Bog ljudožder

Dragonero

DRGN LIB 15b | 96 str.

Ian u društvu male grupe prelijeće carskim oblakobrodom preko šuma Južnih kraljevstava, u potrazi za nečime što su prije mnogo godina ostavili u njima tijekom jedne traumatične avanture koja ih je neizbrisivo obilježila za cijeli život! Poteškoće tijekom putovanja i napad neprijateljskih domoroca iznijele su na površinu bolna sjećanja na tragediju koja se dogodila u toj džungli, a zajedno s njome i na strašnu tajnu koja je toliko dugo vremena ostala zakopana u njenom nerazmršenom klupku... tajnu koju se Ianov tim nada iskopati kako bi ispunio svoje davno dano obećanje.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 83%

Priča 8

Scenarij 9

Crtež 8

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 82%

P*8

S*8

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Užas u Teoanu - Bog ljudožder - Gospodar nečistih
    DRGN LIB 15

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Il dio cannibale
    DRGN SR 44

ZANIMLJIVOSTI

  • Epizoda je u Italiji izašla u siječnju 2017. godine.
  • Na ovim prostorima objavio ju je Libellus (veljača 2021).
  • Crno-bijela /„postava“ te čista verzija naslovnice #44.
  • Str. 105 – u dvodijelnoj priči „Lovci na krakene“ saznali smo kako je Ian na Časničkoj akademiji zaradio čin mornara, komandosa i letača. Ovdje ponovno dobivamo podsjetnik na taj detalj, uz nadopunu kako je godinu dana proveo prvo u mornarici, a zatim godinu dana na oblakobrodovima prije nego li je pristupio komandosima.
  • Str. 139 – Ian i Jokin bivaju okruženi lovkinjama s tigrovim kožama. Jednu lovkinju iz tog reda već smo imali priliku upoznati u dvodijelnoj priči #22/23 „“Šumski čovjek“ / „Krv priziva krv“, a osobito u pod-priči „Priča lovkinje“ iz drugog dijela #23 čija se radnja također odvija u šumi Haresamudri, mjestu radnje ovog broja.

U „Bogu ljudožderu“, Enoch nastavlja sa svojim „putopisnim“ zapisima po egzotičnijim i (čitateljima) neotkrivenim dijelovima Erondára. Nakon kneževine Samyrije i Otoka Milliailhe na otvorenom moru jugozapadno od Hàlwèsuhreškog mora i obala Mârgondàra, Planinske enklave na sjevernom dijelu Erondára te pustinjskih prostranstva Văcondàra južno od Suprendàra, Dragonerov ezoterijski orjentiraniji tvorac ovog nas puta vodi najjužnije do sada, i to ponovno na dio teritorija koji nije prikazan na (čitateljima) dostupnim kartama na predlistu svakog broja. Štoviše, Enoch nam u ovoj priči (napokon) dopušta da u Ianovoj pratnji zakoračimo u toliko spominjana Južna kraljevstva, no samo u džunglu koja čini njihovo „predsoblje“. Točnije, radnja ove priče vodi Iana i njegov tim u šume Haresamudri gdje se nadaju ponovno pronaći Hram boga Mwangamizija. Iako smo spomenute šume imali priliku vidjeti u „Priči lovkinje“ (vidi zanimljivosti), ovo je prvi put da ta područja posjećujemo iz Ianove perspektive.

Šume Haresamudri, Južna kraljevstva

Kao i priče navedene u prethodnom paragrafu, i ova epizoda prikazuje jedno egzotično mjesto iz Dragonerovog svijeta. Istovremeno, „Bog ljudožder“ je i nešto drugačiji od njih, ali i od svih priča s predratnim kontinuitetom koje ga okružuju u ovom razdoblju serijala. Čak nije toliko ni sporno što je u pitanju jedna samostojeća avantura koliko se njena tema i razrada razlikuju od svih sličnih dosadašnjih priča koje potpisuje Luca Enoch. Gotovo kao da je Enoch ovdje imao potrebu vratiti se u svoju zonu komfora i za vlastiti gušt napisati priču s tematikom bližoj Gei, svom (i Bonellijevom) prvom mini-serijalu kojeg je odradio kao kompletan autor.

Iako i ova samostojeća avantura ima svrhu detaljnije predočiti čitateljima dubinu i razvoj Ianovog lika, ona zbog teme istovremeno djeluje puno mističnije, ali i stvarnije od svih prethodnih priča. Naravno, i ova priča tjera na promišljanje kad se zagrebe ispod površine poante koju je Enoch htio iznijeti, no ta je poanta ovog puta znatno neizravnija i oštrija, i to ponajviše u vidu stajališta lika/autora. To jest, ovo je jedan od rijetkih trenutaka u serijalu gdje izgleda kako stajališta iz Ianovih usta nisu njegova, već od autora koji ga je stvorio. Djeluje kao da Enoch u ovoj priči preko Iana iznosi vlastita viđenja o stvarnom svijetu, a ponajviše o prošlosti i budućnosti teme koja je podjednako bliska i stanovništvu Erondára, ali i našem stvarnom svijetu. Točnije, autor se ovog puta dotiče religije, a ona ujedno predstavlja i centralni motiv koji se potiho provlači kroz pozadinu cijele ove epizode, što dodatno potvrđuje i činjenica kako se u uvodnik ovog broja (neobjavljenog u Libellusovom izdanju) pobliže objašnjava važnost religije u Dragonerovom svijetu.

