Zemlja bez povratka

Dragonero

DRGN LIB 20b | 94 str.

Rat pokrenut od strane crnih vilenjaka stigao je do svog vrhunca, a Carstvo očajnički traži nove saveznike. Za to vrijeme, Dragonero se tajnim stazama zaputio do posljednjeg prebivališta: Grada mrtvih!

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 81%

Priča 7

Scenarij 9

Crtež 9

Naslovnica 6

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 79%

P*7

S*7

C*9

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Najmračniji sat - Zemlja bez povratka - Umijeće ratovanja
    DRGN LIB 20

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Il paese del non ritorno
    DRGN SR 59

ZANIMLJIVOSTI

  • Epizoda je u Italiji izašla u travnju 2018. godine.
  • Na ovim prostorima objavio ju je Libellus (studeni 2021).
  • Tekstovi u pergamentima preuzeti su i prilagođeni recenziji iz dodataka Libellusovog izdanja Bezdušnih #4 „Džungla“.

NAPOMENA: Recenzija sadrži veće spoilere vezane za naredne brojeve: #5 „Izvidničko okupljanje“, #38 „Zamak ludila“, #39 „Strahosjek / Okrutno sječivo“, #45 „Gospodar nečistih“, #59 „Zemlja bez povratka“, Bezdušni #3 „Tama“ i Bezdušni #4 „Džungla“.

Rat protiv crnih kraljica započet u #56 „Crne kraljice“ dosegnuo je svoj vrhunac i djeluje kao da su crni vilenjaci stigli nadomak konačne pobjede. Svjesni te činjenice, Carstvo očajnički traži nove saveznike s kojima se nadaju preokrenuti tijek rata.

Priča započinje na južnim kordiljerima Planinske enklave gdje Yerban Sarra putuje do Olhimovih sinova kako bi u ime Carstva zatražio pomoć naroda čija krv teče u njegovim venama. Usprkos tome, većina Olhimovih sinova smatra ga otpadnikom i izdajnikom svog naroda, zbog čega njegove molbe nemaju efekta na taj ponosan narod. Čak se i Vučica pokušava zauzeti za njegove molbe, no bezuspješno. Za to vrijeme, Kyoden i Jinza na drugom dijelu kontinenta traže pomoć bivše majke čuvarice, s naizgled uspješnijim ishodom.

Novi uvid o tijeku rata čitatelji dobivaju uključivanjem u napad crnih vilenjaka na Fhaucasaeptu, samostan reda majka čuvarica.

U tom napadu prikazana je sva brutalnost rata, kao i dosadašnja nadmoć crnih vilenjaka tijekom koje majke čuvarice pokušavaju spasiti svoj dom.

Kao i prethodni brojevi od početka rata u kojima dominiraju akcijske scene od desetak stranica, i ovaj broj se također brzo čita iako je akcijskih dijelova u ovoj epizodi nešto manje. Samim time, tri prikazane (ratne) sekvence iz prethodnih paragrafa rasprostranjene su na 60-ak stranica. Iako je posljednja narativna sekvenca ovog broja manjim djelićem povezana s ratom, ona je ipak puno privatnije, osobnije prirode, još više jer je povezana sa Ianom i jednim od najintimnijih dijelova njegove prošlosti o kojem je upoznat mali broj njegovih poznanika.

Zadnjih 30-ak stranica ovog broj prati Ianov očajnički pothvat traženja prevage u ratu, no u zadnjih 20-ak stranica broja istovremeno je „razriješena“ jedna sporednih narativnih linija vezanih za Ianov lik koji se nagovješćuje još od najranijih brojeva. Koliko je ta narativna linija važna za Ianov lik vidljivo je iz činjenice kako joj je u ovom broju posvećeno „samo“ 20-ak stranica, a upravo je njen motiv inspirirao naslovnicu i naslov ovog broja. Usprkos svemu što se izdogađalo u ovom broju, Ianov posjet Gradu mrtvih predstavlja glavni događaj ovog broja, što je ujedno i centralna tema ove recenzije. No krenimo redom.

Zemlja bez povratka


Povratnici
Povratnici su ljudi koji se tri dana nakon svoje smrti „probude“ i vrate s putovanja koje je obično jednosmjerno. Nije riječ o živim mrtvacima u klasičnom smislu, nego o mrtvima koji to prestaju biti, zadržavajući pritom svoje mentalne sposobnosti nedirnutima.

