„Epizoda koja slijedi za svoju tematiku ima problem pisaca i njihove inspiracije, odnosno spremnosti da se ode koliko god treba daleko samo da bi se dobila.“
Konačno je došao red da malo više vremena posvetim i jednoj Dampyrovoj epizodi. Sa serijalom sam se upoznao prije par godina kad je Strip agent odlučio izbaciti na kioske dvije Dampyrove edicije – specijal i maxi. Svidjele su mi se priče pa sam odlučio krenuti i s čitanjem redovne serije, onako kako i treba – kronološki od početka. I evo me sada na ovoj epizodi, koja (iako je tek 19. u originalnoj seriji) još uvijek nema svoju recenziju. Da, na žalost Dampyr i nije stekao neku veliku popularnost na našim prostorima što je vidljivo i iz relativno malog broja napisanih recenzija (27 u trenutku u kojem ja započinjem s pisanjem ove) i iz šarenih komentara. Osim toga i na kiosku ga dobivamo praktički na kapaljku pa je teško i privući nove fanove.
Početak priče vodi nas u Marrakesh 1950-ih godina. To je jedno od bogatstva koje nam nudi Dampyr kao serijal. Radnja može biti smještena praktički bilo gdje diljem svijeta, a kad znamo kakve sve legende postoje u različitim narodima, mogućnosti su beskrajne. Unatoč tome, mnoge epizode nude nam obračune s gospodarima noći i raznim vampirima u njihovoj službi koji su ipak primarni neprijatelji u serijalu. Ipak, na radost mnogih koji smatraju da su Dampyrove epizode sve na isti kalup, ova iskače iz tih šablona, u prvom redu zbog toga što je neprijatelj jedan demon.
Zove se Kyazar i on je pripovjedač vječne noći. Ima goleme moći te može ubiti ili izludjeti čovjeka, a tokom čitanja možemo vidjeti i na koje sve načine.
„On se hrani tvojim snovima, tvojim sjećanjima, tvojom maštom, i prilagođava ih svojoj stvarnosti! On je pripovjedač!“
Dakle, demon je u stanju „pročitati“ osobu te vidjeti u njegovu dušu i prenijeti njegove strahove u neku paralelnu dimenziju u kojoj se osoba onda mora boriti protiv svojih najvećih noćnih mora. Ima i klasično obilježje demona da može opsjednuti osobu i upravljati njegovim tijelom. Ipak, njegove moći mogu poslužiti i kao blagoslov što su na samom početku mogli otkriti četvorica književnika koji su ostali bez inspiracije.
Jack Korcoran, Bill Broughan, Gregory Sierra i Allen Horowitz su četvorica književnika na čiju je želju dozvan demon u svijet. Sva četvorica su bili mladi i u potrazi za književnom slavom. S obzirom na količinu radnje i broj likova, nije se ušlo u neku dublju karakterizaciju, no o svakome doznajemo ponešto, a između ostaloga vidimo i koji su njihovi najveći strahovi. Bill je najplašljiviji u družini i najveći skeptik, a o njemu saznajemo i da je dijabetičar, a također je bio ovisnik o heroinu. S obzirom na to kakvim strahovima ga je demon suočio i što je on govorio u tom trenutku, zaključio sam kako je bio pisac znanstvene fantastike. Gregory je pjesnik čije pjesme su dosta mračne tematike. O Jacku najmanje saznajemo, no kako mi se čini, on je glavni u četveročlanoj ekipi, a iz njegovog dnevnika saznajemo i početak priče. Allen je pak romanopisac, a najpoznatiji roman mu je vezan uz put 66. Uz to je i homoseksualac što i nije čest slučaj u Bonelli stripovima. Upravo njegovog bivšeg ljubavnika, Hanka, demon i opsjeda.
Njih četvorica angažirali su čarobnjaka, Mulawu koji je prizvao demona. Ipak, oni su prevarili demona te ga na koncu zatočili u crni kamen u obliku jajeta. Sve to doznajemo iz Jackovog dnevnika koji je dospio Harlanu u ruke 40-ak godina nakon ovih događaja. Mračan i atmosferičan početak epizode što krasi i dobar broj drugih Dampyrovih epizoda. Sada 40-ak godina nakon, demon se oslobodio i jedini način da ga se porazi je vratiti ga u njegov svijet, a to može samo onaj tko ga je i prizvao, dakle Mulawa.