Izgubljene crtice o religiji u Dragonerovom svijetu

Prijevodi i značenja
Sam pojam „Khame“ na drevnom jeziku znači "oni koji su gore" i potječe od starijeg izraza, "Arkawe", koji označava "ono što je skriveno, nepristupačno". Nastavno na to, pojam „Khame Morhea“ bi se po drevnom jeziku doslovno prevodio kao „običaji onih iznad“ ili „Put entiteta/duhova“, što je u skladu s vjerovanjima te religije da se ljudska bića nakon smrti pridružuju Khameama i zauzvrat postaju "skrivena", "nevidljiva".

Podsjetimo se, službena religija u Erondárskom Carstvu je Khame Morhea. Po njenom vjerovanju, ne postoji stvoritelj i „vječni bog“ koji sudi ljudima i zahtjeva njihovu poslušnost. To jest, po toj religiji ne postoje bogovi ljudskog obličja ili figure s vlastitim imenima niti postoji direktna povezanost između svijeta bogova i svijeta ljudi. Glavni predmet štovanja carske religije su „Khame“, nediferencirani duhovni entiteti koji nemaju antropomorfne karakteristike niti posjeduju pojedinačne osobnosti. Točnije, Khame predstavljaju „silu“ ili izvor energije prirodne magije koju najčešće koriste Luresindi.

U kratkim crtama, u korijenu carske religije vidljiva su obilježja drevnog plemenskog šamanizma: u svim stvarima, čak i onima koje se smatraju beživotnima, postoji duh i osjećaji. Sva bića i stvari puni su duše i božanstvene sile. U tom pogledu, duša je sve i ona je posvuda, što je glavni razlog zašto se stvari "osjećaju". Samim time, svijet bogova doživljava se kao uzročno-posljedična veza u kojem je postojanje empirijskog svijeta ljudi uzrok iz kojeg izrasta posljedica da se odgovarajućim molitvama i obredima „bogovima“ zahvaljuje na dodijeljenim uslugama i „darovima“ života.

…ako privrženost naroda nediferenciranom bogu
dosegne svojevrsni vrhunac, to božanstvo može
poprimiti fizički oblik i povesti svoje vjernike u bitku…

Kako Khame predstavljaju glavni izvor energije kojom se napaja magija Luresinda, vjeruje se kako je njihova magija moćnija što je veća odanost i vjera stanovništva u Khame. Istovremeno, vrijedi i obrnuta logika po kojoj se vjeruje kako magija Luresinda postaje sve slabija što manje ljudi vjeruje u njih. Upravo zbog te negativne varijante, Carstvo vidi prijetnju u dijelovima Erondàra i prostorima izvan njegovih granica u kojima postoje druge politeističke religije s mnoštvo različitih božanstava koje se značajno razlikuju od Khame Morhea. Khame su gotovo nepoznate na tim prostorima te se umjesto njih štuju druga, lokalna božanstva, zahvaljujući čemu je magija Luresinda izvan Erondàra slaba, pa čak i nepraktična. Uz to, ako privrženost naroda nediferenciranom bogu dosegne svojevrsni vrhunac, to božanstvo može poprimiti fizički oblik i povesti svoje vjernike u bitku. Iz tog razloga, Carstvo je uvijek pokušavalo iskorijeniti i eliminirati sve druge religije. Pojedince za koje se otkrije da vjeruju u druga božanstva bez milosti se kažnjava s obzirom da njihovo štovanjem za Carstvo predstavlja nevjerovanje u Khame, a samim time dovodi i do slabljenja njihovih moći i magije Luresinda, što sa sobom povlači i sveukupno slabljenje dobrih odnosa između svijeta ljudi i svijeta duhova. Da bi sve ovo izbjeglo, Carstvo bez ikakve tolerancije progoni bilo koju alternativnu „službenoj“ religiji Khame Morhei.

Na prvi pogled, tema religije u ovoj priči gotovo kao da nije u prvom planu. Štoviše, na prvu uopće ne djeluje kao da je ovo priča o religiji koliko o anegdoti iz Ianove prošlosti. Tek kad se priča počinje privoditi kraju, pojedine Ianove izjave ostavljaju dojam kao da imaju neku veću težinu i kao da autor njima pokušava natuknuti viđenja koje nadilaze okvire Dragonerovog svijeta. To jest, Ianova mišljenja o njegovom svijetu više djeluju kao autorova razmišljanja o istoj toj temi iz našeg svijeta, što u jednu ruku pokazuju koliko su ta dva svijeta ustvari slična. No krenimo redom…

O priči koja spaja prošlost i sadašnjost…

Kao i u većini svojih priča, Enoch nas u epizodu ubacuje „in medias res“. Zatičemo Iana kako s malom skupinom vojnika na carskom oblakobrodu prelijeće iznad šuma Južnih kraljevstva.


