Dylan Dog je serijal koji nisam čitao od samoga početka mog druženja sa stripovima. Ipak je ovo malo i ozbiljniji serijal od recimo Zagora na kojeg se od svih Bonellijevih serijala najlakše navući u djetinjstvu. Kad sam započeo čitati Dylana, uglavnom sam kupovao one paketiće. Po jeftinoj cijeni bi se dobila 2 ili 3 starija Dylana (ovisno o tome koju ediciju bi kupovali), a kako sam tek počinjao s čitanjem, svi brojevi su mi na neki način bili „novi“. U jednome trenutku je izdavač odlučio prorijediti broj paketića i umjesto njih, 2 starija broja slijepiti unutar istih korica. Upravo u ovom obliku sam ja i kupio ovu priču. Imam je spojenu zajedno s almanahom „Netko u sjeni“, tako da sam nekako prirodno nakon pisanja recenzije tog almanaha, odlučio prokomentirati i ovu priču.
Ako ćemo samo uspoređivati te dvije epizode, one su u potpunosti različite. Dok je „Netko u sjeni“ čistokrvni krimić bez natprirodnih elemenata, „Noći vještica“ su pravi horrorac. Samim time, ova priča bi bolje ležala u svijetu Dylana Doga, međutim, moje mišljenje je kako je „Netko u sjeni“ ipak daleko bolja priča.
Marzano se za svoj scenaristički debi na serijalu odlučio poigrati s Halloweenom, danom u godini koji nekako svi najviše vežemo uz horror tematiku. Njegova priča nas vodi 30 godina u prošlost i u njoj svjedočimo napadu zombija (tzv „lovaca“) na mladi bračni par usred šume. Nevjerojatno dobar početak kojim su moja očekivanja značajno skočila. Definitivno me podsjetio na početak nekih Dampyrovih epizoda (što je svakako pozitivno), a za sve to je najzaslužniji Roi koji nas svojim nevjerojatno atmosferičnim crtežom baš uvlači u radnju. Koliko je Roi tu bio uvjerljiv, najbolje ocrtava činjenica da sam, vidjevši psa u trku, imao dojam kao da će iskočiti iz stripa.
Kakav crtež!
Tema priče je nestanak ljudi u okolici gradića Holmwood. Nestanci se učestalo ponavljaju i to uvijek na noć vještica. Bračni par koji sam ranije spomenuo je jedan od primjera tajanstvenih nestanka. Par je nestao prije 30 godina, a njihova kćer Luna pokušava sad otkriti istinu o tom tragičnom događaju. Luna je također bila prisutna pri nestanku njenih roditelja, međutim tada je bila samo mala beba od par mjeseci pa se jasno ne sjeća ničega. Kroz godine je saznala za druge slične nestanke pa se odlučila uhvatiti u koštac sa svojim morama te je angažirala Dylana da joj pomogne istražiti slučaj. S obzirom na to da su tragedije povezane s Halloweenom, Luna, Dylan i Groucho odlaze u Holmwood dan prije noći vještica.
Stanovnici Holmwooda su naizgled ljubazni, no kako se približava kritična noć, tako polako odbacuju svoje maske. U konačnici dobivamo tipične stanovnike ovakvih sela, ni po čemu posebne. Stvarno je Marzano mogao bar malo više pažnje posvetiti likovima. Od istaknutijih mještana, pojavljuje se naizgled dobrodušni velečasni Thompson, zatim mucavi policajac Algernon te bračni par Smithey koji je svoju ulogu odigrao i u prošlosti budući da su upravo oni pronašli Lunu u šumi. Još mi je od svih najzanimljivija bila Kyra, kuja lutalica koja je također dobila malu ulogu u priči.
Od velečasnog Thompsona saznajemo nešto više o samoj legendi koja prati nestanke i koje su svi mještani svjesni. Zanimljivo, izgleda da legenda šteti samo strancima. Legenda potječe iz srednjeg vijeka i prema njoj na večer uoči Svi svetih se pruža prilika dušama da se vrate u svijet živih. Duše vodi par pasa – tipični hellhoundsi, a onoga koga te duše zarobe, i sam će se moći dogodine vratiti na zemlju.
Priča je zapravo imala veliki potencijal. Sviđaju mi se priče locirane u zabačenim mjestima, no scenarij ovdje dosta ruši ukupni dojam. Recimo, sama činjenica kako je kombi Waltersovih stajao na istom mjestu 30 godina je blago rečeno čudna. Onda jedna minijaturna pričica s policajcem koji je umro kad i zločinac je na silu ubačena. Ponašanje bračnog para Smithey je posve neuvjerljivo. Ali najveći minus nalazimo u samoj završnici. Na samome kraju uopće nije objašnjeno zašto se ti „povratnici“ vraćaju samo u Holmwoodu. Po čemu je to točno Holmwood poseban? Također, Dylan poprilično mlako „riješi“ slučaj. Naime, zombiji nisu trajno uklonjeni i stanovnici Holmwooda će morati i dalje biti na posebnom oprezu u zadnjoj noći listopada. Nakon čitanja baš sam se i zapitao koja je onda poanta epizode ako misterij nije riješen u potpunosti.
Puno je ovo minusa za jednu standardnu priču od 94 stranice tako da sam za scenarij morao osjetno smanjiti ocjenu. Priči dajem relativno visoku sedmicu jer ako izuzmemo ove nelogičnosti, bila je interesantna. Već sam pohvalio uvod i atmosferu koja je tad vladala, ali treba naglasiti i kako je Dylanova borba protiv tih duša i njihovih pasa bila izrazito uzbudljiva. Svakako je generalna ideja bila jako dobra, ali realizacija dosta slabija.
Corrado Roi je crtač kojeg ili volite ili mrzite. Nema neke sredine. Ima specifičan stil crtanja koji je mnogima odvratan, ali mislim da bi se čak i ti komentatori mogli složiti da je jednostavno rođen za crtanje ovakvih epizoda. Njegov mračan crtež odlično dočarava atmosferu zabačenog sela i tjeskobu koja se osjeti u samoj završnici priče. Vjerujem da bi mi ova epizoda bila ponešto lošija da ju je crtao netko drugi.
Fantastično nacrtano! Roiu nije potreban tekst,
on svojim crtežom priča puno više nego Marzano tekstom.
Odluka da Angelo Stano crta naslovnice ima po mom mišljenju i prednosti i nedostatke. Prednost mi je ta što ga vjerojatno zbog posla oko naslovnica nismo gledali često u redovnoj seriji, a iskreno baš i nisam ljubitelj njegovog crteža. Nedostatak je taj što je kvaliteta naslovnica drastično opala u odnosu na one početne koje je Villa fantastično crtao. Uz to, Stano je često radio iste greške kakve je recimo i Ferri na Zagoru ili Mister Nou. Crtao je naslovnicu koja nema veze s epizodom. Ova doduše, još i ima veze s pričom, mada ni na tome neće skupiti bodove kod mene jer mi je neatraktivna. No, ono što je najgore od svega, je to što se pored Dylana pojavljuje tajanstvena plavuša. Tko je ta ženska, Stano? Prirodno bi bilo da je to Luna, ali Luna ima tamnu boju kose. Mogla bi biti Lunina majka, ali to nema nekog smisla. Uglavnom, naslovnica nema smisla po meni. U priči „Netko u sjeni“ je napravio identičnu grešku, a tad sam mu malo i progledao zbog dobre realizacije i zbog toga što je priča baš odlična. Ovdje pak ocjena je sukladna mom stvarnom dojmu.
Ukratko, priča je tipična Dylanova s mjestom radnje „bogu iza nogu“. Vidi se poznati obrazac sličnih priča pa je jasno da Marzano nije ništa komplicirao. Njegova priča je krajnje jednostavna, no zanimljiva. Crtež je uvjerljivo najjača komponenta ove epizode, a scenarij najslabija. Zbog poprilično slabašnog raspleta, ne vjerujem da će ova epizoda izazvati oduševljenje kod većeg broja čitatelja, ali ako na Halloween imate viška vremena, svakako ga možete skratiti s ovom prigodnom pričom.
