Napomena: Recenzija sadrži teže spojlere vezane za glavnu radnju priče. U slučaju da niste pročitali "Gavranov sud" ili niste nikako upoznati sa ovom epizodom, čitanje iste recenzije se preporučuje na vlastitu odgovornost. U slučaju mogućih nus pojava prilikom čitanja, posavjetujte se sa najbližim farmaceutom ili Istraživaćem noćnih mora.
Znate staru izreku "na kraju mračnog tunela se uvijek nalazi svijetlo" i slične mudrolije? E tako nešto slično je meni palo na pamet čitajući ovu epizodu. Uzimajući Dylan Doga kao serijal koji je prošao kroz toliko uredničkih ruku u toliko kratkom vremenskom intervalu, skoro je pa nemoguće pronaći jedan period sa etiketom najgoreg perioda u povijesti serijala, pa bilo to gledano objektivno ili subjektivno. Iako je mišljenje o nečemu groznom uvijek može biti subjektivno, tako je i moje lično mišljenje za period, kojeg ja volim zvati suvi period koji je trajao sve do skorijeg preporoda serijala. Da, bilo je dosta solidnih epizoda, ali to ne mijenja činjenicu da nam se nije svašta u posljednjih godina serviralo. "Gavranov sud" možda nije magnum opus scenariste, možda nije epizoda u rangu sa najlegendarnijim pričama iz početnog perioda ili sa npr. morbidnom "Mater morbi" na koju se toliko čitatelja pali. Ne, "Gavranov sud" je po svemu solidna epizoda čijem značaju možemo pridodati činjenicu šo se pojavila u periodu gdje su vrhunac strave i užasa bili grafiti crteži koji magično oživljavaju i ubijaju ljude, ili još gore, konji koji ubijaju, mada ništa od ovoga ne može oteti titulu SMEĆA koje iscrpno drže "Nesmiljeni Hook" i ughh *gutanje knedle* "Napad automobila." Naprotiv, uvjeren sam da tri perioda osrednjih i lošijih epizoda ne bi mogli ugroziti stanje ovakvi priča, ali dosta je bilo šutanja mrtvog kukonoše, da se vratimo na glavnu temu.
Po mom mišljenju, ova epizoda nije strašna zbog krvi (jer Bože dragi, gore horror je nakon svog vrhunca u 80-im već odavno izgubio čar). Ne, naprotiv, ova epizoda je strašna jer se bavi sukobom ličnosti, dakle priča sa nekim elementima samospoznaje. Jer, ako znate da ulazite u konflikt sa vlastitim uvjerenjima, stavovima, idealima i moralnim gledištima, onda morate imati neku dozu samoshvaćanja, pa bilo to od sitnog do višeg dijela. Sama radnje priče je jednostavna, čak površno lagana za shvaćanje. Dylan zajedno sa novom djevojkom uživa na koncertu Motörheada i naravno poslije završava u krevetu snjome. I kako to život Istražitenja noćnih mora zalaže, odmah svemu tome more da slijedi konfuzni košmar prepun tajanstvene simbolike koja će raspetljati kako epizoda bude napredovala. Junak se zatim budi u sanduku iz kojeg se oslobađa da bi bio dočekan od strane tajanstvenog lika sa jezivom maskom gavrana koji mu se predstavlja kao Mr. Giggles i čiji je cilj da prilikom ove, hajmo je nazvati avanture bude Dylanov sudija. Sudija u smislu nadgledanja i praćenja Dylanove ličnosti koja će biti stavljena na stub odluke između života jadne djevojke koji se može spasiti relativno brzo ili odluke da čvrsto ostane vjeran vlastitim idealima pa makar ga to stajalo dragocjenog vremena. Dakle već vidimo gdje radnja ide jer se elementi torture porna u stilu "SAW" filmova osjete na kilometre.
To je doslovno ta čar ove epizode, junak koji mora da bira put između efikasnosti ili vlastitih ideala. Od prepreka, odnosno da ih bolje nazovemo izazova, možemo izdvojiti sukob sa psom, hodanje po užarenom uglju, traženje pravog ključa među lažnim ključevima ili jednostavnija varijanta ispijanja čuturice sa viskijem, itd... Dakle, možemo zaključiti da je scenarista toliko žarko htio da stavi junaka u muku izbora, jer većina izazova su bazirani na nekim Dylanovima prijašnim iskušenjima za koje ze zakleo da će zauvijek ostati zakopani. Alkoholisanje je najbolji primjer mračne prošlosti glavnog junaka jer jedan od izazova koje sam spomenuo obuhvataju alkohol ili milosrđe prema životinjama za kojeg smo se bezbroj puta uvjerili čitajući ovaj serijal. Dakle, promjena ličnosti u roku od nekoliko minuta. I smatram da je to sve dio simbolike gavrana. A zašto? Gavran kao crna ptica važi kao zlosutan znak, simbol vještica, crne magije i prokletstava. Međtuim, gavran također predstavlja znak promjene, kao recimo transformacija ličnosti. Sami neki kadrovi gdje se Dylanovo lice i lik presvijetlavaju u očima Mr. Gigglesa davaju do znanja, aha, evo vidiš Dylan je čitavo vrijeme pod budnim pogledom Gavrana, praćen i pažljivo analiziran za konačnu sud kada dođe pravo vrijeme za njega. Još kada sam vidio prvi put naslovnicu za ovu epizodu, znao sam da će biti u pitanju nešta sa umom, sa psihom i vjerovatno sa mučenjem. I bio sam manje-više u pravu, a vjerujem i mnogi od vas. Međutim, ono što me je naročito iznenadio jesu, ne jedan, ne dva već tri iznenadna scenarija koja su uslijedila na kraju priče. Da li se sjećate manijaka Axela iz prvog kolora? E pa i on je bio dio zadnjeg izazova. Jer na kraju kada je Dylan bio stavljen na mjesto gdje mora da izabere između krvoločnog čudovišta i nedužne djevojke, i gdje na kraju odluči da učini ultimativni čin samopožrtvovanja i gdje odlučuje da oduzme vlastiti život, e tu, ne samo da je iznenadio Mr. Gigglesa već i mene koji sam počinjao sumnjati u namjere scenariste, jer sam mislio da će izvesti nešta glupo na kraju i napraviti happy end za sve. Mislim, epizoda se jeste na neki način završila happy endom, ali hajmo reći polovičnim happy endom. Zatim drugo iznenađenje gdje saznajemo da je Mr. Giggles bio unajmljen od strane djevojke da testira Dylana i njegove vlastite ideala, i da vidi koliko je spreman okrenuti se od njih kako bi spasao njezin život. A zašto? Pa ispada da je monstrum Axel u svojim manijakalnim pohodima ubio njezinu majku i sestru i da je ova čitava situacija bila organizovana prilika da se osveti Dylanu što i na kraju čini ubadajući ga nožem u stomak. Sam Mr. Giggles ostaje iznenađen i smatra da je njezino ponašanje neprihvatljivo zbog čega je ubija, jer smatra da po potrebi mora biti krvnik, iako je uglavnom samo sudija.
Mr. Giggles kao lik je po mom mišljenju dobro odrađen, jer mu je ostavljeno dovoljno prostora za novo pojavljivanje za koje se nadam da će biti još bolje od prvog. Jedan od najboljih momenata mi je bio kada je sam počeo da stavlja Dylanu upitnik na njegovu tzv ljubav prema svim ženama koje je imao u životu, ostavljajuću junaka na neki način u upitkivanju vlastitog sebe i da li je zaista volio sve te žene kako kaže. Sada, da li je to istina ili samo pokušaj antagoniste da tease Dylana ostaje na nama čitateljima da zaključimo. Axel kao Axel znamo da je ostao živ, malo isprebijan od strane Fantastika (retardiranog momka koji umišlja da je heroj i lika iz jednog od Dylanovih iskušenja) i vjerujem da ćemo i njega vrlo uskoro viditi. Ova je epizoda sve u svemu bila zanimljivo i ugodno iznenađenje nakon niza razočarenja i dosadno loših priča za koju se nadam da će dobiti adekvatno dobar nastavak. Crtež solidno odrađen, a naslovnica veoma efektivna. Čak jedna od najboljih po mom mišljenju.
Mislim da i na kraju epizode ostaje na nama da na neki način zaključimo da li je čitavo vrijeme Dylan bio u pravu držeći se svojih ideala. Zamislite da je bio u situaciji gdje je morao da odluči za život jedne čitave nacije, jednog čitavog naroda, pa čak jednog čitavog svijeta, a također zamislite da je težina izazova nepromjenjena, da je njena težina ista kao kod Mr. Gigglesa. Da li bi Dylan zaista više cijenio život krvožedne džukele naspram milijarda i milijarda ljudi? Da, spašenjem čovječanstva bi se također spasili i loši ljudi, ali bi makar uvijek ostali pravi ljudi da se bore protiv ovih drugih i da nastavljaju razvijati čovječanstvo. Na kraju, šta su to uopšte ideli? Mislim, nekome je lako a nekom teško ubiti životinju, uvijek će doći do pitanja individue i subjektivnog pogleda na svijet.
I na kraju, ako se svaka ličnost mjeri po samostečenim idealima, da li to znači onda da svakog od nas prati neki metaforički gavran, analizirajući nas svaki dan, svaki sat, svak, e minute sve do posljednjeg trenutka kada izdahnemo i spremimo za naš konačni sud?
.jpg)