Nakon par kratkih dijaloga koji ne otkrivaju razloge zbog kojih se Dragonero nalazi na carskom oblakobrodu, Ianova družina biva napadnuta od neprijateljski nastrojenih domorodaca iz džungle. Jednako naglo kao što nas je Enoch uveo u priču, započinje i kratka bitka na carskom oblakobrodu u režiji genijalnog Emanuela Gizzija koji svojim grubim stilom crtanja te fenomenalnim kadriranjem i osjećajem za perspektivu odlično dočarava surovu, ali istovremenu i epsku bitku iznad džungle Južnih kraljevstva. Tog mladog i talentiranog ilustratora imali smo priliku upoznati u prvom broju Dragonerove „Magazin“ edicije, a zatim i u odlično odrađenom #39 „Strahosjek“ / „Okrutno sječivo“ u kojem je istovremeno i debitirao na Dragonerovoj redovnoj seriji. Jednako kao što je tamo svojim dinamičnim i sirovim stilom uspio prikazati atmosferu pustinjskih prostranstava, tako i u ovom djelu uspijeva savršeno dočarati divljinu i zagušljivost tropske džungle, zajedno sa svim njenim prijetnjama i opasnostima. Unatoč ponekim manama, iz njegovih oštrih i slobodnijih linija, u kombinaciji sa filmskim kadriranjem i perspektivama, jednostavno pršte potencijal i talent zahvaljujući kojima njegov crtež ostavlja snažan dojam na čitatelja.


Zahvaljujući Ianovoj brzoj reakciji, napad domorodaca je vrlo brzo prekinut i odbijen, na što mala skupina carskih vojnika nastavlja s putovanjem. Ubrzo se saznaje kako su došli do svog cilja, na što započinje usidrenje oblakoboda i spuštanje u džunglu.

Iako se do ovog trenutka ne zna gotovo ništa o razlozima zbog kojih su se Ian i njegova ekipa spustili u džunglu, mala i dobro opremljena ekspedicija nakon kratkog probijanja kroz zaraslo raslinje stiže do hrama. Samo nekoliko komentara članova ekspedicije dovoljno je kako bi shvatili da je Ianova družina stigla do svog odredišta.


Već po njihovim reakcijama postaje jasno kako su članovi male ekspedicije već jednom ranije koračali po ovom prostoru. Po izrazima njihovih lica vidljivo je kako im ovo mjesto budi ružne uspomene. Ianu nije trebalo dugo vremena da pronađe stari kip obrastao raslinjem. Kip koji ujedno predstavlja glavni cilj zbog kojeg se skupina carskih vojnika zaputila do tog hrama.

Ian: „Pleme koje ga je isklesalo je nestalo, a kult ovog boga je već gotovo zaboravljen… ali božanska magija koja je zatočena u njemu još uvijek nije iščezla… samo je uspavana.“


„A u unutrašnjosti ovog kipa krije se ono po što smo došli…“

Već na idućoj stranici, započinje flashback pod vizualnim vodstvom Francesca Rizzata, Dragonerovim čitateljima već dobro poznatog ilustratora koji je, međuostalom, bio zadužen i za vizualni dio u dvodijelnim pričama #6/7 „U Zehfirovom kraljevstvu“ te #28/29 „Lovci na krakene“.


O vizualnom dijelu „Boga ljudoždera“
Baš kao što je to bio slučaj u #39 „Strahosjeku“ / „Okrutnom sječivu“, i na ovoj priči je radilo dvoje ilustratora, i to na (istom) principu da je jedan crtač bio zadužen za crtanje narativne linije u sadašnjosti, a drugi za događaje iz prošlosti. U ovoj priči, stilski siroviji i ekspresivniji Emanuele Gizzi je, baš kao i u svom debiju u redovnoj seriji, bio zadužen za crtanje radnje u sadašnjosti, a nešto potkovaniji i stilski čišći Francesco Rizzato za flashback u prošlosti. Osobno, smatram kako je ovaj dvojac stilski puno bliži nego što je to bilo slučaj u #39 sa Gizzijem i Gugliottom zbog čega cjelokupni vizualni dio ovog broja djeluje znatno koherentnije, neovisno što je Rizzato sa svojim dosta (ponegdje neuspjelim) kontrastnim crtežom ovog puta slabija karika spomenutog dua. U svakom slučaju, sveukupni vizualni dojam ovog broja je ujednačeniji.

Ian je već na početku priče spomenuo kako je prije desetak godina prelijetao nad ovim dijelom šume, no tek s početkom flashbacka otkrivamo kako je upravo taj spomenuti događaj povezan s njihovim ciljem iz sadašnjosti. Samim time, glavni dio ove priče predstavlja upravo spomenuti flashback u kojem saznajemo što se točno dogodilo u toj džungli prije deset godina i koji je primarni cilj Ianove male ekspedicije.