Razlog uskrsavanja Povratnika je nepoznat i nitko ga nikad nije otkrio, pod uvjetom da uopće postoji. To se naprosto događa. No, nipošto nije riječ o sreći. Činjenica da se mrtvi vraćaju u život svjesni toga tko su bili, s nedirnutim sjećanjem i osobnošću, ali je isto tako činjenica i da im je namijenjena sudbina ispunjena nepovjerenjem i neprijateljstvom (pa čak i otvorenom mržnjom), često od strane njihovih samih obitelji.

Njihov „povratak“ predstavlja kršenje prirodnog poretka stvari koji se ne može tolerirati i očito je da su im khamei iz nekog razloga uskratili vječni odmor i odbili njihove duše. Uostalom, sama činjenica da više ne mogu umrijeti te da se samo mogu „trošiti“ u vječnom neživotu, zaleđeni zauvijek u dobi kada su umrli, onemogućava ih da se prilagode normalnom postojanju ostatka stanovništva i zakonima koji vladaju u njihovim zajednicama.

Još od #5 „Izvidničko okupljanje“ sam željno iščekivao dan kada će nam Enoch i Vietti dati nešto više detalja o Povratnicima i Gradu mrtvih. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam više počeo misliti kako je to detalj kojeg će se autori ponovno dotaknuti tek pred kraj serijala. Još manje sam očekivao da će se autori dotaknuti te narativne linije tijekom samog vrhunca rata protiv Crnih kraljica. Doslovno, kad sam tijekom čitanja #58 „Najmračniji sat“ između razgovora Iane i njegove majke pročitao kako se potencijalni način za preokret u ratu nalazi u Gradu mrtvih, za mene je to bio udarac „iz neba pa u rebra“, do te mjere da sam odmah pogledao naslovnicu idućeg broja i, vidjevši da se to doista događa, sa velikim smiješkom se sjetio scene iz „Izvidničkog okupljanja“. Trebalo im je više od 50 brojeva da se ponovno dotaknu povratnika i Grada mrtvih (ustvari, manje ako gledamo neizravne nagovještaje), no to posve neočekivano spominjanje i nagovještaj odlaska u Grad mrtvih je (za mene) definitivno bio jedan od kvalitetnijih načina povezivanja (starijeg) kontinuiteta, ali i cliffhangera u vidu postavljanja terena za daljnji razvoj. Samo za to autori od mene dobivaju najveće ocijene za planiranje i vođenje priče čitavog serijala.

I tako prođoh kroz paklene klance, golema vrata kura te kroz maglovitu šumu istinskog straha, spuštajući se prema Zemlji bez povratka… i zastrašujućem kralju koji tminom vlada te srcima koja ljudske molitve umilostiviti ne mogu…“

Od prvog pogleda (i Ianovog, ali i čitatelja) na veličanstvenu građevinu Grada mrtvih pa sve do zadnje stranice ove epizode nasumično se provlače stihovi „Ereshovog silaska u pakao“ (Erondàrska varijanta Danteovog „Pakla“). S obzirom da je autor ove priče Enoch, mislim da nema potrebe objašnjavati koliko je u tim stihovima dostojanstveno prenio atmosferu, kao i emocije povezane s Gradom mrtvih i njegovim stanovnicima, ali i njihovim najmilijima koji su nastavili svoje živote izvan zidina posljednjeg počivališta povratnika. Osim u stihovima, primjer tih emocija i težine trenutka prikazan je i preko Ianovog lika, što je prvi put vidljivo dok je Dragonero prilazio ulazu Grada mrtvih i prošao pored kola povratnika.



Grad mrtvih
Povratnici su izopćenici (čvrstim pravilom) i za njih ne postoji drugi put osim prisilnog izgona u grad-zatvor koji je simbolično nazvan „Grad mrtvih“. Na to mjesto vječne izolacije Povratnike odvoze u oklopljenim kolima s rešetkama, u kojima se oni otimaju i urlaju, tražeći pomoć svojih obitelji koje ih slijede u tužnim i tihim povorkama. Da Povratnici ne bi pobjegli ili da ih ne bi oslobodili njihovi najmiliji brine se skupina maskiranih nasilnika koji su poznati kao „Čuvari bez lica“. Oni su bezosjećajni, okrutni te posvećeni isključivo svojoj tužnoj zadaći. U „Gradu mrtvih“, nakon što su ih Khamei odbili, a vlastite obitelji odbacile, povratnici vode svoj neživot u očajničkoj spoznaji da su sami. Riječ je o mjestu beskrajne patnje koji nitko nikad ne bi htio posjetiti.

