Recenziju započinjemo od kraja, sa zaključkom:
U jednostavnijim pričama likovi su ili samo dobri ili samo loši, to ima svoje prednosti jer u takvom narativnom konceptu dosta je lakše prepoznati što se događa i protiv koga se treba boriti, ali u zrelijim, kompleksnijim djelima, drama dobra i zla odigrava se u istoj osobi, to je već teže razumjeti i prihvatiti jer to bi onda moglo značiti da smo i mi sami takvi, a tko sebi želi priznati da ima zla u vlastitoj duši... zlo je puno lakše projicirati na neku drugu osobu ili neku izvanjsku pojavu.
vratimo se na početak...
Priča je od prve stranice konstruirana tako da mi kao čitatelji budemo „ispred“ Jana jer mi znamo (on ne) da je Tajša ubijena. Ne samo da joj je netko prerezao vrat i ostavio je da iskrvari na podu, tome nekome ona je pokušala spasiti život, što stavlja dodatno opterećenje na moralnu vagu, jer jedno je ubiti nepoznatu osobu koja je tebi možda željela naškoditi, ali potpuno druga stvar je ubiti nevinu osobu koja ti je još i željela pomoći. Tu se nitko ne može izvlačiti na neznanje ili nešto slično – ovdje je u pitanju zlo, namjerno počinjeno.
Tajša se već pojavljivala u serijalu i nije nepoznati lik. Ako gledamo na hladan način, sa scenarističke strane, Vietti njenim brutalnim ubojstvom podiže ulog, jer što je veći zločin veća je i žeđ za osvetom.
A gdje je Jan?
Nalazimo ga kod kuće u Solianu, spremnog da krene na put. Pozdravlja se sa Gmorom i Serom i govori im kako će se vratiti kroz sedmicu dana, ali atmosfera nije nimalo prijatna - tmurna je, kiša pada kao iz kabla, sve je nekako prožeto tjeskobom. To je prvi znak da nešto i nije baš kako treba da bude. Kao za vraga, baš u zadnji čas prije nego što će krenuti, stiže ga gradonačelnik Soliana pa mu predaje jedno pismo a Jan ga nehajno stavlja u ranac jer ga želi pročitati negdje na suhome.
„Neprijatelj“ je već udario a Jan svoju odgovornost odgađa za „neko bolje vrijeme“ i tim propustom otvara prostor zlu da se razvije i razmnoži. Baš zbog toga mi njegov put promatramo drugim očima.
Vietti nam tijekom putovanja i boravka u termalnim izvorima predočuje njegove misli i osjećaje, ili barem njihovu destiliranu verziju.
I što u njima nalazimo?
Nešto što nije nimalo pohvalno, niti zrelo. Njegova razmišljanja prožeta su samosažaljenjem, žalom za nekim mirnijim, drugim životom kojeg se odrekao kad je postao Dragonero, ali to je stvarnost koje nema, niti je više uopće može biti.
Kiša koja ga je pratila u planinama Margondara, polako se pretvara u snijeg koji samo pojačava dojam hladnoće i izoliranosti. Njegovo odredište su termalni izvori a para koja iz njih izlazi na metaforički način odražava stanje njegovog uma i duše. Razmišljanje mu je maglovito, misli mu se vrte oko samog sebe, oko vlastitih užitaka jer tamo ga čeka Briana, a sve ostalo iz njegovog konceptualnog svemira – nestaje...
Hijerarhija postojanja
Postoji poredak vrijednosti koji je upisan u samu strukturu stvarnosti, a ako se hijerarhija tih fundamentalnih vrijednosti poremeti – sve se remeti.
Kad se pojavi anomalija u životu, ukoliko se odmah sa njom suočimo možemo je relativno lako ispraviti. Sa teškoćama u manjim dozama, lakše se ishrvati. Ipak, puno je primamljivije problem jednostavno ignorirati, ali on tada ne nestaje nego se množi. Mitološkim rječnikom govoreći – zmaj (problem) te čeka, a dok čeka on raste i obično te uhvati kad si najmanje spreman.
