Već i prva scena u knjižnici nagovješćuje nam da se ovdje radi o izuzetnoj epizodi. Mister Belknap (čija lijeva strana lica - u krupnom planu - se raspada) donosi Mabel knjigu koju je ona tražila... ona se okreće... pogleda ga... vrisne od užasa... i tu, takoreći, počinje strava i užas. Trčeći jadnu Mabel zgrabi gospođa Long kojoj ova u samoobrani otkine komad ruke i evo ti novog šoka. Prije nego što je mogla doći k sebi od užasa, Belknap je uspavljuje injekcijom...
Mabel se budi iz sna u knjižnici i govori mister Belknapu (koji sada izgleda fizički sasvim normalno) da je usnula jedan čudan san čijeg se sadržaja nikako ne može sjetiti. On je uvjerava da malo previše uči i da se mora malo opustiti. Cijelim putem kući Mabel osjeća nekakvu jezu u sebi i nešto u njoj joj govori da pozove u pomoć slavnog istraživača Dylana Doga.
Brrrrr! Što se mene tiče, prilično jezovit uvod u cijelu ovu priču. A to je ono po čemu je ova epizoda tako posebna. Sva strava i užas ovdje ne proizlazi iz onih klasičnih horror-scena masakriranja i ludih ubojica, vampira, duhova, niti iz scena gdje se prolijevaju litre i litre krvi... ovdje užas proizlazi iz same ideje cijele priče. O viječnom životu, odnosno o jednom njegovom obliku.
Najtragičnije u cijeloj ovoj priči je zapravo činjenica, što je zapravo i uzrok cijelog zapleta, da je Mabel Carpenter jednu stvar zaboravila... zaboravila je da ona, kao i svi stanovnici Inverarya, zapravo živi u Zoni Sumraka. U svijetu u kojemu nitko nikada ne stari i nitko nikada ne umire, ali također je to svijet u kojem je svaki dan jedan te isti, monoton i jednoličan. A sve to zahvaljujući izvjesnom doktoru Hicksu, koji dolazi u Inverary nastaviti istraživanja stanovitog Vergesusa o tajni zagrobnog života, što mu i uspjeva zahvaljujući serumu kojeg otkriva i korištenjem mesmerizacije (jednim oblikom hipnoze). Zanimljivo je da je tajanstveni Vergesus zapravo nitko drugi nego ozloglašeni dr. Xabaras koji je stoga i nesvjesno suodgovoran za cijelu misteriju grada Invererya. Nakon što svoje otkriče primijeni (uspješno) na nekoliko stanovnika Inverarya, uskoro cijeli grad prođe kroz tajanstvenu kuru liječenja kod dr. Hicksa, i tako svi njegovi stanovnici nastave život, ako se to može nazvati životom, na granici gdje zemaljski život prestaje i gdje počinje smrt, iako nitko od njih nikada nije zapravo ni umro a opet nitko više nije živ. I ma kako takav život na prvi pogled izgleda privlačan, ubrzo se ispostavi da je sve to zapravo jedan pravi psihološki pakao. Prvi je to shvatio Terence Carpenter, Mabelin otac, koji više ne može izdržati takvu moru gdje je svaki dan isti, gdje ne postoji niti prostor niti vrijeme, te jednostavno moli Dylana Doga da ga ubije, da završi ovu moru koja za njega traje već šezdeset godina, jer shvaća da je ipak na kraju bolje biti stvarno mrtav, nego beskonačno balansirati na granici između životu i smrti.
Ali bez obzira što u Inveraryju svi žive vječno, tijelo ipak nije imuno na starenje i propada, pa svi stanovnici moraju redovito ići dr. Hicksu na pregled i "krpanje". Mabel je stoga primorana prihvatiti činjenicu da će zauvijek ostati mlada djevojka koja će svakoga dana odlaziti u knjižnicu, prolaziti pored iritantnog svečenika koja će je stalno opominjati zašto je propustila nedjeljnu misu, te željno očekivati da je njezin dečko Mark pozove na ples... a to je ono što ovu epizodu čini tako mračnom a ujedno i tako tužnom, i nakon koje se činjenica da svi jednom moramo ostariti i umrijeti više ne čini tako okrutnom.
Montanari i Grassani su opet učinili odličan posao, njihov crtež je mračan i baš primjeren atmosferi u cijeloj priči. Sclavi je napisao snažnu epizodu, epizodu koja se lako čita, epizodu jasnog i originalnog sadržaja, bez onog dosadnog filozofiranja o smislu života i tome slično, a poslužio se i odličnom pričom E. A. Poea kao inspiracijom. Inače, fenomenalni Poe često služi kao inspiracija nekim epizodama Dylana Doga, što nije ni čudno jer su njegove mračne pjesme i priče sami vrhunci svjetske horror-književnosti.
"Zona sumraka" dobila je kasnije i svoj, po meni prilično nespretan nastavak (DD # 57 - Povratak u zonu sumraka), po kojemu je Inverery zapravo kao nekakva crna rupa na zemlji, i ne samo to nego da je ujedno i prolaz među dimenzijama. Ma, bez veze! Sve je spetljano i ne zna gdje je zapravo glava a gdje rep cijele priče. Sasvim nepotreban nastavak, koji samo kvari dojam, sve u svemu, odlične "Zone Sumraka".
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
 - kopija.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
