„Duboki Groucho“ parodija je „Dubokog svemira“, priče kojom je u rujnu 2014. godine službeno započeo pokušaj preporoda Dylana Doga. U ovoj priči s Grouchom u glavnoj ulozi, Paola Barbato parodira jednu od zapaženijih priča trenutnog urednika serijala. Koliko god ta rečenica zvuči ironično uzevši u obzir da je upravo Barbato poznata po tome što je minimalno koristila Groucha u svojim pričama (kako je i sama rekla, ponekad nije znala što bi s njim), još više jer se „baca u koštac“ s pričom glavnog urednika serijala, u cijeloj toj pozadini nema nikakvog skrivenog i „dubljeg“ značenja. Jednostavno, svrha ove priče je besmisao, i to doslovno.
Na tri puta manjem broju stranica, ova priča relativno vjerno prati strukturu izvornika kojeg parodira. U dalekoj budućnosti, na jednoj svemirskoj stanici, zapovjednici svemirske vojne mornarice iz očaja odlučuju stvoriti vjernu sintetičku kopiju Groucha. Cilj njegovog stvaranja je da se zajedno sa još četiri klona suprotstavi apokalipsi u vidu nezaustavljive kozmičke sile koja luta galaksijama i proždire svjetove. Ta sila, Typhoreth besmisleni, zatire svjetove, oduzimajući svaki logičan smisao svemu što takne.
Kao što u „Dubokom svemiru“ Dylana šalju na zadatak sa njegova četiri klona, tako i Groucha u pratnji četiri klona (od koji svaki nosi djelić Grouchove osobnosti) šalju da se suprotstavi Typhorethu besmislenom, s ciljem da zajedno pokušaju proturječiti njegovim besmislenim paradoksima. Zanimljivo je kako četiri Grouchova klona vizualno ne liče na njega već na četiri ikone komedije iz raznih razdoblja kinematografije (Charlie Chaplin, Woody Allen, Whoopi Goldbert i Marty Feldman). Kad se uz to doda kako zapovjednik svemirske vojne mornarice izgleda poput vojnog vođe Sjeverne Koreje, ali i da se u stripu na nekoliko mjesta koriste meta-reference i probijanja „četvrti zid“, postaje jasno kako je Barbato pri pisanju ove priče posve odustala od njene ozbiljnosti.
Djelići Grouchove ličnosti
Bez otkrivanja previše detalja iz izvornog dijela, recimo kako priča relativno vjerno slijedi njegovu strukturu, što se najviše vidi u postupanju s klonovima i konačnom sukobu. Naravno, sve je provučeno kroz parodijsku prizmu, sa mnoštvom prikladnih viceva od strane Groucha i njegovih kopija. U priči postoji i „novi“ elementi gdje Groucha „doslovno“ prikuplja djeliće koji sačinjavaju njegov lik i ti detalji se lijepo nadovezuju na kraj priče koji, u odnosu na izvornu priču, ipak ima nešto veseliji ton i izravnije razrješenje. Vrijedi spomenuti i jedan lijepi i krajnje neočekivani „cameo“ glavnih aktera iz LUSP #11 „Strava iz nekog drugog Kad“ kojim nam Barbato ustvari i razotkriva mjesto i vrijeme radnje ove priče.
Piccattov crtež sigurno će zahvaljujući kvalitetnom koloru ostaviti bolji dojam čitateljima koji ne gotive njegov kasniji, neuredniji stil. Ipak, čak i iz ovog njegovog surovog i grubljeg stila koji ne stavlja naglasak na izgled i ljepotu likova, vidljiv je čisti talent stripovskog pripovijedanja. Ta kvaliteta najviše se nazire iz same postavke tabli, kompoziciji elemenata unutar kadrova, kao i njihovoj međusobnoj dinamičnosti. Od svih crtača koji su ostavili svoj trag na serijalu, Piccatto je u pogledu ranije nabrojanih stavki, bez ikakve sumnje, bio jedan od najboljih, a njegov groteskni stil idealan je za ovakve neozbiljne i humoristične priče.
U duhu parodije, ova epizoda nema neki veći smisao i sama po sebi nije originalna, no upravo na tim temeljima je Barbato i sagradila ovu priču, dajući do znanja kako je upravo njen besmisao glavni smisao ove epizode. Samim time, teško je realno reći je li ova priča dobra ili loša. Istina je vjerojatno negdje u sredini. Ovo je očigledno jedna od onih epizoda koje imaju za cilj ispuniti godišnju izdavačku kvotu serijala, no u cijeloj toj besmislenosti ipak se nazire trud da se iza određenih scenarističkih odluka sakrije određeni smisao.
U noći s 13. na 14. ožujka 2023. napustio nas je Luigi Piccatto, jedan od legendarnih crtača Dylana Doga koji je radio na serijalu od njegovih samih početaka.
Luigi Piccatto rođen je 1954. u Torinu. Napušta studij medicine kako bi se posvetio crtanju stripova, a prvi angažman crtača dobiva 1977. godine za časopis Corrier Boy. U osamdesetima je crtao stripove i serijale za časopise Lanciostory, Skorpio, Edifumetto i Corriere dei Piccoli, a paralelno je u isto vrijeme radio kao marketinški „freelancer“.
Najpoznatiji je po radu na Dylanu Dogu, čijem se crtačkom timu pridružuje 1986. godine. Njegova prva epizoda za Dylana Doga, SDEX 8 „Povratak čudovišta“, izlazi u svibnju 1987. godine. Osim na Dylanu, radio je i na nekoliko drugih Bonellijevih serijala (Magični vjetar, Demian, Zagor), a osobito vrijedi spomenuti serijal Darwin, nastao iz „one-shot“ priče istog imena koju je, u suradnji sa Paolom Barbato i na temelju svoje ideje, kreirao za Bonnelijev serijal Il romanzo a fumetti.
