Volim priče koje započinju nekim tajanstvenim ubojstvom, koje nitko ne uspije razriješiti, koje svi imaju na pameti, ali godine prolaze, pa na to zaboravimo, nastavimo mirno sa svojim životom, sve dok se nekoliko godina kasnije opet ne dogodi nešto slično, i svi duhovi iz ormara ponovo izadju na vidjelo i progone nas. Sve to zadesilo je Velikog Diabola, čiju pomoćnicu Corinu ubija tajanstveni Diabolov prijatelj Erich jer je smatra odgovornom za neuspjelu mađioničarsku točku koju je Diabolo prezentirao te večeri u nekom zabačenom baru u Texasu, a koja je rezultirala Diabolovim slomom živaca. Zatim se priča seli tri godine kasnije u London gdje ponovo nastupa Diabolo, koji je do tada već postao veliki i ugledni madioničar, a toj predstavi prisustvuju i Dylan i njegova ljubav za ovaj mjesec Vivien. Sve je u redu do trenutka kada Diabolo izabere Vivien iz gledališta da mu bude sudionicom u jednom triku. Problem je naime što Vivien nevjerovatno sliči na Corinu, što u Diabolu budi navalu emocija i on opet doživi pred publikom slom i sve završi velikim debaklom. Tajanstveni Erich smatra da dotičnu Vivien treba ukloniti i ona isto doživi sudbinu kao Corina, završi bez glave. U daljnjoj Dylanovoj istrazi saznajemo da sve ipak nije onakvo kakvim se isprva čini...
I ovog puta smo dobili jednu snažnu i slojevitu priču, u kojoj sav užas ponovo proizlazi iz ljudske psihe. Sve se to najbolje vidi u liku Velikog Diabola. A što je Sclavi ovog puta htio da nam kaže? Pa, možda kakvu štetu može napraviti prevelika majčina zaštita i pretjerana briga za svoga dragog sinčića. Može se dogoditi da jadno dijete izraste u još jadnijeg i nestabilnijeg odraslog čovjeka, kojemu ne treba puno da bi "skrenuo" umom i napravio nešto loše, i koji k tome još pati od teškog slučaja dvostruke ličnosti. Iako ideja o dvostrukoj ličnosti nije ništa novo kao ideja za dobru priču, mora se priznati da je u ovoj epizodi taj element iskorišten na prilično originalan način. Naime, iako je cijeli slučaj prava misterija do samoga kraja, na kraju otkrivamo da je Erich nitko drugi nego sam Diabolo i da svi dijalozi koje je su njih dvoje vodili kroz cijelu priču bio samo jedan poremečeni monolog koji je Diabolo vodio sam sa sobom. Erich je bio ona strana njegove ličnosti koja se kao zaklela njegovoj (tj. vlastitoj) majci da nikada neće niti jednoj ženi dopustiti da se približi Diabolu (i to u sexualnom smislu) jer su kao žene zla i ohola bića. Sve te gluposti je Diabolu napričala njegova očito posesivno ljubomorna majka dok je bio malen, zacijelo dok ga je njihala u krilu, ali te riječi su čini se imale čini velik utjecaj na Diabola, te iz njega stvorile pravu emocionalnu zbrku. Mora se priznati da se ovakvi slučajevi zacijelo dogadjaju i u stvarnosti, i da ovakav slučaj nije samo plod Sclavijeve mašte. Naravno da je Diabolova ličnost odmakla malo dalje, jer sigurno ne postanu svi odmah pomahnitali ubojice.
I tako je Erichova uloga bila da se rješava svih onih žena koje bi se pokušale približiti Diabolu, kao Corina, koja ni kriva ni dužna zbog toga doslovce ostane bez glave. Ono što je još strašnije je da mi kroz cijelu priču vidimo Ericha kao zasebnu osobu koja sjedi u stolici nasuprot Diabolu i polako shvačamo da on nije ništa više nego jedna obična plastična lutka koju je Diabolo koristio u svojim točkama jer je Diabolo takodjer bio i talentirani trbuhozborac. Taj element u ovoj priči je skoro pa savršen, jer je ujedno i jezovit i uzbudljiv. Zanimljivo je vidjeti i Diabola kako na pozornici izgleda velik, kako drži sve konce u rukama dok izvodi svoju madioničarsku točku, kako baca publiku u nesvjest, no kada se svjetla ugase, vidimo da je on običan pravi slabić koji se odmah rasplače ako mu nešto nije po volji.
A i završna scena je veličanstvena! Veliki finale Velikog Diabola! Posljednji veličanstveni nastup Diabola i njegovog lutka Ericha, i sve to pred očima šokiranog Dylana. Sada već totalno pomahnitali Diabolo totalno gubi kontrolu nad svojom ličnošću i Dylan u jadu shvača da je Vivien svoj život izgubila bez apsolutno ikakvog razloga, samo zbog delirija jednog ludjaka. Stoga na kraju već jedva dočekamo taj trenutak kada Dylanu Diabolu pištoljem prosvira glavu i završi ovu tragediju. Zanimljiv je i sam kraj stripa, scena koju svatko može tumačiti kako želi, kao neki neobičan, nestvaran, nadrealni happy-ending.
Dell’uomo je super nacrtao ovu epizodu, crtež je detaljan, čist, odnos svijetla i sjene stvara osječaj dubine što samo doprinosi jačem dojmu koji stvara ova priča. Nažalost, nacrtao je samo ovu epizodu i "Ubojice" i više nikada nije crtao Dylana Doga, što je prava šteta, jer je stvarno kvalitetan autor.
Što reći na kraju? Ovakve epizode su vrhunci Dylana Doga, pametna priča u skladu sa vrhunskim crtežom, i dokaz da nam ne trebaju uvijek zombiji, vampiri ili duhovi da bi se dočarao užas, treba nekad samo zaviriti u dubinu ljudske ličnosti, jer se i tamo ponekad krije prava strava, i to često puta strašnija od svega što možemo zamisliti.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
 - kopija.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
