Kako smo svi to već pokušali svariti i to neuspješno, ovaj je strip junak prava pravcata legenda devete umjetnosti isključivo zbog činjenice da u matičnoj zemlji traje preko 60 godina. Ako neki strip traje šest decenija i ta njegova avantura ne posustaje, niti se umnogome mijenja šablon priče u koju se otisnemo kad kupimo Diabolika, čovjek iz puke pristojnosti mora imati respekta. Praktično je nemoguće detaljno analizirati kakav je to sociološki fenomen uzrokovao nastanak i stabilno postojanje Diabolika, osim šturih logičkih poveznica koje nas vode na početak 60ih godina prošlog vijeka, a koje su suštinski temelj ovog neobičnog kulta. Kako je to na stranici Enciklopedija već navedeno, ovaj je strip-junak otjelovljenje bunta velikog kruga društva (možda i isključivo srednje, radničke klase) koji su prepoznali usiljenost i nakaradnost pretjeranog bahaćenja bogatih i njihovo (uspješno) izdvajanje iz mase. Drugim riječima, silina zla koja je aktivni dio Diabolikove ličnosti direktni je rezultat otpora prema anomiji koja je sa lokalnih nivoa postepeno prerastala u globalni šok. Naravno, matična mu zemlja svojevrsni je raj za slobodnu misao i kreativno izražavanje – pa i nije iznenađenje da se bunt prema tektonskim promjenama koje su otpočele u društvima širom svijeta, a nakon katastrofalnog WWII, manifestirao baš tamo i baš tada. Raslojenost društva jeste uvijek bila neophodna, ali nikad nauštrb onih manje imućnih i manje sretnih i nejakih. Pojednostavljeno, da, morali smo imati šalteruše i domaćice koje čitaju pisane ljubiće ili glamur-magazine i pate od selebritizacije, ali su i oni na vrhu piramide prepoznavali da im bogatstvo na koncu stvaraju i gomilaju upravo oni sa dna, radnici – pa su ih i nagrađivali za to. U tom kontekstu, usvojenče zloglasnog Kinga, naš mračni Diabolik – nije htio da radi od 7 do 15h.
Dakle, ni ova epizoda o Diaboliku nema odstupanja od ustaljenog konstrukta svake njegove priče; tokom leškarenja i odmaranja negdje na moru, Diabolik će u novinama pročitati vijesti iz Clervilla i na Evinu žalost prekinuti uživanje, da bi organizovao i sproveo u djelo dijabolični plan o krađi ogrlice sastavljene od ni manje ni više, nego 15 smaragda! Lokalni plejboj Victor Connor želi svojoj izabranici, Lucy Lang, pokloniti tu beštiju kao vjenčani dar, pa će Diabolik koristeći se svojim naročitim sredstvima maskiranja i prépada izvesti klasičnu infiltraciju u ekipu za obezbjeđenje i saznati da je njegov najljući rival, inspektor Ginko, uključen u čitavu priču i da ustvari sprema zamku za njega. Iako se u ovom broju Diabolik i Ginko nalaze u vrlo neobičnom klinču, sve što se dalje dešava varijacija je na temu i manipulisanje detaljima koje smo nebrojeno puta čitali u avanturama ovog junaka. No, ostaje odgovoriti zašto baš ova epizoda, odnosno po čemu je ona različita od ostalih?
Neću se osvrtati na posebnu drskost kojom se u momentima Diabolik obraća Evi, jer se ona ponavlja na početku serijala i posebna je tema za raspravu. Na strani #25, treća vinjeta, Diabolik s leđa davi i likvidira Cartera, jednog od momaka iz pomenutog tima za obezbjeđenje Connora, te nešto kasnije njegov leš odvozi, polaže u auto i taj automobil gura u provaliju da bi tako zametnuo tragove koji bi Ginku poslužili da posumnja u njega. U vinjetama između samog čina ubistva i otiskivanja automobila u provaliju, autor vrlo naivno pokušava objasniti kako je Carter ustvari bio nepouzdan tip – jer je, pobogu, previše „jurio za suknjama“! Ovaj naoko sitni detalj je u suštini veliki propust i svojevrsno pretjerivanje u opisu „dijaboličnosti“ Diabolika. U ovoj sceni je praktično definisana sva suština serijala. Naime, izgleda da autorice i dalje (iako je ovo već 55.broj) imaju određenih problema u svrstavanju karakternih osobina glavnog junaka: iako je „junak“, te osim što je lijep, zgodan, sposoban, opak, opasan, dovitljiv i neodoljiv ženama, Diabolik je i – ubojica. Carter se mogao ukloniti na drugi način, zarobiti i odvesti u jedno od Diabolikovih skloništa, pa osloboditi nakon izvođenja akcije, ali Luciana i Angela su odlučile da i dalje voze čitatelje po rubu pameti tako što će na pet kvaliteta glavnog junaka nalijepiti i jednu jako lošu. Valjda – krasti dragulje od bahatih bogatuna i nije toliki zločin i užasna stvar – koliko je oduzeti jedan ljudski život na krajnje prepreden i nasilan način (iz zasjede).
Kako govorimo o tek 55.broju serijala i činjenici da je ovaj broj ugledao svjetlo dana davne 1966.godine, još uvijek nije umjesno raspravljati o kvalitetnom crtežu. I dalje vidimo loše iscrtane likove sa tek nekoliko interesantnih detalja, mnogo eksperimentisanja u dočaravanju gestikulacije i već značajnijim pomacima u iscrtavanju pozadina u kadrovima. Naravno, gdje je Eva Kant, tu su i određene note erotičnosti koja je toliko umjerena i konvencionalna da prosto bode oči svakome ko je navikao uživati u modernim, raskošnim strip-crtežima. Osim te činjenice, dokaz da je jednostavno uvijek bolje je i određeni ritam odvijanja radnje koji crtač pokušava pratiti. Akcijske scene blago su naglašene u odnosu na kadrove u kojima vlada mirna atmosfera i prosti razgovor između protagonista – a vezivno tkivo u ovim neprimjetnim prelazima u tempu su pregršt ljubavnih scena grljenja, poželjenja i poljubaca.
Dakle, kao i s početka teksta, ponovimo da je praktično nemoguće otkriti fenomen Diabolika ako nismo Talijani. Nema tog načina da se dosegne suština folklora u koji se svrstava ovaj strip, a ja pretpostavljam da je to usko povezano i sa stripofilijom kao društvenom pojavom i teretom tradicije ili čak kulta u koji je ovaj strip serijal već odavno pretvoren. Moj lični stav je da na sve navedeno mogu dodati i faktor formata, odnosno romantičnu notu početaka stripa na ovim prostorima u obliku Vjesnikovog SuperStripa. Kako sam već naveo u jednoj od prethodnih recenzija (o Čeličnoj kandži), bez obzira što ovaj egzotični mali format nije nudio vrhunski spektakl do pojave Alan Forda, ima to nešto u sebi što prosto tjera na kupovinu, skupljanje, skladištenje i povremeno uživanje u naivnosti svojih sadržaja. U tom pogledu, Diabolik je sa svojom crnom bojom i krvavocrvenim slovima u naslovu – ultimativno cool gradivo.