Mladi Ian

U prvih desetak stranica flashbacka, bivamo upoznati s glavnim akterima priče i razlozima zbog kojih su uopće završili u toj džungli. Enoch nas i u ovaj dio uvodi „in medias res“, s pogledom na olupinu carskog oblakobroda koji se tijekom oluje srušio u džunglu, kao i na znatno mlađeg Iana kako u nesvijesti visi zapetljan u lijanama. Moram priznati kako sam tijekom prvog čitanja tek na polovici broja shvatio kako je kratkoošišani vojnik kojeg pratimo u radnji iz prošlosti ustvari Ian. Na temelju priča iz spin-off serijala o Ianovim dogodovština u mladosti („Bezdušni“) gdje mladi Ian od nekih 16-18 godina također ima dužu kosu kao i u redovnoj seriji, nije mi palo na pamet da bi između ta dva perioda postojalo razdoblje gdje je Dragonero imao kraću kosu. Mada, kad malo bolje razmislim, to i ima smisla uzevši u obzir kako je u tom razdoblju odrađivao vojnu službu.

Jokin

Spustivši se sa stabla, Ian se vraća na srušeni oblakobrod u potragu za preživjelima. Vidjevši jasne tragove kako je oblakobrod posve opljačkan i kako je ostatak posade zarobljen i odveden s broda, mladi Ian pronalazi skrivenu oružarnicu. Naoružavši se, kreće tragovima kroz džunglu u potrazi za otetom posadom. Ubrzo nailazi na dvojicu preživjelih vojnika opkoljenih od strane dvije zvijeri slične dikobrazima. Iako je ubio zvijeri ipak nije uspio spasiti jednog od vojnika koji je umro od njihovog otrova. Nakon što su pokopali svog nesretnog suborca, Ian i drugi preživjeli vojnik, Jokin, nastavljaju potragu za preostalim članovima posade. Iako njegovoj karakterizaciji tijekom ovog broja nije posvećeno mnogo pažnje, naredne stranice će pokazati kako je upravo Jokin, uz Iana, drugi glavni akter ovog flashbacka.

Sama radnja dosta je pravocrtna i relativno brzo se dolazi do ključnih dijelova priče, no Enoch je na nekoliko mjesta ubacio pojedine elemente i likove koji nemaju nikakvu veću svrhu s pričom ovog broja, osim da dodatno obogate „mitologiju“ serijala preko ranije uvedenih elemenata iz Dragonerovog svijeta. Jedan od takvih elemenata su i „Tigrovi s juga“, red lovkinja odjevenih u kožu tigrova koje Ian i Joakin susreću na putu kroz džunglu. Jednu od lovkinja tog reda čitatelji Dragonera mogli su (znatno detaljnije) upoznati u ranije spomenutoj pod-priči (vidi zanimljivosti) tako da je ovo samo dodatni uvid u običaje i način života tog reda.


Nakon nekog vremena, dvojica kadeta konačno stižu do hrama, no za razliku od pustoši koju je Ianova ekspedicija tamo zatekla u sadašnjosti, u flashbacku taj prostor predstavlja sveto mjesto koje vrvi svećenicima plemena „oslikanih“, Whalijenga. Štoviše, dvojica kadeta stigli su do hrama upravo u trenutku kada se mnoštvo pripremalo za izvođenje nekakvog sakralnog obreda. Naravno, žrtveni janjci su članovi njihove posade, zarobljeni i svezani primitivnim drvenim okovima.


Hram boga Mwangamizija

Prije nego što su mogli išta poduzeti, tajanstveni vrač iz prikrajka omami Iana i Jokina šamanskim prahom i odvede ih što dalje od obrednog prostora. Tek nakon što su došli k svijesti privezani za veliku kamenu gromadu, mladi kadeti u razgovoru s vračem saznaju kakvom su točno prizoru prisustvovali.

Vrač: „U ovim krajevima magija oživljava bogove, daje im tijelo, kretanje i dah… i omogućava im da hodaju među ljudima. Riječ je o zastrašujućim stvorenjima.“

Baš kao što je spomenuto na početku recenzije, religije u Dragonerovom svijetu povezuju se s jačinom vjere. Samo vjerovanje daje snagu, pa čak i život pojedinim božanstvima, i to najčešće onima u politeističkim religijama izvan teritorija Carstva. U tom pogledu, vrač Ianu i Jokinu objašnjava kako će žrtvovanje njihovih prijatelja, stranaca bijele kože koji su tako rijetki u ovim krajevima, ojačati vjeru plemena Whalijenga i dati ogromnu snagu njihovom bogu, Mwangamiziju, i to do te mjere da će ga probuditi, a možda čak i oživiti. Ipak, vrač najviše strahuje kako će buđenje „uništavatelja“ dovesti do situacije da pleme pod njegovim vodstvom krene u prave „religijske“ ratove protiv naroda druge vjeroispovijesti.