Iako je Ian došao u Grad mrtvih u nadi da će od svog dalekog pretka saznati kako preokrenuti trenutni tijek rata protiv Crnih kraljica, u njemu je još od početka vladao nemir zbog druge osobe za koju je bio siguran da će ju sresti u tom gradu-zatvoru.

„Propusnica je valjana, pukovniče Arànille… uđite slobodno…iako ne razumijem zašto to želite učiniti. Morate shvatiti da to više nisu ljudi poput nas… to su izgubljene duše koje su khamei odbacili.“

Još od scene gdje je Ian izvana sa obližnje stijene u daljini promatrao veličanstvenu građevinu Grada mrtvih u svoj njenoj raskoši, nisam se mogao oteti dojmu kako me ta građevina podsjećala na mitski zigurat Etemenanki (poznatiji kao Babilonski toranj). Ta sličnost bila mi je još izraženija kad je Ian nakon kratkog hoda mračnim hodnikom stigao do unutrašnjosti grada izgrađenog u stijenama koje su ujedno tvorile i njegove zidine. Ta jednolična i sablasna pustoš od stijena stvara savršeno beznadnu atmosferu, sasvim u duhu naziva Grada mrtvih.

I tada, nakon nešto više od pedeset brojeva, na vrlo jednostavan, ali efektivan i emotivan način skida se veo misterije s identiteta Ianu drage osobe koja je zatvorena u Gradu mrtvih. U pitanju je njegov stariji brat, Drev.


Prvi susret Iana i Dreva nakon dugo vremena

Moguće da neki čitatelji nisu isprva shvatili o kome je riječ, a kamoli da je riječ o Ianovom bratu. Ipak, pažljiviji čitatelji su do kraja epizode vrlo lako mogli povezati kockice tko je taj povratnik, i to samo na temelju tijeka razgovora između Iana i Dreva. Štoviše, tijekom serijala je postojalo nekoliko suptilnih nagovještaja o Drevu i njegovoj sudbini, no o tome više u dodatku na kraju recenzije.

Ono što mi se u jednu ruku sviđa je što nas autori ne guše bespotrebnim flashbackovima na desetak stranica kojima podsjećaju čitatelje što se dogodilo ranije (zagorovci, pretpostavljam da znate na koga tu mislim, jelda?) već na temelju (prirodnih) dijaloga i odnosa među likovima omoguće čitateljima da sami dođu do zaključka, još više jer su u relativno nedavnim brojevima ispričali pozadinu tog događaja. Iako to implicira kako autori očekuju da su čitatelji pročitali prethodne brojeve kako bi razumjeli povezanost između likova, istina je kako oni to objašnjenje suptilno ubace u naredne dijaloge, bez onih glupavih i nebuloznih dijaloga gdje likovi jedni drugima prepričavaju svoju prošlost i prošle događaje koje su (skupa) proživjeli. Takoreći, autori ovdje na moderniji način preko prirodnih dijaloga između likova čitateljima postepeno serviraju potencijalne elemente koji im nedostaju kako bi rekonstruirali povezanost i odnos među likovima.


Vrste povratnika
Iako je za sve njih budućnost samo sivo i jednolično provođenje istovjetnih sati, nisu svi Povratnici jednaki i postoji ih više kategorija.
Raspadnuti - povratnici čije tijelo trune i raspada se. Oni uz duševne proživljavaju i tjelesne patnje.
Obilježeni - povratnici umrli nasilnom smrću i zauvijek su obilježeni tim događajem, a njihova sakaćenja i njihove jezive rane nikad ne zacjeljuju nego su stalno izloženi pogledima ostalih.
Kamenje - tihi i nepomični povratnici. Riječ je o izgubljenim dušama koje više ne reagiraju ni na kakve poticaje.
Drva - povratnici čije se tijelo progresivno osušilo i koji su poprimili izgled lutaka izdjeljanih od debla – još aktivnih i komunikativnih, premda uz značajne teškoće. Suđeno im je da postanu kamenje. Prije nego što ih obuzme nepomičnost i tišina oni bezbroj puta prepričavaju svoja sjećanja onima koji ih imaju strpljenja i želje slušati (ovi potonji su poznati kao „cartheavie“, odnosno „žive knjige“) kako bi upamtili njihova svjedočanstva i usmenim ih putem prenosili dalje, čuvajući ih tako od zaborava.

