Moram priznati kako se do prvog čitanja ove priče (hebemu, prošlo je više od jednog desetljeća od tada) nisam susreo s pojmom šarade (definicija se nalazi u zanimljivostima), što mi je osobno bilo još sramotnije jer sam obožavao razne vrste zagonetki. Nakon kratkog istraživanja o čemu je točno riječ, takva vrsta glavolomke mi nije bila previše privlačna, no za razliku od nje, priča Paole Barbato koja nosi ime po toj vrsti zagonetke je definitivno pun pogodak, a ujedno i odličan primjer kako od logike iza zagonetke razviti odličan i napet triler sa slasher elementima.
U Londonu se pojavio serijski ubojica koji policiji ostavlja šarade pomoću tijela svojih žrtva. Ubojica je sve svoje žrtve ubio davljenjem, a zatim je njihova tijela postavio u različite poze kako bi na taj način stvorio šarade. Neka od ubojstva i poza u kojima ih ostavlja su dosta morbidna, a rješenje ostavljene šarade u grubim crtama upućuje na narednu žrtvu, mjesto i vrijeme smrti… naravno, ako policija do tada uspije otkriti o kome je riječ.
Za one ljenije čitatelje koji ne vole istraživati tijekom čitanja, autorica na prvih nekoliko stranica u grubim crtama objašnjava pravila šarade, a kasnije će i Bloch tijekom upućivanja Dylana u slučaj nešto detaljnije objasniti kako su ta pravila prilagođena scenama ubojstva. Možda se pitate, kako je Dylan upleten u ovaj čistokrvni slučaj za policiju bez imalo nadnaravnog? Krajnje banalno, jer je jedno od 340 kombinacija potencijalnih rješenja jedne od šarade sadržavalo njegovo ime, zbog čega se Bloch odmah zabrinuo za njega.
Iako ovo na prvu nije tipičan slučaj za Istražitelja noćnih mora, pa čak ni tematski materijal za epizodu Dylana Doga, istina je kako ova priča, usprkos manjku nadnaravnog i nemogućeg, itekako zaslužuje svoje mjesto u serijalu, ponajviše jer je ovo još jedna priča o mračnoj, čudovišnoj strani ljudske duše. Točnije, ovo je jedna od onih jezivih vrsta priča na kojima se Paola Barbato već dokazala tijekom serijala (vidi LU #95 „Sjeme mržnje“ ili priču od prije nekoliko brojeva, LU #109 „Cijena smrti“).
Angelique Keller
Slično kao i u prethodnim autoričinim pričama slične tematike, tako i ovdje imamo upečatljivog „sporednog“ lika za kojeg čak ni nakon zatvaranja korica nismo sigurno da li je u pitanju protagonist ili antagonist ove priče. Ovog puta je to Angelique Keller, genijalna mlada djevojka zatvorena u ludnici za zločine u kojoj je provela zadnjih petnaest godina života zbog ubojstva vlastite obitelji. U pitanju je jedan od uspjelijih karakteriziranih likova koje je Barbato stvorila. Angelique je žrtva očevih ambicija, uglednog istražitelja koji ju je zbog njenog talenta za rješavanje zagonetki od malena tjerao da rješava najkompleksnije glavolomke i zadatke kako bi ju pretvorio u ubojito oružje protiv zločina. Njen otac ju je vodio na mjesta zločina i pokazivao joj stvari koje ni jedna djevojka ne bi trebala vidjeti. Cijeli svoj život je posvetila proučavanju kriminologije, a koliko joj je to postalo opsesija pokazala je njena teorija o savršenom zločinu koju je pokušala provesti kroz ubojstvo svoje obitelji, ali i (naizgled neuspjelo) samoubojstvo. Ipak, njen ujak i partner njenog oca Rascal Herbst prokužio je kako je Angelique odgovorna za taj zločin. Zbog njene genijalnosti, ali i ujakove zamolbe da joj se ublaži kazna, Angelique u tajnosti radi kao savjetnik za sve najteže slučajeve koje Scotland Yard ne uspijeva riješiti. Njen ujak Rascal, naizgled u mirovini, vodi taj tajni odjel za najmračnije slučajeve.
U suštini, ovo je čistokrvni triler gdje Scotland Yard i Dylan u napetoj utrci s vremenom pokušavaju zaustaviti serijskog ubojicu prije nego li ubije svoju iduću žrtvu. Krajnje jednostavan zaplet, ali sama priča je vraški dobro ispričana. Rijetko kada se za Dylanove priče moglo reći da su napete i neizvjesne, a ovo je jedna od takvih priča.
Ipak, ni ova priča nije savršena te ima svojih mana. Koliko god su likovi i priča dobro osmišljeni, radnje aktera priče u određenoj mjeri postaju neuvjerljive što se više približavamo kraju. Čak i sama završnica, iako solidno izvedena, u jednu je ruku predvidljiva, usprkos lažnim tragovima koje je Barbato postavila na nekoliko mjesta. Da ne bi bilo zabune, rasplet nije loš koliko se možda zbog postavke i razvoja radnje očekivao neki šokantniji rasplet. Tu je i Barbatičina „dječja bolest“ iz ove faze u vidu pretjerivanja s tekstom (što je ponovno vidljivo u drugoj polovici stripa), no čak bih rekao da je ta „bolest“ ovdje prisutna u koliko-toliko podnošljivoj mjeri. Dodatni potencijalni problem koji doprinosi smanjenju doživljava je i prijevod koji na nekim mjestima djeluje nelogično u odnosu na ono što su postavljene šarade implicirale. Ipak, s obzirom da su rješenja na engleskom, neću tvrditi da je to do Ludensa s obzirom na to kako su SBE autori u prošlosti imali gafova s engleskim izrazima (vidi naslovnicu za ranije navedenu priču „Cijena smrti“).
Čak i usprkos svojoj „brzini“, Piccatto mi je u ovoj fazi još uvijek jako dobar, no moguće da je ovdje bolji nego inače s obzirom da radi na Barbatičinom scenariju. Kako će se pokazati u narednim epizodama, njeni scenariji očigledno pozitivno utječu na Piccatta da se više potrudi, a možda je čak i do toga da mu autorica u scenariju namjestila nekoliko dobrih scena i kadrova. Štoviše, čak su mu i facijalni izrazi likova, koje će čitatelji u kasnijim fazama dosta kritizirati, ovdje i više nego solidno odrađeni, i to do te mjere da se u njima vide svi oni elementi Piccattovog talenta zbog kojeg smo i zavoljeni njegov crtež. Stano je također napravio jedno vizualno privlačnu i intrigantnu naslovnicu, gotovo kao da mu je „sloboda“ da sam boji vlastite naslovnice (koju je dobio malo više od godinu dana prije ovog broja) napokon došla do glave i omogućila da se malo više razmaše.
Što se konačnog suda tiče, „Šarada“ je jako dobra i napeta epizoda koja drži pažnju od prve do posljednje stranice, čak i usprkos završnici koja ne uspijeva u potpunosti opravdati (pre)visoka očekivanja postavljena u prvom dijelu stripa. Osobno mi nedostaje neki veći „wow“ efekt za veće ocijene, što zadnja „Chiaverottijevska“ stranica nije uspjela postići (takoreći me ostavila ravnodušnim). Ipak, definitivno preporuka za ovu epizodu!