Iako su se u početku smatrali njegovim zarobljenicima, dvojica kadeta bijahu iznenađeni kad su shvatili zbog čega ih je stari vrač ustvari „oteo“: kako bi ih zamolio da prekinu obred Whalijengijskih vračeva i zaustave manifestiranje „uništavatelja“, ali i kako bi pleme „oslikanih“ izgubili vjeru u svog boga.

Vrač: „Morate ubiti njihove vračeve…i morat ćete to učiniti pred svim svećenicima hrama. Takvo poniženje oslabit će vjeru koju gaje prema svojim božanstvima… i to će ih spriječiti da ožive. Ali [morate to napraviti] bez oružja. U njihovim očima to mora izgledati kao čaroban čin, kako biste ih uvjerili da su vaši bogovi jači od njihovih…“

Nakon što im je dao svo potrebno „oružje“, ali i napitak koji će ih zaštiti od otrova plemenskih vračeva, stari vrač nestaje u šumi, ostavljajući Iana i Jokina da razmisle o njegovim riječima i zahtjevima.

Ian: „Sad mi je jasno zašto je Carstvo kroz stoljeća iskorijenilo sve stare religije iz Erondára, namećući jedinstveni kult Khamea… upravo kako bi se spriječilo da jedno ili više božanstva ožive. Tako što su uništili hramove i istrijebili pogane.“

Vrativši se nazad do hrama, Ian i Jokin stigli su upravo u trenutku kad je obred stigao do svog vrhunca. Iščekujući pravu priliku da krenu u napad, dvojica kadeta kao na iglama prate obred prolijevanja krvi koji, na njihovo zaprepaštenje, dovodi do oživljavanja kamenog kipa koji predstavlja Mwangamizija, „uništavatelja“.


U tom trenutku, kadeti izlaze iz svog zaklona i, obrušivši se kroz mnoštvo svećenika, kreću ususret vračevima i „uništavatelju“.

…ali i budućnost (dvaju svjetova).

U suštini, Enoch se u „Bogu ljudožderu“ poigrava idejama koje predstavljaju simbiozu suština šamanizam i religija. Sama ideja da svaki predmet ima dušu, u kombinaciji s „dodatkom“ da se duša božanstva može prizvati i utjeloviti u kipu koji je (za njega) izrađen po njegovoj slici i prilici, u sebi sadrži fragmente raznih elemenata s kojima se Enoch prije desetak godina bavio u svom autorskom serijalu Gei. Ti elementi ovdje su savršeno skrojeni i prilagođeni mitologiji Dragonerovog svijeta.

Ovo je priča o prizivanju bogova putem obrednih rituala, njihovom oživljavanju uz pomoć opojnih sredstava te utjelovljenju u kipovima koji mogu manifestirati njihove božanske moći. Definitivno nešto na što nismo do sada nailazili na Dragonerovim stranicama… barem ne u ovolikom obujmu da se na kraju teško uspijeva razlučiti što je ovdje stvarno, a što ne.

Ipak, prava poanta ove priče počinje se nazirati (i to, za Enochove standarde, neuobičajeno diskretno) pri povratku u sadašnjost, nakon epske završnice narativne linije iz prošlosti koja čitateljima napokon razotkriva razlog Ianove nove ekspedicije do Mwangamizijevog hrama (veliki spojleri u narednom okviru).


Obrušivši se u mnoštvo, Ian i Jokin počnu ubijati njihove vračeve otrovnim iglicama smještenima ispod svojih noktiju. Iz perspektive praznovjernog plemena, izgledalo je kao da dvojica smrtnika dodirom ubijaju njihove najmoćnije vračeve. Iako je originalni plan bio da prvo ubiju vračeve, Jokin je tijekom napada pokušao osloboditi svoje prijatelje, no „Uništavatelj“ ga je neočekivano zgrabio i „pojeo“ pred Ianovim očima. Čim je Ian ubio preostale vračeve, Mwangamizi se prestao micati i ponovno postao nepokretan kip. Iako su htjeli izvući Jokina iz njegove utrobe, Ian i ostatak članova posade bili su prisiljeni pobjeći zbog saznanja kako se pleme naroda „oslikanih“ reorganizira za napad. U tom trenutku, Ian se zaklinje kako će se jednog dana vratiti kako bi oslobodio Jokinovo tijelo iz utrobe kamenog kipa i pružiti mu pravi pokop po običajima Carske religije. Deset godina kasnije, to mu i polazi za rukom.


Na prvi pogled, cijela ova priča je anegdota iz Ianove prošlosti koja ima za svrhu dodatno razviti njegov lik. Djeluje kako je Enoch ovom pričom (još jednom) htio pokazati koliko Dragonero drži do svoje riječi, ali i (ratničke) časti. Nakon toliko godina, Ian je ponovno prevalio cijeli taj put u nepoznato samo kako bi održao svoje davno dano obećanje. Iako je svakim novim brojem sve jasnije kako je Dragonero prije okarakteriziran kao moralno „sivi“ lik nego kao junak bez mane, njegova čast i vjera u ispravno ga na šahovskoj ploči dobra i zla ipak smještavaju na stranu pozitivaca.