Svidjela mi se epizoda, iako je ne bih ubacio u sam vrh Dampyrovih priča. Cijela priča je dosta mračna kako i dolikuje horror stripu i mislim da bi se recimo mnoge epizode Dylana Doga, koji slovi kao horror serijal, mogle posramiti jer nemaju ni približno dobro dočaranu horror atmosferu kao što je ima ova epizoda. Na putu do Mulawe, demon se počinje osvećivati jednom po jednom članu družine i te su mi se scene i najviše svidjele. Stvarno su odlično i prikazane, a i sama ideja oko toga kako će se Kyazar osvećivati svojim žrtvama je sjajno osmišljena.
Iako nije bio član originalne družine koja je prevarila Kyazara, demon prepoznaje opasnost i u Harlanu te se i on nađe u borbi protiv njega, odnosno protiv svojih noćnih mora. A koja noćna mora bi najviše mogla progoniti Harlana, ako ne njegov otac?
Fantazija od crteža!
Zanimljivo u priči se pojavljuje još jedan demon, ali taj se bori na strani dobra. Riječ je o dječaku Kaledu kojeg je Mulawa spasio od sigurne smrti iz druge dimenzije i kojeg sad smatra svojim unukom. Tu je Colombo ubacio još jedan flashback u kojem nam je prikazao i tu priču. Sviđa mi se to kad se s flashbackom priča malo preusmjeri, a i puno je efektnije neke scene ovako prikazati nego samo suhoparno ispričati. Tako da ovdje moram maksimalno pohvaliti Colomba koji se stvarno potrudio sa scenarijem.
Završnica je također pomalo atipična za serijal. Mnogi će istaknuti kako su završnice najveće boljke Dampyrovih epizoda i kako Harlan prebrzo pobijedi gospodare noći koji su tokom čitave epizode bili prikazivani kao tobože premoćna bića. Ovdje imamo novost i po tom pitanju jer nije Harlan taj koji će pobijediti Kyazara, a pohvalio bih i odabir lokacije za završni obračun koji je dislociran u paralelnu dimenziju.
Tokom završne borbe napravljena je i jedna vizualna promjena.
Table sadrže čak 5 pasica što u potpunosti odudara od onog standardnog Bonellijevog obrasca
s maksimalno 3 pasice po jednoj tabli.
Rekao bih da je riječ o dosta originalnoj epizodi i svakako bih preporučio da joj date barem priliku. Dobro je došla i kao mali odmak od vampira. Osobno nemam nekih zamjerki ni na priču ni na scenarij, no ipak neke druge epizode serijala su me više oduševile pa je to razlog zašto nisam dao maksimalne ocjene.
Nakon sjajne epizode „Iz tame“ u kojoj smo se mogli upoznati s radom Nicole Genzianelle, ovdje smo mogli i produbiti to poznanstvo. Genzianella je ovdje možda malko promijenio stil jer mi se čini kao da je u svom prvijencu imao malko čišći stil nego ovdje, no i dalje je to vrhunski odrađeno. Ovo je serijal sa stvarno top crtačima i teško je procijeniti tko bi bio najbolji, tim više što određeni crtači bolje pašu za one akcijske epizode, dok neki drugi pak za ove mistične. Iako je teško poredati crtače, Genzianella bi mi bio definitivno u samome vrhu među top 5 najboljih. S tim da mi je malko bolji bio u svom debiju nego ovdje, no opet možda je moj dojam takav i zbog toga što mi je „Iz tame“ dosad najbolja epizoda serijala. Definitivno najbolje nacrtane scene su mi one u kojima se likovi suočavaju sa svojim strahovima u režiji Kyazara. Vidim da Genzianellu kroz par brojeva ponovno srećemo u serijalu pa jedva čekam vidjeti kakav će nam crtež tamo ponuditi. Vjerujem da neće razočarati.
Naslovnica je solidna, iako ne spada u neki vrh Dampyrovih naslovnica. Posebna je po tome što nudi pomalo drugačiju perspektivu i prikazuje Harlana u borbi protiv svojih demona. Moram priznati i kako me malo navela na krivi trag budući da sam prije čitanja mislio kako će biti riječ o pustinjskoj epizodi.
Kad sam već započeo sa citatom, red je da na isti način i privedem kraju ovu recenziju. A upravo s ovim riječima iz stare arapske pjesme je i Colombo stavio točku na i na priču.
„Uzmi me za ruku sine, jer su moje oči ugašene, suviše su zla vidjele! Dovedi me do kraja mog puta i moje patnje!“