Koliko mi je drago što ovdje nema bespotrebnih flashbackova na desetak stranica, toliko mi blago i smeta što ne stavljaju reference na neke bitnije stvari, dok za neke posve nebitne i nebulozne stvari naglašavaju u kojem su se broju dogodile. Konkretan primjer koji mi pada na pamet je #45 „Gospodar nečistih“ gdje nema niti jedne reference na prvi broj u kojem se antagonist tog broja pojavio. Stoji kako su preko flashbacka od nekoliko kadrova ispričali o kome je riječ, no na temelju crteža i prikazanih kadrova u njima, ondje nije bilo niti najmanje jasno kako je riječ o liku kojem je posvećena cijela polovica jednog od najranijih brojeva. Meni koji malo pažljivije čitam svaki broj to nije promaklo, no iskreno me zanima koliko je „casual“ čitatelja serijala skopčalo tu povezanost (a da i ne spominjem one koji možda i nisu pročitali sve dosadašnje brojeve).

Iako je Drev kao lik bitan za priču samo iz Ianove perspektive, on ipak nije glavni razlog zbog kojeg se Dragonero zaputio Grad mrtvih. Ustvari, baš kao što je Vergilije bio Danteov vodič kroz pakao, tako je i Drev ovdje samo Ianov vodič koji ima ulogu da ga odvede ka njegovom cilju.

Od zanimljivih detalja i razvoja kontinuiteta (također bez ikakve reference, no ovog puta opravdano) vrijedi izdvojiti i spominjanje Greeva, zapovjednika plaćeničke skupine „Bezdušnih“ kojoj je posvećen cijeli jedan Dragonerov spin-off serijal istog imena.

Osim nedostatka reference, primijetite način na koji je ta informacija prenijeta Ianu. Niti je izravno napomenuto da je riječ o Bezdušnima, niti je otkriveno kakve su prirode detalji koje je Drev otkrio o Ianu (iako se na temelju njegovog šokiranog izraza lica može otkriti kako u pitanju nije ništa lijepo što bi Ian volio da njegov brat zna o njemu). Ovo spominjanje Greeva je takoreći „easter egg“ kojim se pažljivim čitateljima (i Dragonera i Bezdušnih) puno toga otkriva, i to bez da se onima neupućenima u Ian prošlost „pokvari“ nekoliko velikih iznenađenja iz tog odličnog serijala koji pokriva razdoblje Ianove mladosti. Štoviše, upravo je nekoliko scena s Greevom u Bezdušnima dovelo do jednog od nagovještaja o Drevu. Takoreći, ovo je savršen primjer kako efikasno u dijalog ubaciti spoiler bez da čitatelji znaju da je riječ o spoileru (takoreći, strategija skrivanja stabla u šumi).

Osvrnuo bih se ukratko i na Aarna Mrkopoglednog, „osobu“ zbog koje se Ian i zaputio u Grad mrtvih. S obzirom na nedostatak reference, „casual“ čitateljima je možda pobjeglo o kome je ovdje riječ (iako se i kod njega u narednom dijalogu s Ianom referencira na događaje iz prošlosti koje su i sami čitatelji imali prilike vidjeti). Ipak, s obzirom da je riječ o upečatljivom liku čiju smo prošlost imali priliku vidjeti u relativno nedavnom broju, vjerujem kako ovdje referenca i nije bila potrebna.


Koliko god je cijeli taj susret između prvog i (trenutno?) posljednjeg Varliedàrta bio dojmljiv, vjerujem kako dosta čitatelja nije razmislilo o implikacijama tog susreta. Točnije, o implikacijama Aarnove prisutnosti u Gradu mrtvih, o povezanosti sa činjenicom da je on Varliedàrto i da je postao „drvo“. A kad u cijelu tu priču ubacimo i Iana (kao i njegovog brata Dreva)… samo razmislite malo o tome jer postoji šansa da je i ovo jedan od suptilnih nagovještaja o kraju serijala. ;)

Do sada sam već nekoliko puta pročitao/listao ovaj broj i prvi susret između Iana i Dreva me uvijek nekako uspije „zgrabiti“, a osobito kod dijela kad se Ian „slomi“ na izlazu iz Grada mrtvih. Jedan manji dio mene se tada svaki put slomi s njim. Svaki put. Vjerujem kako je za to najviše zaslužan Enoch i njegov osjećaj za tajming, da u pravom trenutku likovima udahne emocije i učini ih…ljudskijim, realnijim. Ne uspijeva mu uvijek, ali kad uspije… onda i te kako uspije.