Ipak, jedna Ianova izjava, neočekivano oštrija od ostalih, daje naslutiti kako ovo nije samo jedna obična priča o razvoju njegovog lika.


Daljnji razvoj radnje koji ide u očekivanom smjeru (približavanja čitateljima Ianovog karaktera) na prvi tren budi sumnju o zaključku da iza tih riječi postoji neki veći, izvan-šablonski smisao. Ipak, još jedna rečenica pred sam kraj, u kombinaciji sa pomalo neočekivanom Ianovom odlukom, potvrđuje raniji crv sumnje o pravoj poanti ove priče.


Usprkos Ianovim neobično oštrim riječima i njihovom kontekstu netipičnom za njegov karakter (osobito ako uzmemo u obzir što je sve proživio tijekom serijala), uviđa se kako Enoch tu poantu diskretno provlači kroz čitavu epizodu, i to znatno suptilnije nego što nas je na to inače navikao. A s obzirom na sadržaj te poante, ni ne čudi zašto ju je toliko prikrio.

Doista, cijela ova epizoda je priča o (ne)ispravnosti religija i njihovom utjecaju na čovjekovu (ne)postojeću slobodu unutar njenih okvira. Istovremeno, ovo je priča i o izjednačavanju čovjeka i boga, ali i njihovom međusobnom „sukobu“ u kojem svaka strana pokušava pokazati svoju prevlast. Moglo bi se čak i reći kako je „Bog ljudožder“ Enochova kritika svjetskih religija (kroz metafore i prikrivene paralele) i njihovih odnosa (jedne religije prema drugima, ali i prema malom čovjeku), no ipak je prikladnije i poštenije izjaviti kako je ovo, prije nego kritika, autorovo viđenje prave biti religija u kojem se izlažu sve njene prednosti i mane.


Luca Enoch kroz svjetonazorski dalekozor
Tko god je imao priliku pratiti razmišljanja Luce Enocha kroz brojne intervjue i javne objave na društvenim mrežama, mogao je steći dojam kako Enoch, u svjetonazorskom smislu, naginje ka krajnjoj ljevici. Jednako koliko (i idejno i praktično) ne voli nikakve oblike ograničenja (već se zalaže za jednakost izbora/mišljenja i potpunu slobodu pojedinaca), toliko uvažava i sve oblike religioznosti i vjeroispovijesti, s prvenstvenim naglaskom na njihovu fundamentalističku stranu. Istovremeno, iz njegovih pojedinih izjava može se primijetiti kako nije previše naklonjen institucionalnoj religioznosti, (što se moglo primijetiti u njegovim kritikama usmjerenima prema crkvama), a osobito kad (većinom) ističe samo negativnu strane institucija i kultura (bilo religiozne ili svjetovne). Osim u „Bogu ljudožderu“ (gdje se može steći dojam kako Enoch prvenstveno naglašava negativne strane religija, što nije točno), „kontroverzni“ Dragonerov tvorac je i ranije znao iznijeti svoje viđenje (i prednosti i mana) o religijama. Primjer toga može se pronaći u #20 "Koštanom licu" gdje se Enoch ukratko osvrnuo na svoja viđenja o fundamentalističkim aspektima lokalnih religija.

Koliko god je Enoch po svjetonazoru osoba koja uvažava sve kulture i religije, ne mogu se oteti dojmu kako je u ovoj priči ipak naveo više negativnih nego pozitivnih strana religija.


Čovjek(/)bog

Nakon svega čime se Enoch pozabavio u Gei, teško mi je prihvatiti kako je Ianova poza na gornjoj slici slučajna, još više kad se uzme u obzir obrazloženje vrača koji ih je ranije „oteo“ da cijelu scenu moraju izvesti bez oružja. Jednako kao što su narodi u prošlosti prestravljeno promatrali oživjele bogove koji su tijekom napada spaljivali šume i njihova sela (vidi sliku na početku recenzije), tako i domoroci plemena „oslikanih“ na gornjoj slici jednako prestravljeno promatraju Iana koji je pred njih stao u identičnom položaju kao i njihov bog (ali i bog iz vračeve priče koji je spaljivao sela), čime Enoch očigledno povlači paralelu između (malog) čovjeka i (drevnog) boga, o njihovoj (izjednačavajućoj) snazi, ali i zajedničkom „korijenu“. Naposljetku, nepokretni kip se zahvaljujući obredu probudio i započeo kretati poput čovjeka, a Ianovo mirno (čitaj: skamenjeno) stajanje poput statue vratilo je isklesani kip u njegovo ishodišno stanje. A da i ne spominjem kako su svi kipovi usnulih bogova „čovjekoliki“, isklesani na sliku i priliku ljudskog bića, što također ukazuje na paralelu, ali i sličnost između boga demonskog obličja (Mwangamizi) i „boga“ ljudskog obličja (Ian).

Ne mogu se oteti ni dojmu kako su Ianove izjave o fundamentalističkom aspektu religija iz Dragonerovog svijeta više negativne nego neutralne. Naravno, bilo je za očekivati kako će on kao carski izviđač pravdati djela i viđenja vlastite religije s obzirom na njegovu pripadnost Carstvu. Primjer toga su upravo Dragonerove izjave u sadašnjosti (odmah nakon završetka narativne linije iz prošlosti) koje na prvi pogled djeluju poput „nevjerničkog“ pogleda vjernika jedne religije na vjeru druge religiji (nešto u stilu „naša vjera je ona ispravna“), kao i činjenica da kompletnim uništavanjem kipa djeluje u (carskom) cilju smanjivanja „nevjerovanja“ u Khame. Ipak, koliko su takvi Ianovi potezi bili očekivani, jednako toliko neočekivan bio je bio trenutak kad je Ian Khame nazvao „nametnutim KULTOM“. Čak i usprkos šamanskim obilježjima carske religije o Khamama kao prirodnom izvoru energije, jedna takva izjava, kao i njegove ranije spomenute izjave nakon završetka flashbacka, iz te perspektive djeluju gotovo ateistički. Sama postavka o „usnulim bogovima kojih se nitko više ne boji i ne vjeruje u njih“ također naginje u tom smjeru kad ju se sagleda na taj način, a još više kad se na „njihovo buđenje putem magija“ pogleda iz ugla metafore da su upravo ljudi ti koji bogovima daju život. To jest, ljudska vjera i priče o bogovima su ono što svjetske religije i bogove (bilo našeg, bilo Dragonerovog svijeta) održava na životu. U tom pogledu, mislim da nema potrebe objašnjavati koliko Ianova izjava da je „Uništavatelj za njih nitko i ništa te da nitko više ne vjeruje u njega jer je on samo jedan nepomični komad kamena“ (kojeg zatim u potpunosti smrska maljem, što također predstavlja dodatni sloj te metafore) više poprima viđenje kakvog „pravog“ nevjernika nego nekoga tko pripada bilo kojoj vjeri.

A najviše od svega, ne mogu se oteti dojmu kako naslov ove priče također naginje u tom smjeru. Bog iz priče se zove Mwangamizi, što po jeziku plemena oslikanih znači „Uništavatelj“ te nema nikakve povezanosti s kanibalizmom. Naravno, iz same radnje je očito zašto je epizoda naslovljena „Bog ljudožder“, no u kontekstu priče, nigdje se ne spominje naziv „ljudožder“ kao takav. S obzirom na sve izneseno u ovoj priči, nije teško vidjeti kako se „ljudožder“ u ovom kontekstu ne odnosi samo na Mwangamizija, već se može odnositi i na sve bogove, pa čak i religije. Kad se uz to nadoda i glavni cilj vračeve ideje zbog koje Ian i Jokin moraju spasiti svoje prijatelje bez oružja („kako bi ste ih uvjerili da su vaši bogovi jači od njihovih), na površinu isplivava tumačenje kako su upravo bogovi/religije pravi ljudožderi (ljudskog potencijala i razvoja). Sličnu paralelu može se povući i sa imenom „Uništavatelj“, za koje također ne vjerujem da je slučajna.

Kad čitavi taj metaforički kontekst preslikamo na glavni cilj ekspedicije Ianovog tima, ispada kako je njegov pravi cilj oslobađanje ljudskog iz zatvora (lažne/usnule/mrtve) religije, a sam čim potpunog uništavanja Mwangamizijevog kipa postaje potpuno raskrštenje s religijom. I isto kao što je Ian u flashbacku tijekom bitke s Mwangamizi zahvaljujući vračevoj pomoći prikazan kao bog u ljudskom obličju (takoreći, ravan bogu), tako je u kontekstu uništavanja kipa prikazan i kao bogobojica. No u oba slučaja, prikazan je kao spasitelj. Točnije, kao spasitelj onog ljudskog u Mwangamizijevog utrobi, a istovremeno i izvorišne točke svih bogova i religija. Ne vjerujem da je slučajno što je Enoch glavni cilj Ianove ekspedicije u „Uništavateljevoj“ utrobi ostavio netaknut i neokrznut od strane zuba vremena, što također podržava tezu o izjednačavanju boga i čovjeka.

Ironično, fascinantno je koliko se takvo poimanje religija iz Dragonerovog svijeta poklapa sa više-tisućljetnim razvojem religija u našem, stvarnom svijetu. Prođite kroz recenziju i sve navedene citate te ih probajte preslikati na naš svijet. Stravično je koliko se dobro oslikavaju na naš svijet, a osobito u pogledu povijesti svjetskih religija. Ta paralela između religija obaju svjetova je istovremeno i nevjerojatna koliko i zastrašujuća. Sa nekoliko smjelih i dobro smještenih paralela, Enoch je kroz ovu priču utkao metaforu o funkcioniraju svih svjetskih religija iz našeg stvarnog svijeta, o veličanju vlastite religije i svjetonazora, ali i o „poštivanju“ religija drugih naroda. Ipak, na temelju svega iznesenog, sve više vuče na to kako se ovo „poštivanje“ drugih religija prije može sagledati kao (nesvjesno) „ignoriranje“ postojanja religija ljudi drugačije vjeroispovijesti.

