Pomalo mi je čudno da u periodu serijala koji je gotovo u potpunosti pokriven recenzijama (u prvih 200 epizoda samo 14 epizoda nema svoju recenziju), jedna ovako dobra priča nije dobila svoju recenziju. Doduše, to što se meni svidjela ne znači da bi se i drugima, ali kad pogledamo neke baš loše priče poput „Simfonije smrti“, „Stravične invazije“ ili „Pobune automobila“, ova priča ipak odskače time što itekako ima smisla tako da vjerujem kako bi kod čitatelja dobila u najgorem slučaju prolaznu ocjenu.
Početak priče me je baš zaintrigirao. Paola je započela s pričom o tajanstvenoj obitelji Pennycoat i događajima od prije 10 godina koji su ključni za radnju. Pennycoat je, blago rečeno, obitelj čudaka koja je živjela po nekim svojim pravilima. Imali su svoj način provođenja pravde koji se dobrim dijelom temeljio na inkviziciji i njihovim metodama, žigosali su djecu u dobi od trinaestak godina onako kako su kauboji žigosali stoku na divljem zapadu, a nisu se ni miješali s lokalnim stanovništvom što znači da im ni incest nije bio stran. Da postoji neka ovakva obitelj u mom selu i ja bih je se klonio, međutim u svijetu stripa, pogotovo stripa koji naginje ka horroru, upravo ovakve obitelji su uvijek dobrodošle jer uvelike doprinose atmosferi.
Priča Darrena Dolsoma vrti se oko Hezel Pennycoat, njegove ljubavnice koja je okrivljena za ubojstvo svog muža, a ujedno i rođaka Duncana Pennycoata. Nakon što je pokopana živa uz svog muža, Darren ju je otkopao i začudio se kad je vidio da je ona sama u grobu. Istodobno je vidio jednu priliku kako mu prilazi i pomislivši da je njen muž Duncan ustao iz groba, pobjegao je glavom bez obzira. Pravi mračni horror početak kakva dugo nisam već vidio u Dylanu i koji me po ugođaju više podsjetio na početak neke Dampyrove epizode.
Hezel i Duncan nestaju, Darren odlazi iz mjesta, a zatim preostali članovi obitelji jedan za drugim gube živote u tragičnim nesrećama. Je li Duncan taj koji ubija preostale članove obitelji? Po Darrenu to je najočitiji zaključak, ali koji motiv bi imao Duncan? Kako je uspio „oživjeti“? Što se dogodilo s Hezel? Je li ona i dalje živa? Samo su neka od pitanja koja se postavljaju već na samome početku ove uzbudljive priče.
Darren mi se kao lik i nije pretjerano svidio i osjećao sam od početka da krije neku tajnu. Odaje dojam paranoične osobe, a time daje do znanja da nije samo zabrinut za Hezel kako tvrdi već i da ga nešto drugo muči. Idući lik kojeg upoznajemo je John Bannerman, policajac iz Downcourta koji pomaže Dylanu na slučaju te ga još dodatno upoznaje s nekim tajnama slavne obitelji. Tu je postavljen zanimljiv kontrast između njega i Darrena. Koliko god John navaljuje na to da se upozna s Darrenom, toliko Darren ne želi upoznati nikoga iz mjesta, a samim time ni Johna. I zadnji važan lik kojeg srećemo je Henna, cura koja radi na groblju i šminka mrtvace (hej, zar postoji takav posao??). Mračna cura koju obavija neka misteriozna aura i koja se u potpunosti uklapa u ugođaj radnje. Također, čitatelj na umu ima i to da se još od početka priče gubi svaki trag Hezel i Duncanu. A jedini preživjeli Pennycoat je Egon koji je također još davnih dana nestao. Iako smo relativno malo likova upoznali, puno je misterija oko njih (svi nešto kriju kao u pravom krimiću iz pera Agathe Christie), a znatiželja oko toga hoće li se pojaviti i neki od tri „nestala“ lika samo raste.
„Uspomene iz podzemlja“ je veoma dinamična priča. Do 50. stranice se stvarno puno toga desilo, a onda već tako rano kreće rasplet kojim dobivamo odgovore na apsolutna sva pitanja. Rasplet je postavljen na groblju obitelji Pennycoat gdje jezoviti ugođaj doseže vrhunac. Uz jaku kišu i snažne udare groma konačno ćemo saznati sve tajne i to kroz govor čak tri aktera od kojih svaki priča svoju stranu priče, a njihove priče se sjajno nadopunjuju. Unatoč većem broju stranica samog raspleta, on je veoma zanimljiv i nepredvidiv. Pohvale Paoli jer je na kraju ispalo da njena priča ima i glavu i rep što na žalost ne možemo reći za sve Dylanove priče. Ovdje nakon završnih objašnjenja sve stvari su legle na svoje mjesto. Nema nekih nelogičnosti koje bodu u oko, a jedino sama završnica obuhvaća pojedine paranormalne stvari koje se jasno neće svima svidjeti. Neke su mi bile u redu poput Dylanovog misaonog razgovora s Hennom pod zemljom ili upijanje duša iz podzemlja, dok mi se recimo način na koji je kažnjen negativac nije svidio, a nije bas ni dolazak stanovnika sela kao spas u zadnji čas. Tu smatram da je ipak Paola trebala povući neki realniji potez.
Casertanov crtež nije kao u njegovim najboljim danima na serijalu, no valja priznati kako je na groblju znao dočarati izuzetno dobru atmosferu pa stoga i ocjena ide za jedan gore. Malo me na početku smetalo i to na koji je karikaturalan način crtao Darrena, ali do kraja epizode sam se navikao. Treba ga pohvaliti i za nekoliko zbilja efektnih scena s kojima je samo povećao jezu.
Mislim da je opće poznato kako, suprotno većini, ne volim Stana i njegov stil crtanja pa mi samim time ni mnoge njegove naslovnice ne pašu. Usprkos tome, znao je s vremena na vrijeme napraviti i neku zbilja odličnu, međutim ovdje to nije slučaj. Uopće ne odiše onom atmosferom unutar stripa.
Za kraj ću samo reći kako je „Uspomene iz podzemlja“ primjer priče kakvu volim kod Dylana. Bez nepotrebnih filozofiranja i dijelova u kojima svi vide neku poantu, a ja ih uopće ne kužim. Primjer je ovo jedne priče koja se u potpunosti oslanja na radnju koja počiva na krimi/horror elementima te ju naravno preporučam i svim ljubiteljima tih žanrova.
