Kada vidim suradnju Maura Bosellija i Luce Rossija na Dampyru, moja očekivanja su ogromna. Nije to bezveze tako, neke od najboljih početnih epizoda serijala upravo su došle iz Bosellijevog scenarija popraćenog crtežom fantastičnog umjetnika iz Verone. Kad je Boselli u igri možemo biti sigurni kako se priča neće orijentirati samo na obično ubijanje vampira već će biti prožeta raznim elementima nadrealnoga u kojima će se spajati više žanrova te će veći fokus biti na samim likovima, a konačni produkt ne moraju nužno biti vampiri već i razna druga stvorenja mraka. S Rossijem u igri pak možemo očekivati radnju u nekom velikom gradu ili ukletoj kući budući da je to okruženje koje mu najviše paše.
Upravo to smo i dobili u ovoj priči u kojoj se uspješno miješaju elementi krimića, horrora te znanstvene fantastike. Nakon Praga i Amsterdama, Rossi je dobio zadatak da nam prikaže još jedan stari europski povijesni grad, a to je Gent. Smješten u Belgiji na ušću rijeke Lys u rijeku Shelde, Gent je 3. najveći grad u Belgiji. Zahvaljujući svojoj bogatoj povijesti te Jeanu Rayu koji je rođen u njemu (vidi zanimljivosti), poslužio je kao inspiracija Boselliju za priču u kojoj će nam predstaviti jedan prolaz u drugu dimenziju zajedno s bićima koja su se kroz njega doselila u Gent, a ujedno i uspješno pokazati da se Dampyrove priče ne moraju nužno uvijek vrtjeti oko vampira.
Priča započinje davnih dana, negdje tokom kasnih 1940-ih sa scenama u kojima vidimo zastrašujući oproštaj Adriaena de Kremera od svog djeda. Upravo po ovim početnim scenama sam i najbolje zapamtio priču budući da se Boselli odlučio pripomoći s grmljavinom i jakom kišom kako bi bolje naglasio horror atmosferu, a Luca Rossi je te scene nacrtao tako briljantno da dok gledam u njegove vinjete imam dojam kao da sam i sam tamo u Gentu te uživo promatram nevrijeme. Već na tim uvodnim stranicama se Rossi pokazao dobitnim izborom za priču jer upravo njegov crtež najbolje prenosi tu horror atmosferu te uspijeva čak i dignuti scenarij za koju stepenicu više.
Ubrzo se vraćamo u sadašnjost te pratimo ostarjelog Adriaena koji je zapravo centralni lik ove priče. Boselli je odlučio napraviti radnju na način da nam svako malo kroz Adriaenove snove i sjećanja vraća fragmente iz njegovog djetinjstva kojima nam dodatno približuje njegov lik. Adriaen je danas ljekarnik u gradu, a po flashbackovima vidimo kako je njegovo djetinjstvo prožeto vrelom misterija. On je posljednji stanovnik kuće koja je nazvana Vreemdelinghuis, što bi u prijevodu s nizozemskog bilo „kuća stranca“, a moglo bi se prevesti i kao „izvanzemaljska kuća“ pa nam odmah u startu sugerira kako je ovdje zapravo riječ o još jednoj ukletoj kući. Uklete kuće su se već pojavljivale u serijalu (vidi epizode „Kuća krvi“ i „Grof Magnus“), a pojavljivat će se i kasnije. Ipak, rijetko koja se toliko ureže čitatelju u sjećanje kao ova.
Kroz priču pratimo dva toka radnje. Prvi je dakle vezan uz Adriaena i njegovog prijatelja Thea Duranda. Theo je jedini Adriaenov prijatelj iz djetinjstva, a nastavio se i dalje družiti s njim pa tako svaku večer (osim nedjelje) navraća kod njega na partiju karata. Kroz njihove razgovore također saznajemo puno o njihovom odnosu, a upoznajemo i druge nekadašnje stanovnike Vreemdelinghusa. Upoznajemo Adriaenovog djeda koji je živio u svojoj sobi u potkrovlju i za kojeg Adriaena veže stravično, ali i nejasno sjećanje. Osim njih dvojice tu su još živjeli Adriaenova majka, sestre Marriane i Tereza Sagnol te kapetan John Flanders čija je uloga u kući najtajanstvenija.
Drugi tok radnje vezan je uz događaje iz sadašnjosti. Tu upoznajemo lijepu Hanneke, policijsku inspektoricu iz Genta s kojom Harlan uvijek ima romansu kad god se sretnu. Već u broju 8, epizodi „Iz tmine“, mogli smo vidjeti kako će i Harlan povremeno imati strastvene susrete sa ženama. Kroz serijal autori su predstavili nekoliko Harlanovih potencijalnih ljubavnih partnerica. Moje je mišljenje kako je njegova najveća ljubav Lisa, jedan od najkompleksnijih i najzanimljivijih likova koje ćemo moći upoznati u serijalu. Ipak i Hanneke zauzima tu visoko mjesto. Hanneke je mlada i ambiciozna cura koja sanja o tome da postane detektiv. Sposobna je i odvažna što vidimo odmah u ovoj epizodi kada na kraju sama preuzme inicijativu i krene u akciju ne čekajući Harlana. Nije eksplicitno rečeno na koji način su se ona i Harlan upoznali, ali ono što je najvažnije je to da su odmah kliknuli te u nedostatku Tesle i Kurjaka (on se samo javlja iz Praga), ona je dobila ulogu Harlanove pomoćnice.
Harlan istražuje u ugodnom društvu
Slučaj na kojemu rade njih dvoje se skladno spaja s prvim tokom radnje. Netko je počeo ubijati Adriaenove i Theove vršnjake. Već nakon početne istrage Harlanu je jasno kako ovdje nisu u igri vampiri već nešto drugo, puno misterioznije. Na vidjelo izađu i informacije kako su se slični zločini već dogodili 1940-ih te se čini kako su na neki način povezani s današnjim ubojstvima. Harlan i Hanneke su se iskazali u ulozi detektiva te polako odmotavaju cijeli klupko, no kako je ono pred čime su se našli bilo veće i od njih samih, Boselli je u samoj razradi odlučio mirnim putem sve riješiti te je postavio Harlana u ulogu gledatelja što ovdje čak i paše.
„Flamanska mora“ je priča koja prije svega počiva na sjajnoj karakterizaciji likova. Upravo onome što je najveći Bosellijev plus i zbog čega mi je on jedan od najdražih scenarista. Kroz nju je prikazano i jedno čudno prijateljstvo, između čovjeka i bića iz druge dimenzije i to prijateljstvo, koliko god bilo nevjerojatno i protiv svake logike je na kraju i pobijedilo. Boselli je napravio happy end u priči koja je u jednom trenutku obilovala stravom i užasom te me zbog toga također ugodno iznenadio.
Crtežu Luce Rossija idu same pohvale! Već me s prvom vinjetom uspio uvući u radnju! Za njega je karakteristično da malo čudno crta face likovima, ali dok čitate jednostavno ni ne primijetite to budući da Vas s drugim stvarima oduševi. Prikaz grada i misteriozne kuće je odličan, a sjajno se snašao i u onim „izobličenim“ scenama u kojima smo se mogli zapitati kakve to halucinacije ima Adriaen. Da bi bolje dočarao scene u kojima je prikazan dnevnik kapetana Flandersa, Rossi je koristio tehniku akvarela s kojom je već eksperimentirao u epizodi „Izgubljena duša“. Maestralno je nacrtao taj dio, a pogotovo je odlično prikazao jezive scene. Uz njegov crtež lako je uploviti u čitanje horrorca i super je što mu baš takve priče Boselli uvijek i daje. Moram pohvaliti to kako se jako pazi tko će dobiti koju epizodu Dampyra za crtanje te sam dojma kako Boselli gotovo uvijek odabere pravu osobu za određeni tip priče.
Riboldi je na naslovnici odlučio ubaciti Harlana u brod kapetana Flandersa. Iako nam je taj njegov dnevnik dao važne odrednice u poimanju epizode i puta u paralelnu dimenziju, nekako mi se čini kao da je mogao naći i bolji motiv za nju.
Ako niste redoviti Dampyrov čitatelj i želite pročitati jednu kvalitetnu epizodu koja se neće referirati na mnoge druge priče serijala, „Flamanska mora“ bi bio jedan od boljih izbora. Priča nastala pod očitim utjecajem H. P. Lovecrafta nudi nam sjajan balans između natprirodnog i strave, a polako nas priprema i za neke druge buduće epizode u kojima ćemo se susresti s putovanjem u paralelnu dimenziju te raznim bićima koji žive u nekim drugim svjetovima.