U tom kontekstu, završnica nakon povratka u sadašnjost krajnje je efektivna, ali i emotivna. Sam ishod je gorko-sladak, osobito kad se cijeli cilj ekspedicije sagleda iz perspektive ispunjenja davno danog obećanja. Kad se još uzme u obzir i broj stranica ove epizode, tek tada se vidi koliko je Enoch dobro postavio cijelu priču, sa svim elementima u prošlosti i sadašnjosti koji se isprepliću toliko elegantno da, u konačnici, Ianove izjave gađaju u bit poante koju je autor htio iznijeti. Naravno, koliko je ta poanta pogođena razlikovat će se od pojedinca do pojedinca, što je na neki način i djelić poante koju je Enoch provlačio kroz cijelu priču.

Sumrak bogova

Iz perspektive kontinuiteta Dragonerovog svijeta, zanimljivo je kako je u susjedstvu Carstva prije 10 godina postojala jedna tako jaka religija koja zbog carskog pohoda na pogane više ne postoji u sadašnjosti serijala. Istovremeno, ta činjenica potencijalno predstavlja i Enochovo promišljanje o budućnosti religija iz našeg svijeta. S napretkom tehnologije, sve više ljudi napušta vjeru. I tko nam može garantirati da tijek radnje ove priče neće biti i neki budući tijek i poimanja religija iz našeg svijeta u nekoj stvarno dalekoj budućnosti… od religija kao okosnica moći, pa do kulta koji se s odlaskom ljudi sve više pretvara u kakvu sektu, dok naposljetku ne postane zaboravljena relikvija prošlosti. Istovremeno, zaboravljeni bog(ovi) tih religija za buduće naraštaje neće predstavljati ništa više od anegdote ili legende, epa ili obične bajke za laku noć, samo jednog običnog, starog zapisa. Sama činjenica kako se u prošlosti nešto slično već događalo sa pojedinim vjerovanjima i religijama u našem svijetu (npr. brojna vjerovanja i legende istrijebljenih Indijanaca) jasno upućuju kako je takva budućnost i te kako realna. Ako nas je povijest kao učiteljica života išta naučila, onda je to kako se ona (uvijek) ponavlja.

U tom pogledu, „Bog ljudožder“ je svojevrsni Enochov povratak vlastitim korijenima. To jest, pričama o ljudima koji mogu parirati bićima snažnima poput bogova, o ljudima koji su po snazi jednaki bogovima, o malim ljudskim bogovima.

Ovo nije najbolja Dragonerova priča, ali mi je definitivno jedna od dražih. U svakom slučaju, ovo je jedna jako dobra priča pisana s dušom, što je u mojoj bilježnici uvijek plus. Istovremeno, ova priča, u duhu vjerovanja carske religije, u sebi posjeduje dušu, a na čitateljima je da nakon čitanja odluče je li ona božja ili ljudska… Ili je, kao i Enochu, riječ o istoj vrsti duše.

Recenzije čitatelja

  • kandraks

    Ukupna ocjena 80%

    8, 8, 8, 8

    Lijepa priča sa vrlo dobrim crtežom i pristojnom naslovnicom. Shargane, svaka čast za recenziju, fenomenalna je.

    28.08.2021
    20:34:00 sati
    kandraks
    uredi
  • Oki

    Ukupna ocjena 70%

    6, 6, 9, 7

    Meni je ovo jedna prosječna epizoda koju nikada ne bih ovako “duboko” analizirao kao što je to uradio Sarghan:) Ian mi je čudan i neprepoznatljiv sa kratkom kosom.
    29.08.2021
    16:45:00 sati
    Oki
    uredi
  • Ukupna ocjena 80%

    8, 8, 8, 8

    29.08.2021
    19:30:00 sati
    Jajo82
    uredi
  • Giuda Ballerino

    Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Sarghane, crni sine. 

     

    Ocjene moram dati da ostavim komentar. 

    15.09.2021
    17:28:00 sati
    Giuda Ballerino
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

  • MALI RENDŽER 26
    Vrijeme: 24.09.2021 00:58:38
    Prodavač: prof56
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 3
  • MALI RENDŽER 20
    Vrijeme: 24.09.2021 00:58:38
    Prodavač: prof56
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 3
  • MALI RENDŽER 11
    Vrijeme: 24.09.2021 00:58:38
    Prodavač: prof56
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 3
  • CONAN BARBAR 2
    Vrijeme: 24.09.2021 00:58:38
    Prodavač: prof56
    Cijena: 10 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 3
  • CONAN BARBAR 4
    Vrijeme: 24.09.2021 00:58:38
    Prodavač: prof56
    Cijena: 10 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 3

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum