
"Često sam se pitao nije li celi svet Zona sumraka... Identični gestovi, identične fraze, identični dani, meseci, godine."
Nakon pedeset brojeva, Sclavi je rešio da vrati Dylana u Zonu sumraka, tj. seoce Inverary, gde su svi stanovnici mesmerizovani, hipnotisani pred smrt tako da nastavljaju da žive, ali uvek isti dan, uvek ponavljajući iste radnje. I dok je prva Zona sumraka jedan od Sclavijevih ranih pokušaja da prikaže užas svakodnevice i običnog života, drugi deo ove trilogije je sasvim posebna priča, značajno kompleksnija u svojim ciljevima i konfuznija u izvođenju.
Imamo selo besmrtnika koji su, izgleda, konačno počeli da umiru, ili barem da putem Crne rupe prelaze u jednu novu dimenziju, ili čak novi oblik života. Imamo dva doktora Hicksa, i zaista je interesantno da uopšte postoji mogućnost da je Sclavi toliko unapred planirao i postavio dva lika koji se isto zovu, stvarajući mogućnost da ih kasnije rodbinski poveže. Imamo Opal, stvorenje iz epruvete, obolelo od virusa koji joj mutira telo, ali joj ne dozvoljava da umre, koju Hicks iz Inveraryja pretvara u kopiju Morgane, pre nego što je odnosi Galija. Imamo ogromnu rupu u kontinuitetu, po kojoj je Vergerusovu labarotoriju uništio Dylanov otac, a ako je Dylanov otac u stvari Vergerus, odnosno Xabaras, ko ju je onda uništio? I imamo Dylana koji levitira između više Zona sumraka, nalazi se čas s jedne, čas s druge strane neobjašnjive Crne rupe, i koji, iako je mesmerizovan, uspeva da izađe iz Zone.
I šta je pisac hteo da kaže ovim haosom?
Gomilu stvari. Sclavi donekle pokušava da ispravi nepravilnosti koje je naknadna ideja da je Xabaras u stvari Dylanov otac unela u celu priču, i zato vraća Dylana u Inverary da bi zajedno sa Vergerusom/Xabarasom u prošlosti uništio njegovu labaratoriju. Naravno, to prouzrokuje još više glavobolja za onih par mazohistički nastrojenih jadnika koji se trude da povežu sve DD epizode u jednu iole koherentnu celinu, ali tek u trećem delu trilogije postaje jasno da celine ovde nikako ne može biti. Bez obzira na to, Sclavi se igra – daje nam Morganu na kašičicu, ovlaš stavlja do znanja šta u stvari Galija predstavlja i priča svoju priču, koja je u tom momentu nejasna svakome sem njega. Rezultat toga je da još više čeznemo za jednim konačnim objašnjenjem konfuznog Dylanovog života... objašnjenjem koje do dana današnjeg nismo dobili, a kako stvari stoje, nećemo ga ni dobiti. Sclavi je rekao šta je imao u onih desetak epizoda koje se bave tom tematikom, ostalo je na nama... a kao što pokazuje nedostatak recenzije DD #100 na www.stripovi.com, a vala i na UBC-iju, niko još nije voljan da ponudi "unified theory" Dylanovog porekla.
"Čovek naime poseduje dva tela... Sumarno i kompletno, analogno stadijumima gusenice i leptira. Ono što smatramo "smrću" zapravo je bolna metamorfoza."
Dok se neko ne osmeli, Ritorno al crepusculo ima još puno elemenata koje treba spomenuti. Fakat da ni mrtvaci ne žive večno izraz je Sclavijevih depresija, udovoljavanje mid-life crisis, saznanju da ćemo se svi, bez obzira na naše nade, pretvoriti u gomilu istrulelih kostiju, što se lepo vidi u sceni dok se otac Flanagan raspada i priča kako vera pobeđuje smrt. Ovde nema utehe da je smrt bolja od Zone, posmrtnog smeška Bree Daniels iz Oltre la morte. Umreš, istruliš, nema te više i to je to. Pa kome je Zona strašnija od toga, nek izvoli. U načelu, u pitanju je ultimativni životni užas: life’s a bitch, and then you die. Tačka.
Celom pričom vlada jedan osećaj irealnosti, izgubljenosti Dylana i donekle Opal u vremenu i prostoru. Ukoliko mu je to bila želja, Sclavi to odlično uspeva da prikaže, jer ništa nije sigurno, levitiranje Dylana i ostalih aktera priče između jedne i druge strane crne rupe efektivno uništava svaki osečaj za to šta je stvarno a šta nije, i dobro je pitanje da li se bilo šta od ispričanih događaja uopšte odigralo. Kraj u kome Opal kaže Hicksu iz Centralne bolnice da Zona sumraka u stvari ne postoji možda je i jedini "stvaran" događaj u priči, a sve ostalo je proizvod Dylanove mašte koja pokušava da se izbori sa konfuznom prošlošću?
A tu je i mesmerizovanje koje ubacuje Dylana u Zonu sumraka. Oboriva je pretpostavka da Sclavi već tada shvatio da mu Bonelli neće dozvoliti da završi DD onako kako je planirao, sa brojem 100. I ovo bi bio njegov odgovor na to. Umesto da Dylan ima svoj kraj, svoju smrt u neku ruku, on će zauvek ostati zarobljen u Zoni sumraka, sa novim brojevima i epizodama koje se neizbežno svode na ponavljanje starih motiva, na korak od onog pakla kojeg smo videli u prvom delu, od svakodnevice koja ZAISTA jeste svakodnevica u bukvalnom značenju te reči. Dylan već stotinjak brojeva živi u Zoni, ali svi se trude da to ne primećuju, da iščekuju nove epizode sa nadom da će se desiti nešto NOVO... i da budu razočarani. Čak su i tradicionalno interesantni Giganti DD-a u zadnjih par brojeva postali monotoni, Sclavi se povukao, Marchesellija nema već godinama, Barbatova treba još mnogo toga da nauči, a Chiaverotti i Ruju kolo vode. Sumrak Dylana, indeed!
"Simpatično englesko seoce crna je rupa udaljena milionima svetlosnih godina od Londona."
Pomešajte sve navedene elemente, dodajte Crnu rupu i ideju da se ona može stvoriti na Zemlji prkošenjem univerzalnim principima prirode, ubacite još standardno neinventivne Montanarija i Grassanija (koji, ruku na srce, ipak ne kvare previše ugođaj) i imate Ritorno al crepusculo. Kada sam pre desetak i kusur godina prvi put čitao ovu epizodu, ništa mi nije bilo jasno, ali me je oduševila ta irealna atmosfera, a i naznake za Dylanovo poreklo, i sa nestrpljenjem sam čekao da vidim kako će sve biti razjašnjeno. Sada, kada znam da razjašnjenja nema, da je sve što je trebalo da bude rečeno već kazano, i dalje mi se dopada, jer daje ogromne mogućnosti za teoretisanje o tome šta je Sclavi hteo da kaže. Ali subjektivnost i lični afiniteti na stranu, u pitanju je jedna haotična priča koja u gomili tema koje pokušava da prikaže jedva uspeva da izgovori išta jasno, papazjanija slična Storia di nessuno, koja služi kao potvrđivanje Sclavijevijevih mutnih strahova i ego tripova.
No, ja volim ego tripove. A vi?