Piccattov crtež iz #41 „Golconda!“
Osim po njegovom prvijencu, najstariji fanovi Dylana Doga pamte ga po legendarnim epizodama LEX 18 „Zločin“, LEX 24 „Ružičasti zečevi ubijaju“, LEX 31 „Veliki Guignol“, LEX 41 „Golconda“, LEX 63 „Maelstrom!“ i brojnim drugim epizodama. Iako mnogi fanovi tvrde kako su ti njegovi radovi iz najranije faze serijala ujedno i njegovi najbolji radovi (ponajviše zbog „poružnjivanja“ Piccattovog stila u kasnijim godinama, kojeg su mnogi pripisali fušarenju i brzini kojom je crtao), ne može se poreći kako je i u narednim godinama nastavio isporučivati sjajne radove, ponajviše u pogledu vrhunskog kadriranja, dinamičnom stripovskom pripovijedanju, postavci tabli i genijalnih crtačkih rješenja. Zahvaljujući svom prepoznatljivom stilu i surovom talentu koje je nebrojeno puta pokazao u svojim radovima, zasluženo se nametnuo kao jedan od dražih crtača fanovima Dylana Doga, još više što ga je posvećeno i sa velikim žarom crtao do samoga kraja svog života.
Djelovalo mi je prikladno osvrnuti se na Piccattov crtački opus na Dylanu Dogu u sklopu recenzije za „Duboki Groucho“, ponajviše zbog činjenice kako ona savršeno objedinjuje one „manje“ pamtljive tragove koje je ovaj legendarni crtač ostavio na Dylanovom serijalu.
Nakon legendarnih „Golconde“ i „Maelstroma“ koje su pokazale kako njegov stil odlično odgovara manje ozbiljnim pričama sa šašavim elementima i temama, Piccatto je u kasnijim godinama nerijetko dobivao još takvih priča (npr. ALM#3a „Vrag iz boce“, LEX 144 „Liam lažljivac“…). Kad se uz to doda i kako je upravo njegov Groucho bio jedan od fanovima najdražih vizualizacija Dylanovog pomoćnika, ne čudi što mu je dodijeljena čast da nacrta osam Grouchovih kratkih priča koje su objavljene kao dodatak uz glavnu priču u specijalnim brojevima Dylana Doga (od originalnog 6. do 13. broja). U tom pogledu, djeluje prikladno kako mu je upravo „Duboki Groucho“, nova kratka priča s Grouchom u glavnoj ulozi, jedna od posljednjih priča objavljena tijekom njegovog života.
Poster za Cartoomics održan u Milanu 2003. godine
Uz njegove početne priče, neke od pamtljivijih Piccattovih priča nakon Sclavijevog „odlaska“ sa serijala su upravo one koje je uradio u suradnji sa Paolom Barbato. Osim što je riječ o scenaristički izvanrednim pričama, u pitanju su epizode za koje će čak i najveći Piccattovi kritičari priznati kako su vizualno odlično nacrtane. LU 95 „Sjeme Ludila“, LUGG 4 „Duga noć“, LEX 90 „Čarobni frulaš“ i LEX 108 „Iza onih vrata“ samo su neke od tih „novijih“ priča koje su pokazale istinski Piccattov talent, a posebno vrijedi izdvojiti specijalni broj LUSP 9 „Izbor“ koji, osim što predstavlja jedan od vrhunac Piccattovih radova, uvodi jednu od najupečatljivijih vizualizacija Smrti u cijelom serijalu. Koliko god će neki reći kako je u navedenim primjerima riječ o „Barbato efektu“ i poznatoj činjenici kako njeni scenariji imaju nešto u sebi što izvuče maksimum iz crtača koji su zaduženi za crtanje njenih priča, vrijedi napomenuti i kako je Piccatto jedan od crtača koji je tijekom svoje suradnje sa Paolom Barbatom razvio bliski prijateljski odnos sa njom. I baš kao i sa Grouchovim likom, „Duboki Groucho“ je posljednja Piccattova epizoda objavljena tijekom njegovog života koja je nastala u suradnji sa njegovom prijateljicom Paolom Barbato. Dobra vijest je kako ovo ipak nije posljednja priča koju su Piccatto i Barbato zajednički odradili te kako će u narednim mjesecima u sklopu redovne serije izaći nastavak još jedne njihove starije, zajednički odrađene priče, LU 111 „Šarada“.
Piccattova tabla iz LEX 108 „Iza onih vrata“
Konačno, upravo je Piccatto nacrtao naslovnicu ovog „color fest“ broja u sklopu kojeg je objavljen „Duboki Groucho“. Naizgled besmislena naslovnica sa svim tim nasumično nabacanim elementima, ona kao takva savršeno objedinjuje sve stavke navedene u prethodnim odjeljcima po kojima će Piccatto ostati zapamćen kao jedan od Dylanovih najvećih crtača, ostavivši svoj neizbrisivi trag na ovom serijalu, dajući njegovim „besmislenim“ pričama smisleni i upečatljivi vizualni identitet. A nije li upravo takvo davanje smisla besmislu ono što svatko od nas pokušava napraviti sa svojim životom? U Piccattovom slučaju, on je svoj posao i te kako uspješno odradio te definitivno neće biti zaboravljen.
Piccatto, laka ti zemlja.
Piccattov autoportret © Sergio Bonelli Editore
