Djeluje mi krajnje smiješno kada se prisjetim svog djetinjstva te svih likova, predmeta i pojava koji su mi izazivali strah i zbog kojih sam se noću pokrivao dekicom preko glave misleći da ću se tako sakriti od svojih strahova. Sa stajališta mladih i odraslih ljudi, većini danas sve to izgleda smiješno, no iz stajališta predškolskog djeteta to je jedno od najupečatljivijih iskustva kojih će se vjerojatno sjećati cijelog svog života. Vjerojatno ne postoji osoba koja se kao dijete u svom ranom djetinjstvu nije bojala raznih likova iz mašte ili (djeci još) neobjašnjivih pojava. U većini slučajeva velik broj tih dječjih strahova manifestirao bi se noću. Jedan od takvih strahova izazivaju i sjene čiji različiti te ponekad sablasni oblici barem jedanput uplaše ne samo dijete, već i svakog odraslog čovjeka.
Ovog puta Sclavi se pozabavio sjenama. Iako u njima nema ničeg nadnaravnog, djetetu neupućenom u prirodne pojave bi sablasna sjena grane koja se njiše na vjetru mogla djelovati i te kako zastrašujuće. Upravo sjene i djeca(vidi sliku 2.) igraju veliku ulogu u ovoj priči. Ipak, u pitanju nije „obična“ i „laka“ priča o nevinim dječjim strahovima te likovima iz mašte (kao npr. „Noćna mora na tavanu“ iz 5. giganta). Baš suprotno, ovo je jedna zastrašujuća priča sa jezivom atmosferom te tematikom koja većinu čitatelja ne bi trebala ostaviti ravnodušnom.
Georg Roll
Dylan biva upleten u lov na serijskog ubojicu koji ubija djecu. Slučaj ga ne bi zanimao da mu na kućnu adresu nije stiglo pismo u kojem ga ubojica izaziva da spriječi ubojstvo jednog djeteta. Dylan se tog pisma sjetio tek nakon što je zločin počinjen, no odmah se posvetio tom slučaju shvativši da u pitanju nije neka neslana šala kakvim su ga luđaci znali obasipati. Jedan od razloga zbog kojeg je pomislio da je u pitanju šala je rečenica kojom je pismo završeno: „Zaustavi sjene“. No čim je na njegovu adresu stiglo novo pismo, znao je da je izazov stvaran te da je u pitanju isti ubojica.
Jedan od bitnijih likova u ovoj epizodi je vidovnjak Georg Roll. Baš kao i osoba po kojoj je dobila ime (vidi zanimljivosti), Roll je vidovnjak specijaliziran za nestanke i ubojstva djece. Unatoč tome što je pronašao određen broj nestale djece, za većinu nestale djece je osjetio da su mrtva. Taj osjećaj bi mu izazivao veliku bol s kojom se veoma teško nosio. Upravo zbog toga se nakon nekog vremena povukao u osamu i prestao pomagati u potragama. Unatoč tome što se prestao baviti traganjem za djecom, brojna pisma su i dalje stizala na njegovu adresu. Zajedno sa boli koju mu izazivaju ta pisma, javila se i nesanica zbog koje većinu noći provodi promatrajući zvijezde. Sve to zgadilo mu je njegovu moć toliko da, za razliku od Dylana, vjeruje u paranormalno, ali se nada da ne postoji.
Iako rečenica „Zaustavi sjene“ više djeluje kao nekakva dječja šala, u ovom slučaju je ta rečenica na neki način i više nego dobar odraz događaja koji stoje iza cijele ove priče.
Jedan od razloga zašto sam odabrao baš ovu epizodu za recenziranje je činjenica da srž ove epizode čini jedna od rijetkih tema koja me može zgroziti od same pomisli na nju: ubojstvo djece. Vjerujem da će većina također dijeliti moje mišljenje da je to definitivno jedna od najjezivijih stvari na ovom svijetu. Dugo vremena su ubojstva djece za mene bila neka vrsta tabu teme koja bi se trebala izbjegavati u fiktivnim djelima, no vidjevši kako je to u posljednjih nekoliko godina postalo prisutno po medijima, bilo je samo pitanje vremena kada će se jedna takva tema naći i u stripovima, a još prije u Dylanu. Istina, i u ranijim epizodama je bilo scena sa umorstvom djece, no ovdje je toj temi posvećen cijeli broj. Tijekom prvog čitanja sam se čak i zgražao toj činjenici pitajući se što je Sclaviju ovo trebalo. Razumijem da je tema po količini užasa i više nego prikladna za Dylana, no imao sam dojam da ćemo dobiti Sclavijevu verziju Chiaverotijeve priče „Ispisano krvlju“, samo sa djecom u ulogama žrtva. Ipak, Sclavi je ovim rekao puno više nego što se na početku mislilo.
Dylan: "Djeca su čudna bića. Nije da mi se ne sviđaju, ali ne razumijem ih. Katkad me čak i plaše. "
Većinom se misli da su mlađa djeca najnevinija bića na cijelom svijetu: ne shvaćaju odgovornost svojih djela, ne razlikuju dobro i zlo te su blažena neznanje o tome kako funkcionira pravi svijet. Tijekom čitanja se stječe dojam da ih Sclavi ovdje prikazuje u posve suprotnom svjetlu, kao vukove u janjećoj koži. Kako se na kraju razotkrije, svaka od žrtva je na neki način bila „zločesto“ dijete koje je zbog svojih djela „zaslužilo“ umrijeti. Prva žrtva, Elliott Amblin, u svojim godinama već puši i pije. Istina, tek je prvi put probao te poroke, no danas je dosta zgražajuće kad vidimo dijete te dobi da puši i pije. Također se rugao Georgu Rollu i nazivao ga šarlatanom. Kod druge žrtve imamo malu ironiju pošto su postojala dva Alexa Smitha. Za jednog od njih se govorilo da je primjeren dječak i pravi anđeo dok je drugi po ponašanju bio njegova čista suprotnost. Dječak kojemu je policija dodijelila zaštitu bio je pravi vragolan (kao što je u pismu i opisano) koji je terorizirao svoje ukućane i susjede raznim spaćkama te mu nitko nije predviđao blistavu budućnost (što se i ostvarilo nakon desetak godina). Naizgled nepravedna ironija u cijeloj toj situaciji je što je ubojica ubio onog „dobrog“ Alexa Smitha dok je „vragolasti“ Alex Smith ostao na životu. Riječ „naizgled“ u prošloj rečenici stavljena je pošto se na kraju otkrilo da „dobri“ Alex Smith „ispod maske čistog odlikaša, skriva čisto zlo“. Time samo na trenutak nestaje naizgledna ironija da dobri umiru, a loši nastavljaju sa životom. Od svih ostalih dječaka, Jason (treća žrtva i sin od ovomjesečne Dylanove zaručnice) ubijen je iz najbanalnijeg razloga: jer je zadirkivao i vrijeđao Rollovog sina. Time je također na neki način prikazan kao „zločesti dječak“.
Još okrutnije djeluje činjenica da su oružja kojima su djeca ubijena ustvari sjene koje predstavljaju likove iz dječje mašte. Ti likovi iz njihove mašte, koji u toj dobi djeluju istodobno i zastrašujuće i fascinantno, na neki način predstavljaju njihove snove. Oni predstavljaju određenu fazu tog dječjeg razdoblja. A biti ubijen od strane vlastitih snova djeluje pomalo nepravedno i okrutno.
Sjene-ubojice
Doista, kada se sve ovako pogleda, čini se kako postoji mogućnost da Sclavi ima nešto protiv djece. Ako se vratimo na dio koji govori da djeca u toj dobi nisu svjesni svojih djela te da ne razumiju svijet oko sebe, netko bi možda rekao: „Pa to su obične dječje svađe i zadirkivanja koja nestanu nakon puberteta. Nitko normalan zbog toga ne bi ubio dijete!“ . Time bi pomislili da je ubojica neka mentalno retardirana osoba kojoj su se djeca zamjerila iz pitaj Boga kojeg razloga te bi ponovno vjerovali da su djeca u toj dobi doista najnevinija bića. I upravo zbog toga je i ubačen mentalno retardirani seljak Hur. Iako u čitatelju stvara dojam veoma opasne osobe, u pitanju je uplašena i posve nevina osoba koja se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, osoba u koju su svi upirali prstom jer su njegove dobre namjere krivo protumačene. Iako u tijelu odraslog čovjeka, Hurov mozak je još uvijek bio na razini djeteta čime bi ga se također moglo svrstati među nevine, „dječje“ žrtve.
Sam rasplet cijele ove priče je dosta efikasan i pomalo šokantan. Činjenica da je pravi ubojica ustvari dijete kao da je u potpunosti ispunilo Sclavijevu naizglednu namjeru da prikaže djecu kao vukove u janjećoj koži . Djeca su ubijena jer su bila zločesta, i to od strane zlog djeteta. Zaključak kojeg bi netko proizveo glasio bi: „Sclavi se iskaljuje na nevinoj djeci.“
Ipak, vratimo se ponovno na tvrdnju da nitko normalan ne bi ubio dijete zbog njegovih dječjih radnji. Tu se pod „normalan“ prvenstveno misli na normalnu odraslu osobu. I tu Sclavi nije ništa krivo rekao. Ubojica na kraju nije niti poremećena niti normalna odrasla osoba. Ubojica je dijete.
Istina, riječ je djetetu sa paranormalnim sposobnostima, no opet je u pitanju dijete. I to dijete bez životnog iskustva koje nema pojma o pravim uvredama i teškim životnim situacijama koje ga sve mogu zadesiti. Ubojica je dijete koje ne razmišlja kao odrasla osoba već kao dijete koje se zbog neiskustva lako uvrijedi zbog uvreda i postupaka njegovih vršnjaka. Te uvrede odrasloj osobi doista izgledaju bezvezno i dječje, no za dijete u toj krhkoj i nevinoj fazi razvoja te uvrede mogu djelovati neoprostivo. To je ujedno i razlog zbog kojeg se djeca te dobi najčešće i znaju potući. Sclavi je ovdje samo opisao ekstremniji (ali rjeđi) slučaj kako djeca reagiraju na uvrede. Time Sclavi u stvari nije htio prikazati djecu kao zle (to jest, ništa manje zle od odraslih), nego kao male ljude koji u to doba razvoja imaju svoja stajališta i granice tolerancije, baš poput odraslih. Drugim riječima, Sclavi je ovdje prikazao djecu kao ono što ona i jesu: kao ljudska bića koja različito reagiraju, neovisno o dobi u kojoj se nalaze, te kao bića koja imaju razloge zbog kojih postupaju kako postupaju. Isto kao što i djeca u većini slučajeva ne razumiju postupke odraslih ljudi, tako ni odrasli ljudi ponekad ne razumiju dječje postupke. A svakom pojedincu, bio on dijete ili odrasli čovjek, njegovi razlozi postupanja su najispravniji. I to ih čini ljudima. A to da li su ti razlozi i postupci ispravni, pravedni te opravdavajući... Eh, to je neka druga priča. U ovom slučaju, to je na čitatelju da odluči.
Ugolino Cossu nije mogao dobiti bolju priču za svoj prvijenac na Dylanu. Iako njegov stil crtanja nije među omiljenima, smatram da mu najbolje ide crtanje upravo djece. Crtež u ovoj početnoj fazi mu je na neki način detaljniji i (usudio bih se reći) kvalitetniji. Sve skupa izgleda dosta ljepše od njegovih sadašnji radovi. Njegov crtež je ovdje kroz cijelu priču uspio dočarati jezivu atmosferu same tematike, ali se postavlja pitanje da li je za to zaslužan njegov talent, sama tematika ili Sclavijev scenarij. No u svakom slučaju, zbog same atmosfere je zaslužio ocjenu više. Stanova naslovnica je dosta dobra, no daje krivu sliku o samom stripu, a osobito o temi koju obrađuje.
Među prvih 100 brojeva, ovo je definitivno jedna od priča koja je vrijedna pažnje. Možda nije najbolja iz tog razdoblja, no definitivno bih ju svrstao među Dylanove klasike, ako zbog ničega drugoga onda zbog jezive atmosfere i tematike koja podsjeća na dane Dylanovog scenarističkog vrhunca.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
