Nije bio jednom jedan otok

Dylan Dog

DD LIBKB 35b | 32 str.

Dylan Dog zaručen je s Wendy, mladom ženom progonjenom tajanstvenim vizijama o svijetu Petra Pana i nepostojećem otoku koji zaokupljuje njen um...

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 79%

Priča 8

Scenarij 9

Crtež 8

Naslovnica 4

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 92%

P*9

S*10

C*10

N*5

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Djeca vudua - Nije bio jednom jedan otok - Crveno-plavo
    DD LIBKB 35

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Nuove visioni
    DD CF 35

ZANIMLJIVOSTI

  • Boja: Emiliano Tanzillo.
  • Četvrti rad Emiliana Tanzilla na Dylanu Dogu, ujedno i prvi u boji. Prije ove, odradio je dvije epizode u redovnoj seriji ( #354 i #385) i jednu u sklopu 38. broja "Maxi" edicije.
  • Priča je u Italiji izašla u studenom 2020. godine u sklopu 35. broja Dylanove Color fest edicije.
  • Na ovim prostorima i pod istim brojem, objavio ju je Libellus u sklopu svoje Dylan Dog Kolor biblioteke u srpnju 2021. godine.
  • Žene koje Wendy vidi na početku priče kao sirene koje proždiru muškarce ustvari su njene kolegice s posla prikazane na zadnjoj strani priče.
  • Po nekim mitološkim zapisima, sirene su najčešće prikazane kao zavodnice koje svojim pjevom očaravaju i privlače muškarce kako bi ih na kraju pojele. Sukladno tom viđenju, sirene se najčešće karakteriziraju kao žderačice (tuđih) muškaraca. Kad se taj detalj poveže s prethodnom zanimljivosti, jedna Wendyna rečenica iz priče dobiva „produbljeno“ značenje.
  • Str. 65 – na ormaru se vidi Dylanov poster s uvećanim kadrom naslovnice prvog broja Dylanove redovne serije, „Zora živih mrtvaca“.
  • Wendy Dylanovu „čarobnu“ Englesku naziva Nigdjezemskom (eng. Neverland), što je ujedno i naziv za izmišljeni otok iz priče o Petru Panu, u starijim domaćim nazivima poznat i kao Maštokraj ili Snokraj. Sama činjenica što je Dylanova „čarobna“ Engleska također na otoku cijelu tu metaforu čini još uspješnijom.
  • Ovo nije prvi put da Dylanovi scenaristi koriste Petra Pana kao inspiraciju za priču. Medda je likove iz bajke o dječaku koji odbija odrasti koristio u priči DD LU 76 „Otkucaji vremena“, a u priči DD SD 36 „Tamnica od papira“ je osmislio njegov alter-ego po imenu Petar Punk. Čak je i Chiaverotti na nekoliko stranica u sklopu priče DD SD 37 „Zvjerski brlog“ ispričao kratku horror varijantu Petra Pana.

„Da, Dylane… ti si Petar Pan… s čudovištima umjesto pirata i brojnim djevojkama umjesto sirena.“

Wendy je samostalna zrela žena u četrdesetim godinama života. Otkada joj je kolegica s posla ukrala muža, samohrana je majka dvoje djece. Živi sasvim običan život, kao i većina nas: svakog jutra se rano budi, brine o djeci, radi posao koji ne voli i ima šefa kojeg ne podnosi. Ukratko, jedan prosječni život modernog doba.

Wendy je i Dylanova nova zaručnica. Zajedno su tek pet mjeseci, a ona već želi da Dylan dođe živjeti s njom i njenom djecom. Kao osoba koja čvrsto stoji na zemlji, često je ljuta na Dylana što još uvijek živi u snovima.

„Sve ti je draže od suočavanja sa stvarnim životom.“

Istovremeno, Wendy želi i da joj Dylan podari „magiju“. I koliko god ju on pokušava razumjeti, taj mu pothvat sve teže polazi za rukom, još više jer mu Wendy odlučno odbija pričati o svojim halucinacijama koje doživljava usred bijela dana: o sirenama, gusarima i ogromnom krokodilu koji ju, uz zvukove otkucaja sata, progoni i slijedi u stopu, gdje god pošla.

„Ima stvari koje bi mogle
postati stvarne ako se ispričaju…“

Već i ime glavne protagonistice daje naslutiti o kakvoj je priči ovdje riječ, a likovi iz halucinacija dodatno potvrđuju kako je Di Gregorio kao literarnu inspiraciju za ovu priču uzeo Petra Pana. Ipak, nakon čitanja ove priče postaje jasno kako taj predložak nije slučajno odabran. Ako se malo bolje razmisli, ovo je savršena tema za Dylanov lik, sasvim u duhu klasične postavke koju je zamislio njegov tvorac Tiziano Sclavi. Sukladno tome, u ovoj priči Dylan je Petar Pan, naš vječiti dječak, a njegova ovomjesečna zaručnica je njegova Wendy. I doista, glavna protagonistica i sama pred kraj priče priznaje kako Wendy nije njeno pravo ime, već ime s kojim je očekivala lakše pobjeći od svih svojih problema.

D: „Ako sam dobro shvatio, ja sam vječni dječak koji bježi od stvarnosti, a ne odrastao muškarac… no, ti od mene želiš magiju…?! Dakle… sljedećih nekoliko sati odgovarat će ti Petar Pan sa svojim šalama… ali poslije će ti trebati muškarac koji čvrsto stoji na zemlji, zar ne?“
W: „Možda da… a možda i ne. Zar je to uopće važno?“

Naizgled klasična postavka bajke o Petru Panu, no u rukama kvalitetnog i senzibilnog scenarista kao što je Di Gregorio, ona postaje vješto isprepletena višeslojna priča s metafizičkim elementima koja savršeno objedinjuje klasične i suvremene postavke Dylana Doga. Istovremeno, ona je i jedan „skoro-pa-remek-djelo“ biser Di Gregoriovog spisateljskog opusa za Istražitelja noćnih mora.

W: „Imam osjećaj kao da si mi nekako dalek… kao da pripadaš nekome drugom svijetu…“
D: „Čak i ako pripadam nekome drugom svijetu, svejedno te volim.“

U suštini, Di Gregorio omažira Petra Pana toliko elegantno i poetično da njime ujedno (na neki način) probija i metafizičke okvire stripa. Iako se na prvu čini kako je „Wendy“ Dylanova obožavateljica iz njegovog svijeta koja mašta kako je zaručena za Istražitelja noćnih mora, dubljim grebanjem ispod višeslojne metafore i Wendynih dvosmislenih rečenica, u kombinaciji sa nekoliko scenarističkih „tragova“ smještenih u pozadini Tanzillovih prekrasnih kadrova, postaje jasno kako je glavna protagonistica ove priče ustvari čitateljica Dylana Doga iz stvarnog svijeta. Čitateljica koja tijekom posla na sivom uredskom stolu u tmurnoj stvarnosti, na krilima mašte (ili, u duhu priče, pomoću letećeg broda) eskapistički bježi u (papirnati) svijet svog omiljenog (strip) heroja. I baš kao što je Wendy iz Petra Pana „pobjegla“ u Nigdjezemsku kako bi se sakrila od normalnog života i starosti, tako se i glavna protagonistica ove priče sklonila (to jest, mislima se projecirala) u Dylanovu (papirnatu) „Englesku“ ispunjenu čudovištima i čarolijom, na otok koji (u stvarnosti) ne postoji, kako bi pobjegla od svakodnevnih briga i frustracija stvarnog svijeta. I sve to u nadi kako bi joj njen „zaručnik“ (strip junaka u kojeg je zaljubljena, bilo kao junaka, bilo kao serijal) podario malo „magije“ (zanimljivu fantastičnu priču iz stripa) pomoću koje bi barem na sat vremena (koliko u prosjeku traje sporije i pažljivije čitanje jedne Dylanove epizode) pronašla mir i zadovoljstvo.

„Znala sam da ona [Dylanova „Engleska“] zapravo ne postoji, ali kad ne možeš drukčije… uhvatiš se za bilo što…čak i za maštariju iz mladosti.“

„Odvedi me odavde… pa makar i samo na nekoliko
sati… da ne moram razmišljati ni o čemu…“

Ipak, problem je što „Wendy“ sebe projecira u Dylanov svijet upravo onakvom kakva je ona u stvarnosti: kao realistična i karakterno teška žena, sa svim svojim neriješenim i ponekad banalnim problemima, u potrazi za "čarolijom". I baš kao što se u stvarnosti teško nosi sa životnim poteškoćama, tako se i u Dylanovom svijetu teško nosi sa živim halucinacijama (pozadinski zvukovi s radnog mjesta koje joj ometaju maštanje) koje ju podsjećaju da sve ovo što proživljava na Dylanovoj „otoku“ nije stvarno. I jednako kao što u stvarnosti bježi od svakodnevnih životnih frustracija, tako i u Dylanovoj čarobnoj „Engleskoj“ bježi od halucinacija, pravi se da ih ne vidi, pa čak i prestravljeno reagira pri samoj pomisli na njihovo pravo značenje (primjer toga je razbijanje budilice jer ju podsjeća na zvuk otkucaja sata iz „halucinacija“ s krokodilom; podsjetnik kako joj polako isteče preostalo vrijeme u Dylanovom svijetu).

„I ti si iluzija… ali trebalo mi je da vjerujem u nju. Da vjerujem da će tvoja ljubav učiniti čudo…“

Ipak, kako ovo nije bajka već priča iz horror stripa, tako ni protagonistica ove priče neće doživjeti svoj sretni kraj. Naprotiv, nakon posljednjeg otkucaja sata, Wendy biva suočena sa bolnom istinom i najstrašnijim mogućim ishodom: povratkom u stvarnost, u užas svakodnevnice.


„Šteta što bježanje ne pomaže, malena. Mi smo se pokušali čuvati, ali sada smo samo olupine onoga što smo nekada bili… prepušteni na milost i nemilost olujnom moru.“

Koliko god Di Gregorio u svoje priče voli ubaciti bajkovite elemente s pozitivnom poantom, u ovom slučaju njegova poruka ide u potpunosti ka surovoj realnosti: lijepo je sanjariti i maštati o boljoj budućnosti i lijepim alternativnim trenucima, no kad-tad se treba vratiti u ružnu stvarnost, koliko god se očajnički držali za taj trenutak bezbrižnosti, tu imaginarnu slamku spasa koja samo na kratki tren ublaži bol svakodnevnice. A taj povratak u ovu dolinu suza češće se dogodi prije nego kasnije. Ako se priča o Petru Panu može smatrati bajkom, onda se na ovu priču po tom kriteriju može gledati kao na gorko-slatku anti-bajku, pa čak i melankoličnu crnu bajku o „stvarnosti“.

„Da, u pravu si… Došlo je vrijeme za buđenje.“

Ono što me posebno oduševilo je način na koji je Emiliano Tanzillo prikazao taj gorko-slatki kontrast između idilične bajke i surove stvarnosti. Takav kontrast se rijetko kad uspije postići u stripovima, a ovdje on dolazi do izražaja upravo zahvaljujući sjajnoj (kontrastnoj) atmosferi koju Tanzillo uspijeva stvoriti, ponajviše zahvaljujući bojama. U bezbrižnim scenama koje Wendy provodi s Dylanom, ilustrator postiže lijepu i sanjarsku atmosferu zahvaljujući toplim i vedrim bojama. Suprotno od njih, scene iz stvarnosti i one s halucinacijama (koje nagovješćuju njen sudar sa surovom stvarnošću) prikazane su zagušenim i tmurnim tonovima s mnoštvo jednoličnog „sivila“ zahvaljujući kojima ilustrator postiže tjeskobnu atmosferu po uzoru na okrutnu borbenost stvarnog života. Naravno, veliku ulogu u tome igra Tanzillov iznimno ekspresivni crtež zahvaljujućim kojem je Wendy u idiličnim scenama odlično dočarana kao krajnje privlačna, ljepuškasta i sretna žena, a u „realističnim“ scenama kao krhka i prestravljena djevojka slomljena spoznajom o surovoj istini. Ipak, u oba slučaja prikazana je, ponajviše, kao realistična i uvjerljiva protagonistica (to jest, djevojka iz stvarnog svijeta). Tanzillovom stilu mogla bi se naći zamjerka kako su mu crtež i kolor previše digitalizirani u stilu „lažnog akvarela“, no osobno smatram kako mu taj stil savršeno odgovara za ovakvu priču o iskrivljenoj ili lažno prikazanoj stvarnosti.

Ako bih išao tražiti mane ovoj priči, onda bi to bila standardna Di Gregoriova tematska predvidljivost. Kao i u mnogim drugim njegovim pričama, i ovdje je riječ o vremenu i njegovoj prolaznosti. Ipak, to nije toliko problematično koliko činjenica kako autor sve češće svoje priče gradi na književnom predlošku, ali na način da njihove „baze“ postaju sve očiglednije u sve ranijoj fazi priče. Istina, to je još jedna stavka po kojoj je Di Gregorio sličan Sclaviju, no za razliku od Dylanovog tvorca koji je tijekom „citiranja“ književnih dijela koja su ga inspirirala za pojedinu temu ubacio i dosta svojih viđenja i skroz drugačija razrješenja zbog kojih izvorni predložak nije odmah bio očit (barem ne do razrješenja), autor ove priče kao da ubacuje previše referenci iz literaturnog izvora, i to do te mjere da čak i razrješenje bude slično originalu, ali i da se ono počinje prerano nazirati. U ovom konkretnom slučaju, previše referenci na Petra Pana učinile su metafore krajnje očigledne i dovele do gubitka njihovog efekta „iznenađenja“, a neke od njih su gotovo do neuvjerljivosti nategnute da bi se te izvorne elemente „povezalo“ s porukom priče. Sve to daje blagu „neuvjerljivost“ Wendinoj (neuspjeloj) potrazi za princem na bijelom konju.

Srećom, priča je, sukladno temi, u pravoj omjeru emocionalna i melankolična, i to do te mjere da bih ovo nazvao „Wendinom“ (neuspjelom) ljubavnom pričom, što donekle izvlači epizodu i ublažava sve prethodne zamjerke. Usprkos melankoličnijem pristupu, ovo je jedna zaista prekrasna priča o sudaru snova i realnosti.

Istovremeno, moram spomenuti kako je metafizički dio ove priče moguće uzdignuti i na još veću razinu. Osim ljubavnog odnosa između Dylana i „Wendy“, ovo se može sagledati i kao priča o odnosu (pa čak i sukobu između) Dylanovih čitatelja i Dylana Doga (kao serijala). To jest, o odnosu starih i novih fanova prema starom i novom Dylanu, kao i njihovom međusobnom „odnosu“. Jednako kao što „Wendy“ u očigledno nesavršenoj iluziji zamjera svom izmišljenom ljubavniku što ne želi odrasti i promijeniti se (tj. maknuti se iz faze prosječnosti u kojem je sada zapeo) dok istovremeno od njega zahtjeva da joj podari magiju, tako i Dylanovi stariji fanovi (današnji četrdesetogodišnjaci, baš kao i Wendy) jednako ironično zahtijevaju (nove) promjene na svom voljenom serijalu, ali na način da on ipak ostane isti kao što je bio u prošlosti, i sve to kako bi čitatelji ponovno mogli osjetili emocije koje je tadašnji (Sclavijev) Dylan probudio u njima.

Kad sagledate priču na taj način, uviđa se kako je Di Gregorio u ovoj kratkoj formi na 32 stranice elegantno gospodski i krajnje učinkovito uspio postići ono što trenutni urednik Roberto Recchioni kalkulirano i marketinški glasno neuspješno pokušava (sad već) zadnjih osam (!!!) godina i nekoliko (relativno uspjelih) narativnih ciklusa: vratiti Dylana čitateljima, ali i obratno.

Subjektivno, ovoj priči bih kao ocjenu zalijepio četiri desetke koliko mi se sveukupno svidjela, no spustiti ću se na Zemlju i dati joj objektivnije ocijene. Ipak, još uvijek se ne mogu začuditi da Recchioni „drži“ jednog Di Gregoria na sporednim edicijama dok je istovremeno rutineru Marzanu objavio već nekoliko priča u sklopu redovne serije. Koliko god to u jednu ruku smatram velikom nepravdom, toliko mi je i drago što Di Gregorio na ovaj način može ostati „scenaristički“ neovisan i dosljedan sebi (u pogledu zahtjeva sa kontinuitetom u redovnoj seriji), ali i što nam i dalje (makar) na ovaj način nastavlja isporučivati ovakve sjajne bisere.


„Zbogom, ljubavi moja… hvala ti što si unio malo magije u moj život…“

Naprijed

DD LIBKB 32a Reci „zdravo“

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Oki

    Ukupna ocjena 92%

    9, 10, 10, 5

    Uobičajeno, ne čitam recenzije, ali ovu sam pročitao jer recenzira jednu kratku, ali uistinu fantastičnu priču. Recezent je sve rekao. Najjači dojam ostavlja krkodil koji na kraju priče para Wendyine grudi dočaravajući jednu vrstu emocionalnog sloma kod povratka u zbilju. Ja kod čitanja nisam skužio da su sirene u biti Wendyine radne kolegice, ali tetovaža otkriva i tu istinu koja je otkrivena u gornjoj recenziji i sve u svemu jedan detalj koji stavlja točku na i u ovoj odličnoj pričici.
    24.10.2021
    10:30:00 sati
    Oki
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Gospodar noći
    Kod: KT LMS 346/347
    Ocjena: 75%
    Vrijeme: 26.10.2021. 2:04:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 103
  • General Ruiz
    Kod: MI LU 2
    Ocjena: 81%
    Vrijeme: 24.10.2021. 0:23:00
    Autor: Ivan Liverpool
    Broj komentara: 4
    Broj pogleda: 968
  • Dugi nož
    Kod: MV LIB 2c/3a
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 22.10.2021. 0:33:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 1175
  • Ljudi Urijela
    Kod: KM ZS 369
    Ocjena: 95%
    Vrijeme: 20.10.2021. 0:05:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1230
  • Kafa Zombo
    Kod: MIMA GLE 4
    Ocjena: 100%
    Vrijeme: 18.10.2021. 0:32:00
    Autor: Lord Vader89
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 1162

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum