je prije svega jedna generacijska priča, priča Lavričeve generacije, u kojoj se itekako osjeti nostalgična nota, ali bez trunke patetike, jer u to vrijeme, sigurno nije sve bilo tako divno i bezbrižno, ali možda se danas jednostavno tako čini s dosta velike vremenske distance. Odrastanje klinaca u čije se vrijeme rodila potpuno nova ideja, novi stil, s novom glazbom, novom modom, katalizatorom nagomilanih frustracija i bijesa jedne beznadne generacije. Punk je očito bio važan Lavriču i njegovoj generaciji, ali i cijelom društvu općenito. Važan, ali ne i presudan. Ovako je sam Lavrič jednom komentirao cijelu situaciju u bivšoj državi: Slučajno smo odrastali u vrijeme kada se sivi zid oko nas činio zauvijek zacementiranim, a mi smo ljutito udarali u njega i piškili po njemu. Potom se s vremenom počeo mrviti i pomalo tresti, dok se konačno sve nije srušilo. Naravno, ne zbog nas, ali možda i samo malo zbog nas. (Tomaž Lavrič – intervju, Stripburger 54, december 2010).
Poanta cijele ove priče možda leži u tome da na kraju krajeva, Krt danas, unatoč svim životnim izazovima i problemima, s bolovima u križima, još uvijek u sebi nosi onu iskru koja ga tjera da u samoći svog doma, dok ga nitko ne gleda, digne ruku u zrak i prkosno vikne OI!
Onu staru iskru koja u njemu pali crveni alarm.
Volim sistem, volim državu,
Volim vlast, što jebe me u glavu
- Crveni alarm
.jpg)
.jpg)