Ono što u cijeloj ovoj priči možda prolazi ispod radara je činjenica da je Ian Varliedàrto, pukovnik, carski izviđač, osoba čijim tijelom kola zmajeva krv i koja bez premišljanja riskira život na zadacima (ponekad i samoubilačkim) na koje ga Carstvo pošalje, koja svakodnevno bez straha gleda smrti u oči i bez razmišljanja, čak i onda kada sve izgleda izgubljeno, hrabro korača ususret opasnosti. Kada vidite da se jedna takva osoba slomi i prizna kako se dugi niz godina nije imao hrabrosti suočiti s „teretom“ kojeg još iz prošlosti nosi na duši… kako u tom trenutku ne osjetiti određenu dozu utjehe? Naposljetku, svatko od nas vodi neku najtežu bitku s kojom se mora suočiti, a ovo je, bez ikakve sumnje, bila Ianova najteža bitka.

O Antonelli Platano sam oduvijek imao samo riječi hvale, a isto vrijedi i za ovu priču. Primijetio sam kako je rijetko tko od fanova svrstava među bolje crtače, što je u jednu ruku i opravdano kada uzmemo u obzir kakav crtački staff (je) Dragonero ima(o). Ipak, ako usporedite sve njene prethodne kadrove s kadrovima drugih crtača u dodatku na kraju recenzije, jasno ćete vidjeti kako im ona, ako ništa drugo, može i te kako parirati po kvaliteti. S druge strane, vjerujem kako ja ona bila puni pogodak za ovakvu epizodu koja u završnici pokušava dotaknuti emocije i iskazati ljudskost čak i najtvrđih likova. Pogledajte samo Ianove izraze lica na svim prethodnim kadrovima u recenziji i vidjet ćete da i te kako uspijeva u svoje likove udahnuti ono nešto zbog čega barem na kratki trenutak djeluju realnije i ljudskije. Definitivno odlično odabran crtač za ovakav tip epizode. S druge strane, moram priznati kako me Matteoni ovdje nije oduševio. Tehnički je to, kao i uvijek, sve na visokoj razini, no sam motiv i postavka naslovnice mi nisu dovoljno intrigantni, još više s obzirom na sadržaj (zadnje trećine broja).

Ova priča dio je osmodijelne cjeline o ratu s Crnim kraljicama, i takoreći je riječ o središnjem dijelu te cjeline. Moram napomenuti kako ocijene za priču i scenarij u sklopu ove recenzije nisu dane za ove 94 stranice, pa čak ni za zadnjih tridesetak stranica ovog broja. U suštini, kad bi ocjenjivao ovaj broja na temelju svih događaja u ovom broju, vjerojatno bi one bile nešto manje. Isto tako, neki slučajni ljubitelj stripa koji nasumično kupi ovaj strip bez da je prethodno pročitao sve ili dio priča koje prethode ovom broju također ne bi dao ovakve ocijene. U ovom slučaju, ove ocijene su odraz cjelokupnog dojma o „završetku“ (?) ovog pod-zapleta, kao i svemu što je ovih zadnjih dvadesetak stranica doprinijelo ukupnom dojmu o dosadašnjem serijalu, ali i Ianovom liku.

Sa zadnjom trećinom stripa, Enoch je ponovno uspio njegov i Viettijev svijet iz mašte učiniti još malo realističnijim, ali i ljudskijim. Uz to, ovaj broj je i odličan podsjetnik koliko je Ianov lik „siv“ i slojevit. A najviše od svega, Enoch nam je njime dao još jedan podsjetnik kako je Ian na kraju dana, usprkos zmajskoj krvi i svim svojim manama, i dalje „samo“ ljudsko biće.

Dodatak: nagovještaji iz ranijih brojeva o Drevu i njegovoj sudbini

U sklopu serijala, Grad mrtvih prvi put je spomenut u #5 „Izvidničko okupljanje“ kada Ian, Sera i Gmor na putu prema godišnjem izvidničkom okupljaju nailaze na kola povratnika.