U životu, svatko od nas, samom sebi, ovako u retrospektivi, točno može reći gdje su kola krenula nizbrdo i gdje se moglo izbjeći problem da se tada reagiralo na pravi način. Ali situacija je još i gora od toga, jer što je veća odgovornost koju osoba (dobrovoljno) nosi na svojim leđima to su teže posljedice koje nastanu kada se ta odgovornost odbaci, pa makar i kratkotrajno. Takvi vrijednosni tj. moralni poremećaji dovode do poremećaja u široj zajednici a na kraju i u cijelom društvu. Uzročno-posljedični lanac širi se poput kružnih valova koji nastanu kada bacimo kamen u more, a što je veći kamen veći su i valovi, a Jan Arànill nije kamen nego stijena.
On je dopustio da ga ovladaju samosažaljenje i sebičnost umjesto da je hrabro podnio svoj teret Dragonera. Zanemario je vrijednosnu hijerarhiju i nižu vrijednost (svoj užitak) stavio na prvo mjesto.
I koja je točno bila cijena njegovog zanemarivanja odgovornosti?
Tajšino ubojstvo s početka bilo je iznenađujuće ali ovakvo brutalno premlaćivanje u emocionalnom smislu pogađa još i gore jer ovo je Janova sestra Mirva.
Ovaj događaj kao da je potaknuo buđenje Janove savjesti, a poticaj mu je, nimalo iznenađujuće, došao u snu, bolje rečeno - noćnoj mori. Njegovo odbijanje da pročita pismo nadovezuje se na jednu puno dublje potisnutu tajnu, ali bez obzira što je prošlost bolna i u dobroj mjeri sramotna, on intuitivno shvaća da mu jedino istina može maknuti teret sa duše...
Izdaja
Jan bez oklijevanja Briani priznaje što se dogodilo i tako saznajemo da ova cijela nesretna situacija vuče svoje korijene iz one sudbonosne ekspedicije u Zemlji zmajeva nakon koje je istupio iz vojske i povukao se u Solian.
Od ranije znamo da su iz te tragične ekspedicije preživjeli samo on i njegova sestra, to i jest bio glavni krimen koji su mu vojnici sa Bedema stavljali na teret. Ali postoji i drugi dio te priče koju Jan do sada nikome nije ispričao jer po njegovom sudu ona je previše sramotna. Tada je sa njima bio još netko, a taj netko zove se – Ney!
U retrospektivnom dijelu priče svjedočimo stravičnosti koja je pripadnike ekspedicije dočekala u zatočeništvu Studenih. Ney i par ostalih vojnika bili su podvrgnuti mučenju gdje su im rezali meso s kostiju, samo da bi krvnici slušali njihove krikove.
U jednom momentu Jan je iskoristio priliku, uspio se osloboditi zarobljeništva i spasiti Mirvu ali to nije prošlo bez svoje cijene u krvi...
Ova rana na njegovom licu mogla je biti trajna uspomena na herojsko spašavanje svojih drugova, umjesto toga ona se pretvorila u vidljivi podsjetnik na sve one koje je ostavio u rukama kasapina iz pustinje. I kao da sve to nije bilo dovoljno, dok je sa nesvjesnom Mirvom bježao iz legla Studenih izmijenio je posljednji pogled sa svojim drugom Neyom...
Jan ga je možda i mogao spasiti ali puno je veća mogućnost da bi onda svi zajedno poginuli, nakon što bi ih Studeni iskasapili.
A možda i ne bi.
Poanta je da to nikad nećemo znati jer on nije ni pokušao.
To opet u potpunosti ne objašnjava zašto Ney ima toliko duboku mržnju prema Janu i Mirvi i, na kraju krajeva, zašto je on uopće toliko bitan?
A da saznamo kako je sjeme istočnog grijeha posijano, moramo se vratiti u još dalju prošlost, u Janove mlade dane kad je bio tek golobradi pitomac Carske akademije, tamo nas je Luca Enoch odveo u prethodnoj priči, točnije njezinom epilogu, prikladnog naziva „Priča pitomaca“.
Ono što je trebala biti proslava završetka školovanja za Jana i njegove prijatelje iz Akademije pretvorila se u tragediju sa smrtnim posljedicama, jer oni u svom mladenačkom naivluku nisu bili svjesni da se nalaze na mjestu gdje obitava ogroman trol. Jedan od Janovih prijatelja izgubio je život a ista sudbina snašla bi njega i njegovu prijateljicu da se u zadnji čas nije pojavio Ney!
Njemu se uspjelo osloboditi trolovih kandži i umjesto da je pobjegao glavom bez obzira, riskirao je vlastiti život da ih spasi!
Pri kraju te retrospektivne priče, u impresivnom kadru, Ney izgovara rečenice koje ne traže objašnjenja...
Od toga momenta Jan je svoju egzistenciju dugovao Neyu, slikovito rečeno taj dug zapisan je u nebesima, na onoj razini iznad vidljivog i opipljivog, u stvarnosti u kojoj prebivaju vrijednosti koje se ne smiju kršiti jer inače se otvara pakao, u simboličkom ali i u stvarnom smislu.
A on je napravio baš to, prekršio je jednu od fundamentalnih moralnih vrijednosti u hijerarhiji stvarnosti i pakao se otvorio.
Gdje točno?
Prvo u Neyevom srcu.
U momentu kada ti netko koga si smatrao prijateljem zabije nož u leđa, sve ono što je čučalo u najtamnijoj dubini čekajući svoju priliku, sada se diže iz bezdana i obuzima te: ogorčenje, ozlojeđenost, ljutnja, bijes, ali ne na nekoj udaljenoj, apstraktnoj razini, to je sila koja te cijelog prožima, i onda te zaposjeda misao koja se rađa kao odgovor na ono što si doživio...
Osveta
Ta odluka toliko je samorazumljiva da nam se čini kao da alternativa uopće ne postoji. „Oko za oko, zub za zub“ stara je mjera pravde, i njome se Ney vodio, ali ta mjera ima ogromnu manu, jer osveta jednom započeta - nema kraja, to je krvavi lanac koji hrani samog sebe i nastavlja se u beskraj.
Ali što je onda alternativa?
Velike religijske tradicije u povijesti čovječanstva prepoznale su problem osvete i našle su rješenje za njega, ali ponekad je lijek, u momentu primjere, gorči od bolesti. I tu dolazimo do problema žrtve, jer moramo se odreći onog superiornog osjećaja pravičnosti koji nas obuzima kad smo povrijeđeni. Tu je i problem vjere, jer sve što nije trenutačno ostaje u potenciji budućnosti i zahtjeva vjeru u neki moralni ideal. Taj ideal čak ne mora ni biti dio nekog sistema vjerovanja jer tu je naša savjest koja nam šapuće u intimi vlastite duše. Ona nam ukazuje kada ne živimo prema idealu.
Ali Ney je izgubio vjeru u moralni ideal, te je oko njega i u njemu samom bila samo tama. I Jan i Ney grubo su pogriješili, ali fundamentalna razlika između njih dvojice jest što Jan priznaje sud svoje savjesti, shvaća da postoji moralna hijerarhija iznad njega te prihvaća svoj krimen i kaje se zbog njega.
Ney ne.
Priča doživljava svoju kulminaciju kada Jan, zajedno sa Brianom, dolazi na poprište davnog sukoba s trolom, na mjesto gdje mu je Ney spasio život prije tolikih godina. On ga je tu i čekao, zajedno sa izmučenom Mirvom.
Prije samog sukoba Ney podastire optužbu protiv njega i njegove sestre. Govori mu kako je uspio preživjeti mučenje Studenih i kako mu je život spasila Ekuba koju su jednako kao i njega izdali i prepustili samoj sebi.
Iz količine gnjeva i mržnje usmjerenih prema Janu, odmah postaje jasno da je Ney prešao liniju nakon koje nema povratka. Takvom ukorijenjenom zlu moguće je stati na kraj jedino sa mačem jer drugoga načina više nema.
Borba je bila kratka i sukob je završio očekivano, toga je čak i Ney bio svjestan jer je rekao Janu da zna tko je on postao i da protiv njega nema prevelike šanse. On je svoju utjehu i pobjedu vidio u tome da pred njegovim očima ubije Mirvu i time mu nanese najveću bol.
U momentu kada je Ney nožem krenuo prerezati Mirvin vrat, Dragonero zaustavlja vrijeme, ali onda se događa nešto neočekivano. Njegovo cijelo lice postaje mrtvački hladno, krvavo - čudovišno, toliko udaljeno od izgleda normalnog čovjeka da je iznenadio i samog Neya...
U sljedećem kadru Jan sa Okrutnim sječivom prodire u Neyevo tijelo, a prije nego što će izdahnuti svjedočimo kratkom i čudnom dijalogu.
Kako to razumjeti i opravdati?
Kako jedan junak može imati nešto takvo nakazno u nutrini?
Ono što prebiva u tami
Jeste li ikad imali napad bijesa kojeg nikako niste mogli zaustaviti?
Bijes je vječan, javlja se u svim vremenima i svim ljudima, to jedna od onih trajnih sila koje prebivaju u čovjeku, poput požude ili zavisti. Sve te sile nas transcendiraju, zato su ih stari Grci personificirali i pretvorili u bogove, oni oduvijek postoje u svim ljudima kao konstanta, obuzimaju nas i usmjeravaju naše ponašanje.
Mi mislimo da poznajemo sami sebe, ali u životu nam se dogode ekstremne situacije kada se jedna od tih uspavanih osobnosti ili bogova – probudi i u potpunosti preuzme kontrolu nad nama. Tada na površinu ispliva nešto strašno, izobličeno, skriveno, nešto što ni sami nismo znali da u sebi imamo...
Treba biti pažljiv kod ocjene nečije moralnosti, jer taj netko uopće ne mora biti dobar, umjesto toga moguće je da jednostavno nikad nije dobio priliku da pokaže svoju pravu prirodu. Kada je čovjek dio rulje odgovornost se razvodni, tako da ljudi naprave djela za koja nisu nikad mislili da su sposobni. Ono što je čučalo u dnu njihove duše odjednom iskoči na površinu. To je posebno točno u ekstremnim situacijama poput rata gdje ljudi postanu nešto sasvim drugo nešto što su to bili u normalnim, svakodnevnim okolnostima.
S druge strane postoje ljudi koji duboko u sebi znaju da su sposobni su za uništavanje i kaos, ali taj dio sebe drže pod čvrstom kontrolom jer su svoj karakter iskovali prema zvjezdanim idealima...
U mitologiji često nailazimo na slučaj da Heroj u jednom dijelu mora biti „čudovište“ da bi mogao reći „ne“ zlu. Mitološki heroj ujedno je i ratnik, a biti ratnik znači da moraš biti u stanju ubiti, ali on za razliku od negativca utjelovljuje principe i vrijednosti koje obuzdavaju destruktivne sile u njemu. Zbog toga u svim mitovima junak je vođen određenom etikom, sustavom vrijednosti.
Suštinski se ne možeš istinski boriti protiv zla ako i sam nemaš barem kapacitet za zlo u sebi. To je jungovska ideja „sjene“, onog dijela duše koju svaki čovjek ima, samo što je u nekih neizražena, nesvjesna, potisnuta, ali svejedno je tu.
Zbog toga je bilo nužno da bog rata zaposjedne Janovu dušu i tijelo te mu dozvoli da se sa svojom tamom suprotstavi zlu protivnika.
Struktura priče
Mitološki jezik univerzalan je kroz vrijeme, mjesta i ljude. Mitologija destilira fundamentalne ljudske stvarnosti, životna pitanja i probleme u priče. To nisu empirijski, racionalni opisi objektivne stvarnosti, ali su razumljivi na nekoj drugoj razini, onoj instinktivnoj, arhetipskoj, koja se nalazi u temelju iz kojeg izranja naš razum.
Tamom protiv zla
Nolitta je znao da mitološki heroj uvijek ima dio sebe koji je uronjen u tamu. Njegov Zagor postao je Duh Sa Sjekirom tek nakon što je došao u doticaj sa zlom u svojoj duši. On se krvavo osvetio ubojicama svoga oca, ali nakon tog čina krivica koja mu je bila na savjesti ponukala ga je da se pravednim životom pokuša iskupiti za krv koju je prolio u svojem osvetničkom pohodu.
Jedna je stvar izgubiti najmilije jer je neumoljivi zakon prirode došao po njih, a potpuno je druga stvar kada ti netko ciljano i namjerno želi uzrokovati bol i smrt. Tako je Bruce Wayne prožet traumom, ali nalazi utočište u tami, u pećini, tamo gdje prebivaju šišmiši. Oni su kao putokaz, simbol, jer žive u tami ali uspijevaju naći smisao u njoj.
U tami prebivaju čudovišta, ali ona mogu biti transformirana, ona se mogu usmjeriti prema zlu samome.
Naslovnica ove epizode duboko je dojmljiva jer je u njoj na simbolički način sažeta cijela priča te ukazuje na jednu dublju stvarnost koja je inače skrivena od pogleda.
Mač koji dijeli Jana na dva dijela pokazuje što se čovjeku dogodi kad ga netko okrvavi, ili bolje rečeno, kada mu napadne onu vrijednost koju on drži za svetu. Tada se iz dubine budi drugi dio čovjeka još strašniji od ovog krvavog - taj dio je mrtvački nakazan, kaotičan i potencijalno genocidan. Posebno kad je bijes neobuzdan, nepreispitan i još potpaljen ogorčenjem, jalom, sviješću da su drugi oko tebe bolje prošli a ti još nezasluženo patiš, trpiš.
Ali bijes je moguće preoblikovati i zauzdati te na kraju integrirati u svoju ličnost. To je jedan od pokazatelja snage karaktera. Takav integrirani bijes treba upotrijebiti samo kad je uistinu neizbježno, a on te dugoročno tjera naprijed u obliku odlučnosti koja te goni prema cilju.
Jan je u pećini Studenih Mirvin život stavio na prvo mjesto, jer nije bio spreman prihvatiti mogućnost da živi bez nje. Zbog straha da će ostati bez sestre zamijenio je nižu vrijednost za višu i kao posljedica toga zlo se razmnožilo.
Istu stvar napravio je na početku priče, umjesto da je poslušao svoju savjest i pročitao pismo, on je zanemario svoju odgovornost i nižoj vrijednosti (svome užitku) dao primat i umalo mu se dogodilo ono što je svim silama nastojao izbjeći u pećini Studenih.
Na kraju „Osvete“ Jan opet nije zadovoljan niti miran, ali za razliku od početka priče, gdje je svojevoljno ignorirao jasne znakove da se nešto jako loše sprema, sada odlučuje da neće ostati u Brianinom zagrljaju nego bez samosažaljenja kreće u tamu i kaos Zemlje zmajeva. To je direktna negacija postupka s početka jer on sada bolje shvaća koje su dužnosti na vrhu piramide.
Mitološka struktura u ovoj priči ispravno je posložena, dapače, čak me i iznenadila dubina ideje s kojom se Vietti uhvatio u koštac. Zbog toga, za ideju „mračne duše“, koja je najavljena već u specijalnom broju „Šar duša“, zaslužuje najveću ocjenu.
Osim toga, on ubacuje još jedan zanimljiv koncept vrijedan spomena.
U retrospektivnom dijelu priče prikazano je kako su Ney i ostali vojnici bili podvrgnuti stravičnom mučenju i tu Vietti, na iznimno domišljat način, objašnjava motivaciju Studenih; vječna tišina koja vlada u njihovim špiljama je stravična, a zvukovi ih dovode u neku vrstu religiozne ekstaze, a što su jači krici i bolniji jauci to je njihovo zadovoljstvo veće. Tako je sa njih, htio-ne htio, uklonjen dio odgovornosti, jer oni to ne rade iz čistog sadizma nego im je primarni cilj prekinuti agoniju koja ih cijeli život okružuje.
Ali ako se odmaknemo od konkretnog konteksta priče, Vietti je pogodio u srž zla, jer onome tko je istinski demonski zao nije dovoljno ubiti drugoga, nego mu je prije toga cilj da žrtvi nanese što veću bol i što dugotrajniju agoniju.
Viettijeva slabija strana je razrade ideje tj. priče. On nema Enochovu suptilnost tako da su postupci likova korektno i dobro odrađeni ali nedostaje one životnosti. Odnos Jana i Briane nije dovoljno uvjerljiv, oni su tijekom ove priče produbili i učvrstili vezu ali kroz scenarij nismo dobili taj dojam. U zadnjoj trećini epizode mogao je poentirati i podvući tu poantu ali nije. Posebno se ističe sekvenca tijekom njihovog boravka u termalnim izvorima gdje su se oni dvoje više ponašali kao nezreli tinejđeri umjesto da smo dobili dojam duboke povezanosti odraslih ljudi.
Vietti zna posložiti strukturu scenarija, zna što likovi trebaju napraviti u uvodu, zapletu i raspletu, ali ponekad dijalozi ispadnu suhoparno, previše profesionalno odrađeni, nema senzibilnost koja bi trebala pratiti cijeli spektar ljudskih situacija s kojima se likovi u priči susreću. Jer jedno je eksplicitno reći nešto u dijalozima ali potpuno drugo je to i uvjerljivo pokazati.
U određenoj mjeri, za taj dojam, zaslužan je i Francesco Rizzato koji se potrudio i dobro nacrtao ovu priču. Ipak, njegov stil ima jednu plastičnu notu koja povremeno naginje karikaturalnosti, a najviše je poteškoća imao sa licima, što je vidljivo u prikazima Briane i Mirve .
Jednako tako mora se priznati da je vrlo dobro prikazao ljutnju, bijes i krvavu mahnitost u borbama Studenih, igra pogleda između Jana i Neya jako je dobro izvedena, a kadriranje tih intenzivnih momenata je odlično.
Autorica kolora Giada Marchisio definitivno je pridonijela da crtež bude spektakularniji, te je pomogla Rizzatu da mu mane budu manje primjetne, zbog toga je ocjena za crtež nešto veća. Kolor izgleda efektno i moderno, a posebno su impresivni retrospektivni dijelovi koji su diferencirani od ostatka epizode. Oni isprva sadrže samo akromatske boje (crnu, bijelu i sivu) sa malom dozom crvene koja daje dramatičnost prikazima horizonta i oblaka, samo da bi, nedugo zatim, u krvavim scenama u pećini Studenih, njeni tonovi potpuno prevladali. Kontrast boja u zadnjoj bitci također je dobar, Jan i Ney naglašeni su suprotnim tonovima, a cijela vizualna postavka opet se mijenja u momentu kada Dragonero zaustavi vrijeme.
Krajnji zaključak
Kada čovjek sebi postavlja neka temeljna pitanja onda ne može u razmatranje uzeti samo jednu dimenziju svoga života. Kao što smo na početku spomenuli, cijela ova priča mogla je biti puno manje krvava da Jan nije odbacio svoju odgovornost i okrenuo se samosažaljenju.
On se jednako tako mogao zapitati bi li ga Briana uopće smatrala privlačnim da on nije Dragonero-Ubojica Zmajeva? Lako moguće da bi mu u tom slučaju hladne noći bile samotne.
Ako ne daš sve od sebe za jednu stvar, onda ti se smisao neće otkriti u svojoj punini, jer tvoja pažnja površno će prelaziti od jedne stvari do druge, bez da si toj dimenziji svoga života posvetio svu svoju energiju i pažnju. Da bi u životu nešto dobio, moraš se nečega drugoga odreći.
Upravo je sebičnost i požuda Jana skrenula sa puta, natjerala ga je da se odrekne odgovornosti, da ne slijedi svoje moralne vrijednosti. Zbog toga se zlo razmnožilo više nego što je trebalo.
Ali evo paradoksa.
S jedne strane pomanjkao je u svojoj dužnosti, bio je nehajan te je zaslužio prijekor, ali to je ono što ga najviše približava nama, jer svatko od nas ima neki svoj porok, neko svoje „pijanstvo“ kojeg se nikako ne možemo riješiti premda itekako dobro znamo koliko nam škodi.
Heroj koji je previše savršen nije pravi heroj, jer ništa nije trebao nadvladati da postane to što jest. A ako nemaš ništa da nadvladaš, onda nemaš ni nikakve zasluge, onda nisi ni vrijedan divljenja niti oponašanja.
Ney, bez obzira na stravičnu nepravdu koja mu se dogodila, svojevoljno je zatrao moralni sud savjesti i na njezino mjesto, kao konačni ideal, postavio je Osvetu. Drugim riječima, njegova patnja, koliko god velika bila, ne daje mu za pravo da bude konačni moralni autoritet, sudac čovjeka i svijeta.
Na kraju svega postavlja se pitanje: treba li se osvetiti?
Ne, premda razloga ne nedostaje.
Umjesto toga bolje je tu energiju usmjeriti u transformaciju samog sebe, pa će se i ostale anomalije same poravnati.
