
Što pametno reći o priči koja mi je jedino ostala u (lošem) sjećanju kao priča u kojoj je Ruju od lika Smrti uspio stvoriti najveću travestiju koju je strip kao medij doživio u svojoj dugačkoj povijesti? Mogu samo zamisliti zgroženi izraz Casertanovog lica kada je u Rujuovom inovativnom scenariju pročitao kako mora prikazati lik jednog od najvažnijih likova ne samo Dylanovog serijala (kojeg je upravo Casertano imao čast prvi vizualizirati u legendarnom DD EXT #10 „S druge strane zrcala“), već i šire. Kao što nam je povijest puno puta dokazala, papir svašta trpi, a ta izjava osobito vrijedi za Rujuov spisateljski opus na Dylanu Dogu.
Glavnu okosnicu radnje možete pročitati u kratkom sadržaju. Koliko god je ideja zanimljivo postavljena, sama izvedba je loša, ponajviše jer je cijeli broj, izuzev finala, jedna velika istraga u kojoj Dylan i njegova klijentica Sondra istražuju lik misterioznog iluzionista od prije sto dvadeset godina o kojem Dylanova klijentica želi napisati knjigu (kad smo već kod Sondre, moram istaknuti kako već dugo vremena nismo imali ovoliko antipatičnu „djevojku mjeseca“). Cijela istraga više-manje se svodi na razgovor sa ljudima koji imaju informacije o Mordecaiju, a cijela monotonost epizode donekle je ublažena povremenim ubacivanjem flashbackova gdje iz prve ruke vidimo Mordecaijev život. Druga stvar koja donekle poboljšava loš dojam ove priče su ubojstva (prvenstveno zbog Casertanove vizualizacije istih), no i ona su više-manje suhoparna. Ipak, i to govori koliko je onda scenaristički dio loše odrađen. Doduše, Groucho je sjajan, pa valja priznati da Ruju (barem što se Dylanovog svijeta tiče) zna pisati (Grouchove) viceve.
Jedan od definitivno zanimljivijih aspekta ovog broja je i pojava Blochovog pradjeda, Herberta Blocha, za kojeg će se ispostaviti kako je jedan od ključnijih likova za razrješenje misterija iza lika Mordecaija Chasea. Isto u neku ruku vrijedi i za „našeg“ inspektora Blocha koji je također upoznat sa cijelim slučajem iz prošlosti. Vrijedi istaknuti kako je ovo ponovno jedna od (ne više tako rijetkih) epizoda u kojem je Bloch svojim očima posvjedočio nadnaravnom.
U suštini, to su jedini zanimljiviji aspekti ove priče. Gledajući više iz scenarističke perspektive, cijeli slučaj je dosadan (osim inicijalne postavke), no šlag na tortu je samo finale gdje se sve urušilo zahvaljujući nekoliko spornih „ala Ruju“ odluka. Donekle još i mogu razumjeti da je Ruju izgledom glavnog negativca ovog broja htio pokazati njegovu „modernizaciju“ u odnosu na prije sto godina, no ne postoje nikakvo opravdanje za više-nego-diskutabilna razrješenja i logiku iza njih. Nije čak ni toliko da vrijeđaju inteligenciju, već prije da je riječ o velikoj degradaciji svih aktera (kao likova) u toj završnici. Tu ujedno mislim i na Dylanov „genijalni“ plan, kao i banalni način kako je situacija dovedena pod kontrolu.
Casertano je solidno odradio posao. Naziru se naznake o (jako) polaganom izlaženju iz njegove „karikaturnije“ faze u kojoj se ovdje još uvijek naziru tragovi eksperimentiranja iz LU #96 „Projekt“. Horror dijelovi su mu na visokoj razini, no još uvijek je (blago) primjetna „karikaturalnost“ lica likova. Što se naslovnice tiče, Stano je rutinski odradio naslovnicu. Dojma sam kako je za naslovnicu uzeo puno ublaženiju verziju vizualno brutalne scene iz stripa (koja je tamo također „cenzurirana“ sjenama). Bez zamjerke iz tehničkog aspekta, no iz perspektive motiva i želje koje čitatelja vuče na čitanje, slabo.
Sjećate se kako sam ranije spomenuo da Ruju zna pisati viceve?
Ova priča predstavlja još jedan primjer Rujuove „dobra ideja, loša izvedba“ epizode. Ipak, za razliku od epizoda u kojima ovaj scenarist učestalo ima problema s kvalitetnim načinima razrješenja u samim završnicama, u ovom broju je čak i središnji dio nezanimljiv i dosadan. Ovdje i motivi pojedinih likova (npr. razlog zbog kojeg je Sondra angažirala Dylana) djeluju kao da su smišljeni u nekoj autorovoj lijenoj fazi. Osobno, smatram kako nije toliki problem kada jedna pretenciozna priča ispadne nepretencioznom koliko je problematično kada jedna „normalno“ zamišljena priča s relativno ozbiljnom idejom ispadne neozbiljnom, i to ponajviše zbog scenarističkih odluka tijekom njene razrade. Ovaj drugi slučaj, po meni, stvara znatno lošiji dojam o nekom djelu. U ovom slučaju, samo zbog ideje i teme čisto sumnjam da je Ruju ovdje htio napisati jednu „laganiju“ i „zabavniju“ priču, no eto… čini se da je to neki obrazac Rujuovog spisateljskog opusa u ovoj fazi serijala.