Kola povratnika iz #5 (by Pagliarani)

U tih nekoliko stranica preko Ianovog toka misli bivamo upoznati s osnovnim informacijama o povratnicima, kao i postojanju Grada mrtvih, mjestu vječne izolacije gdje svi ti povratnici eventualno završavaju. Osim povratnika u oklopljenim kolima s rešetkama koji se svim silama i očajničkim vapajima trude vratiti svojim obiteljima, koje u povorci iza kola prate nesretnog člana obitelji koje je zadesila ta strašna sudbina, tu su i „čuvari bez lica“, maskirani plaćenici koji se brinu da nitko od povratnika ne pobjegne te da svi stignu do svog konačnog odredišta.


Iako cijeli taj prizor djeluje kao detalj kojim su autori željeli obogatiti Dragonerov svijet, na samom kraju te scene saznajemo kako je Ian jako dobro upoznat s tom povorkom. Na temelju Ianove nagle promjene raspoloženja i grubog odgovora Seri nakon njenog ispitivanja detalja o kolima povratnika, postaje očito kako je riječ o nečemu toliko osobnom iz Dragonerove prošlosti da je rijetko tko od njegovih poznanika upoznat s time. Jedan od njih je i Gmor koji na kraju te scene potvrđuje kako je Ianu draga osoba već nekolika godina zatvorena u Gradu mrtvih. S Ianovom reakcijom koja je očigledno bila ispunjena ljutnjom i gorčinom, autori su čitateljima jasno dali do znanja kako je riječ o jako važnom detalju Ianovog lika kojeg će se definitivno dotaknuti u narednim brojevima.

Moram priznati kako su me šturi detalji o povratnicima, Gradu mrtvih i čuvarima bez lica u kombinaciji s Ianovom reakcijom jako zaintrigirali za cijeli taj pod-zaplet. Na moju žalost, jako dugo nije bilo nikakvih naznaka da će se autori ponovno dotaknuti te teme. Najviše sam se, zbog naslova i naslovnice, nadao tome kod epizode #26 „Horda nemrtvih“, no ispostavilo se da je to pak bila priča o jednom drugom pod-zapletu Ianovog lika.

Idući nagovještaj za ovu pod-priču (iako velika većina čitatelja tada to nije mogla znati) zbio se na samom kraju #38 „Zamak ludila“. Taj je nagovještaj bio toliko štur (Ian se prisjeća riječi zlog genija „Jesi li ikad volio nekoga toliko da nisi uspio pronaći utjehu nakon njegove prerane smrti?“ dok uz rijeku promatra (sjećanje na) mlađeg sebe kako peca s još jednom, nepoznatom osobom) da ga je rijetko tko uspio povezati sa ranije navedenom scenom iz #5, čak 33 broja ranije(!). Čak i oni rijetki koji su to naslutili, mogli su se samo pitati „da li je to možda vezano za scenu s kolima povratnika?“, no nikakvi zaključci se nisu mogli donijeti o tom drugom liku uz malog Iana, osim da je u pitanju netko stariji od njega.

Drev Aranil (by Galliccia)

Relativno brzo (#45 „Gospodar nečistih“) došao je i novi nagovještaj (ponovno, bez povezanosti sa scenom iz #5) koji je razjasnio identitet osobe iz prethodnog nagovještaja. Napokon saznajemo kako je Ian imao starijeg brata po imenu Drev koji je poginuo u nesretnom slučaju dok je spašavao Iana i Myrvu. Ta događaj iz Ianovih dječačkih dana detaljno je prikazan u flashbacku (točnije, Ianovoj noćnoj mori) na desetak stranica tog broja.

Iako to na temelju flashbacka nije bilo najjasnije, iz razgovora Iana i Gmora na kraju broja smo dobila nešto detaljnija objašnjenja tog flashbacka, kao i činjenice da se Ian oduvijek krivio za bratovu smrt.


Ovaj broj je neizravno potvrdio identitet osobe sa kraja „Zamaka ludila“, no i dalje nije bilo direktne poveznice sa scenom od 40 brojeva ranije, iako je teorija o povezanosti Dreva i kola povratnika nakon ovog broja postajala sve vjerojatnija zbog činjenice da su se svi dosadašnji dijelovi slagalice poklapali.

