Postoje pisci koji pripovijedaju priče i iznose ideje, a postoje i pisci koji stvaraju svjetove. Ovi prvi su kameleoni kojima nije važno preko kojeg lika i na koji način njihove ideje izađu u javnost, no ovi drugi iz svojih ideja izgrade likove, gradove, beskrajna prostranstva, cijele velike svjetove u koje ugrade svoje ideale, razmišljanja, pa čak i dio sebe. Takvi pisci daju sve od sebe kako bi njihov svijet oživio i nastavio živjeti, a nerijetko ostave i svoje srce u njemu s ciljem da taj njihov svijet iz mašte nastavi vječno kolati. Na veliku žalost brojnih tvoraca svjetova, današnjica je najgore razdoblje Zemljine povijesti u kojem su mogli živjeti.
Rijetki su sretnici koji su uspjeli stvoriti ideju ili papirnati svijet koji je došao do umova većeg dijela čovječanstva, a još rjeđi su oni čiji svjetovi su zaživjeli u umovima milijun ljudi i koji će na taj način vječno živjeti u obliku ideje koja će se prenositi dalje u budućnost. U današnje doba postoji velik broj talentiranih pisaca sposobnih stvarati mala remek-djela, no velika većina njih je svoj uspjeh postigla nadograđujući tuđe likove i svjetove. Živimo u vremenu gdje je veća šansa za pisce da će postati zamijećeni ako dobiju priliku raditi na već uspostavljenom, razvijenom i svjetski popularnom serijalu ili naslovu nego da isprva krenu sa svojim „čedom“. Na žalost, velika većina talentiranih pisaca se prvo mora dugogodišnjim radom i trošenjem vlastitih ideja iskazati na nečijem „tuđem“ svijetu, pa tek onda MOŽDA dobije priliku predstaviti publici svoju vlastitu srž. A najgore od svega, velika većina tih talentiranih i ambicioznih pisaca nikada ne stigne iznijeti svijetu svoj punokrvni autorski pečat u vidu vlastitog dijela; neki jer se istroše na tuđim svjetovima, a neki jer njihovi vlastiti svjetovi (ali i oni sami) počnu umirati zbog gašenja autorove strasti i slobode.
O nečemu sličnome pripovijeda i Meddina „Obitelj Milford“. Obitelj iz naslova ovog broja predstavlja ultra-popularnu televizijsku seriju od prije dvadeset i pet godina koja je finim i uglađenim humorom prikazivala život tadašnjeg srednjeg sloja građanstva. Dvadeset pet godina nakon emitiranja posljednje epizode, glumci te popularne serije ponovno su se okupili u posebnoj emisiji kako bi se zajedno s publikom prisjetili tog davnog razdoblja njihovog života. Problem nastane kad glumci u danima nakon te posebne emisije bivaju ubijeni na apsurdne i nemoguće načine.
Zbog načina na koja su ubojstva počinjena, Dylan biva uvučen u slučaj na zamolbu unuke scenarista „Obitelji Milford“. Iako je Dylan u početku skeptičan prema tvrdnjama svoje nove klijentice Ellen, ubrzo se ispostavi kako njene sumnje nisu neutemeljene.
Žanrovski, priču bi mogli kategorizirati kao krimi-triller u kojem Dylan veći dio vremena provodi istragu, pokušavajući razumjeti glavne aktere serije, ali i likove koje su oni otjelovljivali. U tome mu najviše pomažu razgovori sa glavnim scenaristom i redateljem „Obitelji Milford“, Michaelom Whiteyem. Kako priča odmiče kraju, tako će se ispostaviti kako je upravo on ključni element cijelog slučaja. Štoviše, upravo preko njega se progovara i o ranije spomenutom problemu današnjeg autorstva i autorskog pečata.
Koliko god svaki autor sanja o uspjehu i nadprosječnoj popularnosti svog dijela, tvorcima svjetova nije toliko bitna njihova popularnost koliko uspjeh njihovog svijeta, onakvog kakvog su ga oni sami zamislili, bez ikakve vanjske intervencije ili prilagodbe kojima se ta autorska originalnost umanjuje, a sve češće i u potpunosti uklanja i prekrojava kako bi se prilagodila standardima i zahtjevima današnje publike. Najgora varijanta je kada taj autorski pečat bude u potpunosti izbrisan i nepovratno izgubljen zbog opsežnih prilagodbi zahvaljujući kojem originalni projekt na kraju bude vidljiv tek u mrvicama, a najčešće i potpuno izostane. Taj čin ograničavanja autorskog izričaja na kraju najčešće dovede do smrti „tvorca svjetova“ u autoru, a time i do uništenja čitavog jednog malog svijeta koji, umjesto da bude prezentiran javnosti, biva pokopan u knjižnici neobjavljenih i nikad napisanih dijela.
Ideja da se duhovi preminulih najčešće vežu za svijet živih zbog neprihvaćanja svoje smrti, kao i zbog stvari i odnosa koji su ostali nedovršeni, nije nova, no lijepo je vidjeti njenu nišnu varijantu gdje se slična premisa primjenjuje i na nedovršena fiktivna dijela koja nisu dobila priliku (za)živjeti.
Meddina ideja o osveti nikad realizirane fikcije usmjerenih prema ljudima koji su je raščetvorili i pokopali lijepa je, originalna i zanimljiva kao takva, no problem je što se do njene realizacije u završnici epizode mora proći kroz suhoparnu i klasičnu krimi-istragu kakvih je u ovom periodu serijala bilo i previše. Sam dio s istragom je previše nedorečen, a ubojstva su previše banalna da bi privukla i zadržala čitateljevu pažnju. Štoviše, ova priča ima ponešto „krvavih“ scena, no one djeluju jako ublažene, što je također karakteristično za ovaj period serijala, čime se također dolazi do ironije o gušenju autorove slobode u priči koja se bavi upravom tom temom. Ipak, sama ideja priče je ovdje preživjela, što je ujedno glavni element koji „vadi“ ovu priču.
Piccatto također doprinosi pozitivnijem dojmu priče, no i on je već u fazi u kojoj lagano počinje fušariti. Ima nekoliko pamtljivih scena (sa njegovim upečatljivim i fenomenalnim kadriranjem), no rekao bih kako njegov sve-groteskniji stil nije najprikladniji za ovakve relativno prizemljenije priče u kojima se veći dio epizode provodi rutinska istraga. Naravno, blista u dinamičnijim scenama s krvavijim i nadnaravnim elementima, no one su ovdje svedene na minimum. Dodatni je problem što u „normalnijim“ scenama, prikladnijima za realističniji crtež, ta njegova groteska više odmaže nego pomaže. Stanova naslovnica je prolazna više zbog postavke i atmosfere, no imam dojam da se tehnički uskladio sa Piccatovom vizualizacijom „The Moonstersa“ zbog čega likovi više izgledaju isfušareno i deformirano nego prijeteće.
Usudio bih se reći kako je ova priča odličan primjer poante koju je Medda htio iznijeti. Puno puta sam se pitao kako se osjećaju noviji Bonellijevi scenaristi koji su dobili priliku raditi na većim i popularnijim „tuđim“ svjetovima i likovima. Za neke od njih je neosporno kako su u pitanju talentirani scenaristi koji imaju toliko ideja, likova i svjetova za iznijeti u javnost, no uvijek se pitam koliko je njihov spisateljski talent i izričaj „ograničen“ pravilima i postavkama serijala koje je stvorio netko drugi i kojima se oni moraju prilagođavati. U tom pogledu mi redovno pada na pamet Pasquale Ruju koji je neosporno kvalitetan scenarist kada radi na vlastitim likovima i serijalima („Demian“, „Cassidy“, samostalne priče iz „Le Storie“), no na temelju njegovog rada na Dylanu Dogu za njega nikada ne bih rekao takvo nešto, a kamoli da bi njegovim radovima pružio šansu. Čak i za Meddu, kojeg smatram jednim od jačih Bonellijevih scenarista, tvrdim kako na Dylanu nije 100% svoj koliko to zna biti na svojim vlastitim serijalima („Caravan“, „Lucas“). Ipak, njih dvojica su eventualno dobili priliku svijetu predstaviti svoje autorske kreacije, za razliku od brojnih drugih autora koji tu priliku nisu (niti će ikada) dobiti. Uistinu, za tvorce svjetova, današnji svijet je uistinu okrutno mjesto.