Konačna i direktna potvrda te potencijalne teorije dogodila se upravo u broju koji je tema ove recenzije, no čitatelji Libellusovog izdanja su si taj detalj mogli „spojlati“ u #4 broju Dragonerovog spin-offa „Bezdušni“. Originalno, Bezdušni #4 „Džungla“ je izašao godinu i pol nakon talijanskog #59 „Zemlja bez povratka“, no kako je taj spin-off u Hrvatskoj objavljen preko reda (i to u doba dok je redovna serija kod nas bila na #42), domaći čitatelji imali su priliku vidjeti skraćeni prikaz Drevove smrti, kao i nadopunu vezanu za njegov povratak (što je detaljnije objašnjeno u dodacima na kraju „Džungle“), čime je takoreći skoro pa potvrđen identitet Ianu drage osobe koja je završila u Gradu mrtvih.


Drevova smrt i „povratak“ (by Morrone)

Iz činjenice kako je u razgovoru između Iana i njegove majke u #58 „Najmračniji sat“ (NAPOKON) spomenut Grad mrtvih i kako će tamo susresti „njega“ lako je zaključiti kako je Ianov posjet Gradu mrtvih i njegov susret sa tom „dragom“ osobom trebao biti jedan od neočekivanih „razotkrivanja“ u serijalu koji je trebao otvoriti još neka dodatna pitanja (od kojih su neka djelomično odgovorena u Bezdušnima #4 „Džungla“). S obzirom da sam pročitao „Džunglu“ prije ovog broja, taj efekt iznenađenja otkrivanja identiteta Ianove drage osobe zatvorene u Gradu mrtvih je kod mene izostao, no ne bih rekao da sam zbog toga detalja ostao zakinut za dio draži cijelog tog susreta. Štoviše, vjerujem kako mi je taj detalj čak i omogućio da taj susret doživim s još većim nestrpljenjem, znajući koliko će on biti bolan za Iana. Takoreći, mogao sam cijelu situaciju sagledati iz Ianove perspektive i shvatiti njegove strepnje oko odlaska u Grad mrtvih, kao i pokušati zamisliti kako će se cijeli taj susret odviti. Naposljetku, s obzirom na cijelu situaciju s ratom protiv Crnih kraljica koji se u to vrijeme događao na Erondàru, cilj tog Ianovog posjeta nije bio ponovni susret s njegovim bratom, već nešto sasvim drugo.

Recenzije čitatelja

  • Ukupna ocjena 84%

    9, 8, 9, 6

    16.05.2022
    08:38:00 sati
    Jajo82
    uredi
  • Qwertz

    Ukupna ocjena 91%

    9, 9, 10, 7

    Kakva recenzija, ljudi moji dragi!!!!! Ovo me potaknulo da bacim oko na ovaj strip (doduše u pdf izdanju, pa nisam mogao uživati kao u O.G. stripu). No, svejedno ne mogu sakriti oduševljanje ovim majstorskim stripom. Zašto ovo nitko ne izdaje na kioscima?! Mislim da bi se prodavalo samo zbog crteža, a ni sama priča nije loša. Iako nisam pretjerani ljubitelj fantastike, guštao sam u ovome. Naslovnice je, ipak, samo osrednja.

    16.05.2022
    21:39:00 sati
    Qwertz
    uredi
  • marcho

    Ukupna ocjena 64%

    5, 4, 10, 7

    Strip za prolistati s vremena na vrijeme. Crtež Dragonera je u samom vrhu što se Bonelija tiče. Ostalo u najboljem slučaju prosjek.

    17.05.2022
    06:11:00 sati
    marcho
    uredi
  • Oki

    Ukupna ocjena 68%

    4, 7, 9, 8

    Ovu epizodu je lako zapamtiti…meni NIJE sjelo postojanje “grada mrtvih” te Ianov susret sa pokojnim bratom, ali Ianov dolazak u grad uz one mračne stihove je vrlo efektan, kao i “kategorizacija” povratnika iz gotovo ljudskih obličja do kamenih i drvenih-na kraju je to baš čudno-priča mi se nije svidjela, ali je nevjerovatno pamtljiva.
    04.06.2022
    19:44:00 sati
    Oki
    uredi
  • Ukupna ocjena 91%

    9, 9, 9, 10

    Odlična recenzija. Na Dragonera se je lako "navući". Makar ovo nije među najboljim epizodama.

    22.06.2022
    22:53:00 sati
    mars1
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum