Nakon duge šutnje

Dylan Dog

DD LU 189 | 94 str.

Owen Travers obični je službenik koji je počeo učestalije piti otkada je umrla njegova voljena žena. U takvom stanju, angažira Istražitelja noćnih mora u nadi da će uz njegovu pomoć uspjeti stupiti u kontakt s duhom svoje žene koji i dalje obitava u njegovoj kući. S druge strane, Dylan Dog liječeni je alkoholičar koji više ne pije. Ipak, sve se mijenja kad upozna Crystal.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 74%

Priča 7

Scenarij 8

Crtež 8

Naslovnica 5

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 79%

P*7

S*7

C*8

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Nakon duge šutnje
    DD LU 189
  • Posle duge tišine
    DD VEC 153

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Dopo un lungo silenzio
    DD SR 362

ZANIMLJIVOSTI

  • Epizoda je u Italiji izašla krajem listopada 2016. godine.
  • Na ovim prostorima, objavio ju je Veseli četvrtak (listopad 2019.) i Ludens (veljača 2022.).
  • Prva epizoda napisana od strane Dylanovog tvorca Tiziana Sclavija nakon punih 9 godina scenarističke „šutnje“ (posljednji broj koji potpisuje je #250 „Lift za pakao“ iz lipnja 2007.).
  • Prvi (i za sada jedini) broj bez naslovnice. To jest, naslovnica je namjerno prazna (što je, na neki način, u „duhu“ priče), a originalno je zamišljena kao takva da se, međuostalom, može na stripovskim okupljanjima dati crtačima da na koricama nacrtaju posvetu ili jedinstvenu naslovnicu, što je već uobičajena praksa kod drugih svjetskih izdavača stripova.
  • Iako i naslov epizode i prazna naslovnica odražavaju temu priče, oni (namjerno) imaju dvostruko tumačenje kako bi istovremeno (i prvenstveno) aludirali i na Sclavijev novi povratak „nakon (9 godina) duge (scenarističke) šutnje“. Naravno, u pitanju je čisti marketinški potez, o čemu jasno govori i natpis na njoj („Napisao/tekst Tiziano Sclavi“).
  • Ponovno se pojavljuje lik profesora Juliusa Adamsa koji se ranije pojavio u pričama #123 „Phoenix“, #161 „Osmijeh mračne dame“ i #241 „Xabaras“).
  • Str. 19 – Dylan citira Franka Sinatru iz filma „High Society“ (1956.)
  • Str. 26 – Dylan i Crystal gledaju film „Phantom of the Paradise“ (1974.)
  • Str. 34-35 – prikazan je kolaž starinskih fotografija na kojima se vide duhovi. Riječ je o nekima od najpopularnijih stvarnih fotografija kojima se u prošlosti bezuspješno pokušalo dokazati postojanje duhova, ponajviše jer su iste većinom nastale zbog greški tadašnje tehnologije.
  • Str. 56-57 – Profesor Adams citira isječak o spiritizmu iz Bibliografije „Nel mondo degli spiriti“ (1999.) Massima Polidora, talijanski psihologa, pisaca, novinara te suosnivača i izvršnog direktora Talijanskog odbora za istraživanje tvrdnji o pseudoznanosti (CICAP, Comitato Italiano per il Controllo delle Affermazioni sulle Pseudoscienze).
  • Str. 77-81 – podsjetnik na crtu Dylanovog karaktera gotovo u potpunosti zaboravljenu od strane novijih scenarista: Dylanov istinski strah od šišmiša (spomenuto npr. u #65 „Zvijer iz pećine“ i #74 „Dugački pozdrav“)

Puno se toga promijeni u samo jednoj godini, a kamoli tek u deset godina. Gotovo toliko prošlo je između ove epizode i Sclavijevog posljednjeg uratka za Dylana Doga sad već daleke 2007. godine (#250 „Lift za pakao“). U usporedbi s ovih devet godina, Sclavijeva petogodišnja „pauza“ od njegovog prethodnog oproštaja od serijala (od #176 „Projekt“ iz svibnja 2001. do #240 „Ukronija“ iz kolovoza 2006. godine) iz današnje perspektive djeluje kao kratki spisateljski predah.

Naravno, sve ovo vrijedi prvenstveno za talijanske čitatelje. U usporedbi s njima, situacija za hrvatske čitatelje je bila još gora uzevši u obzir kako je, barem što se tiče kiosk izdanja Sclavijevih najnovijih priča za Istražitelja noćnih mora, prošlo skoro 11 godina između LU #96 „Projekt“ i LEX #120 „Ukronija“. Kako bi dobili jasniju sliku koliko je vremena prošlo i koliko se toga promijenilo, izračunajte koliko ste imali godina kada je „Projekt“ izašao na našim kioscima i s kakvim vrstama životnih problema ste se u to doba suočavali. Djeluje kao cijela vječnost, zar ne? Sreća u nesreći je što je tijekom tog perioda domaći izdavač Ludens odlučio napraviti preskok s njihovom Extra edicijom pa hrvatski čitatelji nisu trebali toliko dugo čekati između Sclavijevog zadnjeg oproštaja od Dylana (LEX 130 „Lift za pakao“ iz prosinca 2019.) i ove (trenutno) najaktualnije epizode (LU 189 „Poslije duge šutnje“ iz veljače 2022.), „samo“ nešto više od dvije godine.

„Klasični“ Sclavi u „suvremenom“ preporodu serijala

Puno se toga promijenilo, ali Sclavi je više-manje ostao isti, dosljedan svom stilu i temama koje je obrađivao. Ipak, koliko je stari majstor ostao vjeran svojim već puno puta prožvakanim temama, toliko je dosljedan i tome da im uvijek doda jedan naizgled novi kut gledanja koji, u trenutku kada ga se prvi put sagleda, djeluje toliko očigledan i logičan, a ustvari je „svjež“ samo zato jer ga se nikada nije detaljnije sagledalo i razmislilo o njemu. U konačnici, taj kut gledanja je „samo“ rezultat dugotrajnog procesa promišljanja do kojeg se trebalo doći, kao i brojnih drugih promišljanja i zaključaka koji su mu prethodili tijekom autorovog života. Takoreći, riječ je o produktu jednog cjeloživotnog procesa, toka misli i način razmišljanja koji su doveli do tog „iskristaliziranog“ novo-starog kuta viđenja.

Ovdje također imamo jedan takav rezultat koji je sam po sebi još dojmljiviji time što je poanta tako efikasno prikazana kombiniranjem dvaju naizgled nespojivih tema. U ovom konkretnom slučaju, te teme su duhovi i alkoholizam, prikazane preko dva različita aktera čiji se životi međusobno preklapaju u zajedničkim (tematskim) dodirnim točkama.

Prvi od dvojice aktera je Owen Travers, službenik najniže razine zaglavljen u rutini monotonog i jednoličnog života. Da ne bi bilo zabune, riječ je u rutini koja mu odgovara: svako jutro odlazi na posao, a nakon posla vraća se kući gdje ostatak dana provodi razgovarajući sa svojom ženom Edith. Tijekom ulaska u malenu oronulu kuću, Owen se redovno javlja ženi da je stigao te joj, na putu do dnevnog boravka, priča kako mu je protekao dan na poslu. Stigavši u dnevni boravak, počasti se čašicom žestice kako bi došao k sebi nakon napornog radnog dana. I dok tako nastavlja pričati s Edith, Owen si redovno natoči još jednu čašicu, pa još jednu, i tako sve dok do večeri ne isprazni cijelu bocu.

„M-mislim…da sam opet pijan“, reče Owen vidljivo tmuran sjedeći na trosjedu. Trenutak kasnije, u suzama moli svoju ženu za oprost, promatrajući fotelju na kojoj je sjedila, istovremeno je moleći da ne šuti već da priča s njim. Owen tako svakog dana tmurnim i suznim pogledom priča svojoj ženi dok promatra fotelju nasuprot njega na kojoj nitko ne sjedi već zadnje dvije godine, još otkada je Edith u istoj toj fotelji iznenada preminula u snu od aneurizme u mozgu.

Iste te večeri, na drugom kraju grada susrećemo Dylana kako sa svojom ovomjesečnom djevojkom Crystal u restoranu slavi njihovu ljubav. Upravo je Dylan Dog drugi glavni akter ove priče, a sve počinje kada mu Crystal ponudi da s njom nazdravi čašom vina. Istražitelj noćnih mora isprva odbija vino, reagirajući upravo onako kako bi svi njegovi redovni čitatelji očekivali od njega. Ipak, već kod idućeg navaljivanja svoje djevojke, Dylan se zamisli, a nedugo zatim neočekivano popusti. I dok mu Crystal sa smiješkom toči vino, Dylan s tmurnim pogledom promatra čašu vina, vidljivo se dvoumeći.


Svi redovni čitatelji upoznati su s Dylanovom alkoholičarskom prošlošću (što je dovelo do nje, opisano je u jubilarnom 121. broju „Dok vas smrt ne rastavi“). Koliko mu je god puta u ovih tristotinjak epizoda ponuđena čašica alkohola, Dylan ih je uvijek redovno odbijao. Ipak, ovog puta nije odbio tu čašu vina, čime je započela njegova nova noćna mora. Riječ je o jednoj od najrealističnijih i najuvjerljivijih životnih situacija s kojima se (pre)velik broj ljudi današnjice, na žalost, može poistovjetiti.

Groucho: „Jedna čaša… jedna je previše, a sto premalo.“

Životi dvaju glavnih aktera počinju se isprepletati kada Owen dolazi do Dylanovih vrata i zatraži njegove usluge oko Edithinog duha čiju prisutnost neprestano osjeća u svojoj kući. Ipak, za razliku od brojnih drugih priča u kojima je od Dylana traženo da istjera duha iz kuće svojih klijenata, Owen ga ovdje traži upravo suprotno: da mu pomogne razgovarati s duhom.

Owen: „Ja joj stalno nešto pričam…ali ona ne odgovara… nikad ne odgovara…“

Možda na prvu nije očigledno koliko su alkohol i duhovi na toliko savršen, ali istovremeno različit i kontrastan način povezani s Dylanom i Owenom. Za Owena je ta povezanost očigledna: i alkoholizam i duh njegove žene predstavljaju Owenov aktualni problem koji traje već neko vrijeme. Za Dylana je povezanost s alkoholom „crystalno“ jasna zbog događaja iz njegove prošlosti, no za duhove, osim u pogledu njegovog zanimanja, to ipak nije toliko očito. Ipak, istina je kako su upravo oni najizraženiji element Dylanovog lika, i to upravo u vidu alkoholizma koji ga, u obliku suptilnog podsjetnika, poput duha iz prošlosti na svakodnevnoj bazi podsjeća na najmračnije razdoblje njegovog života svaki put kada mu netko ponudi piće. I jednako koliko su Owenu i duh njegove žene i alkoholizam problemi s kojima se suočava u sadašnjosti, toliko je za Dylana alkohol bio problem za kojeg je čvrsto vjerovao da ga je ostavio u prošlosti, poput svih svojih duhova i demona koji su ga proganjali tijekom ovih 360+ brojeva. Ipak, isprepletanjem Dylanovog i Owenovog života, i taj najopasniji duh iz Dylanove prošlosti ponovno je isplivao na površinu te ga je, poput svakog poroka kojem se nakon toliko dugo vremena vratimo misleći sa sto postotnom sigurnošću da smo ga se riješili jednom i za sva vremena, još snažnije obuzeo i gurnuo prema dnu. Tim susretom su ova dva posve različita i kontrastna lika postala sličnija nego ikada, povezani sa zajedničkim problemom.

O novim pogledima na stare teme

Iako je tijekom serijala bilo mnogo ovakvih scena,
razbijanje galije u ovom slučaju simbolizira
(alkoholom uzrokovani) krah reda i mira koji je
do tada bio uspostavljen.

O temi alkoholizma i Dylanovom viđenju istoga sve je već rečeno tijekom serijala, što osobito vrijedi za njegovo najmračnije razdoblje borbe protiv alkohola. I koliko god nam je u ovoj priči bilo očekivano vidjeti posljedice ovisnosti o alkoholu preko Owena (koji tijekom priče upravo zbog alkoholizma dobiva otkaz), toliko je redovne čitatelje vjerojatno zateklo kada su u ovom broju ponovno vidjeli Dylana u borbi protiv tog svog starog poroka. I to ne u obliku flashbacka iz prošlosti ili kratke minijature, već punokrvne borbe protiv ovisnosti koja se provlači od prve do zadnje stranice ovog broja. Štoviše, za ovaj bi se broj prije moglo reći kako su upravo alkoholizam i borba protiv njega glavne teme ove priče, a ne duhovi. I doista, veći dio priče pratimo upravo Dylana kako se pokušava izvući iz tog problema, a ne Owena koji je odustao od te borbe i pomirio se s činjenicom da je alkoholičar.

Kao netko tko je pročitao sve dosadašnje brojeve serijala, moram priznati kako nisam očekivao ponovno zateći „sadašnjeg“ Dylana u borbi protiv alkoholizma, prvenstveno zbog njegove prošlosti s tim porokom. I koliko je bilo neočekivano, svježe i zanimljivo vidjeti i takvu promjenu status quoa u najnovijim brojevima (jer će se ona tu i tamo spomenuti u narednim brojevima), toliko je istovremeno bilo i šokantno i zastrašujuće pratiti cijeli taj razvoj. Zastrašujuće ponajviše zbog činjenice koliko je malo bilo potrebno da netko, za koga bi stavili ruku u vatru da nikada više neće krenuti tim stopama, ponovno upadne u taj dobro mu znani pakao. Sama spoznaja da to ne vrijedi samo za alkoholizam, već i sve druge poroke koje je netko „naizgled“ pobijedio i ostavio iza sebe ukazuje na jedan od najstravičnijih užasa svakodnevnog života. Užas koji je, kao takav, i više nego prikladan za temu jednog suvremenog horror stripa.

„Prisutnosti… prisutnosti među nama…“

A što se duhova tiče, njih u ovoj priči takoreći nema. To jest, ima ih, ali ne u onom obliku u kojem smo ih upoznali tijekom serijala. Upravo u toj činjenici leži glavna snaga ove priče. Štoviše, taj prelijepi melankolični preokret kod te toliko izlizane teme još jednom potvrđuje u kolikoj je mjeri Sclavijev spisateljski stil doprinio popularnosti Dylana Doga i zbog čega mnogi stariji čitatelji njegovog Dylana smatraju jedinim „pravim“ Dylanom Dogom. Dok ostali scenaristi pišu više-manje rutinske priče (djelomično i zbog toga što im je to posao) kako bi zaintrigirali čitatelje i iznijeli neku (novu) poantu dostojnu serijala poput Dylana Doga, Dylanov tvorac piše tako što se poigrava i propitkuje (stare) teme koje zanimaju njega samoga.

U ovom slučaju, Sclavi uzima tezu o duhovima kao pristupnošću i pristupa joj studiozno, ali istovremeno poput zaigranog djeteta. On pojam duhova provlači kroz nekoliko filtera, sagledava ih kroz nekoliko različitih prizmi i stajališta (iz pogleda klasične istrage, iz perspektive vjere (sjajna minijatura s crkvom i svećenikom) i nauke o životu prije i nakon smrti (predavanja profesora Adamsa o spiritizmu), pa čak i putem medija i madam Trelkovski) te svako od njih detaljno propitkuje i donosi zaključke o njima. Neke od njih odbacuje pa se okreće nekoj drugoj perspektivi, no samo kako bi se sa zaključcima te nove perspektive vratio na one koje je prethodno odbacio i ponovno ih propitao s novim saznanjima. I tek kad se dotaknuo svih gledišta koja su mu pala na pamet, na kraju donosi zaključak koji može, ali i ne mora biti konačan.

In search for a place of solace

Ono što posebno fascinira kod Sclavijevih priča je s kolikom se lakoćom poigrava s toliko različitih elemenata i koliko ih vješto povezuje u zajedničku smislenu cjelinu. Istina, rezultati znaju varirati od uspješnih do promašenih, no neosporno je kako taj tok misli kroz scenarij teče poput poezije koja se lako upija u čitateljev um. Upravo me ova priča podsjetila zbog čega volim Sclavijev scenaristički stil: jer se nerijetko (i to krajnje efektno) oslanja na pripovijedanje crtežom. Scena kad Owen ulazi u crkvu je primjer jedne takve scene na kojoj je najviše vidljivo koliko toga crtež može prenijeti: od atmosfere, do emocija likova, pa sve do simbolike radnje. Takvo „nijemo“ pripovijedanje crtežom kroz nekoliko stranica i tranzicija među njima (i između tema) u kombinaciji s kadriranjem nedostaju kod novijih scenarista. Te „nepotrebne“ scene bez teksta (koje bi mnogi noviji scenaristi preskočili kako bi uštedjeli na broju preostalih stranica) u Sclavijevim rukama postaju glavni adut kojim toliko toga ispriča na tako malo prostora. Istovremeno, njime čitateljima daje vremena da malo zastanu, gotovo kao da ih tjera da razmisle o prikazanom. Takoreći, ta tišina koja u tim trenucima vlada na tablama je toliko snažna da čitatelje njome uspije znatno više dojmiti nego pažljivo sklepanim dijalozima na većem broju stranica.

Owen: “Ta šutnja, Dylane… zbog njezine sam šutnje večeras ovdje.“

A upravo je tišina centralni motiv ove priče, koji istovremeno na predivan način povezuje ove dvije naizgled nepovezane teme. Tišina koja ostaje kao odgovor na Owenova pitanja upućena duhu njegove žene. Tišina kojom Dylan odgovara Grouchovim zabrinutim komentarima o njegovom ponovnom posezanju za bocom. Tišina koja ostaje u našim životima kada nas nepovratno napusti draga osoba. Tišina kao osjetno opipljivi produkt nečije odsutnosti. Štoviše, upravo je to i predivan obrat do kojeg se, zahvaljujući tišini, stiže na kraju ove priče.

U ovom slučaju duhovi nisu prikazani kao osjetna i nevidljiva prisutnost, već kao skoro pa opipljiva odsutnost i osjećaj praznine koji ostaju iza drage nam osobe koja je napustila ovaj svijet. Upravo je to razlog zbog kojeg ne vide svi duhove: jer duhovi su osobni, privatni, naši vlastiti demoni nemogućnosti nošenja s prazninom nastalom u našim životima nakon odlaska dragih osoba; osobni produkt ljudskog uma stvoren iz praznine, sposoban da se s lakoćom prelije u ljudsku dušu jednako kao što se prelio i na naslovnicu ovog broja; ali i tišina koja se uselila na mjesto drage nam osobe koja ga je do tada ispunjavala.


Po odnosu između Dylana i Owena, ova epizoda je slična #244 „Marty“. Ipak, koliko god je ovo priča o Owenu Traversu, u njoj glavnu ulogu ipak tumači Dylan Dog. Za razliku od Owena koji se predao i „izgubio“ bitku protiv alkohola, Dylan je u ovom broju samo dotakao novo dno, još dublje nego ikada prije. Ipak, na kraju je preživio i, baš kao i u prošlosti, ponovno krenuo od nule. A Owen… on je na neki način također dobio što je htio. Takoreći, obojica su uspjeli izaći na kraj sa svojim duhovima.

Tvorac vs. nasljednici

I upravo u toj završnici leži još jedna golema razlika koja ističe Sclavija od ostalih novijih scenarista koji danas pišu Dylana. Sjećam se da mi je ona bila najizraženija nakon čitanja odlične Gualdonijeve priče #335 „Kalvarija“. U toj epizodi, Gualdoni očigledno gradi cijelu priču na poanti sa zadnjih par stranica, ali na način da blago degradira Sclavijevu verziju određenog lika iz #161 „Osmjeh mračne dame“. Koliko god je Sclavi u većem broju svojih priča jasno iznosio većinom (ekstremno) negativne i ružne strane onoga što taj lik predstavlja, u pričama Dylanovog tvorca bi se uvijek mogla primijetiti određena pozitivna strana, pa čak i nada u svijet, ljude i bolje sutra. Upravo je i u prvom pojavljivanju tog lika Sclavi na kraju jasno dao do znanja kako taj lik, unatoč svojim ružnim stranama, ima i (puno) dobrih strana. U „Kalvariji“ Gualdoni ne samo da ističe lošu stranu tog lika, već ga takoreći prikazuje kao glavnog negativca, većeg i od njegove sestre.

Dojma sam kako današnji scenaristi, u želji da Dylana (kao serijal) vrate njegovim korijenima, sve češće posežu za težim, šokantnijim temama u kojima, kako bi pokušali prići što bliže efektima užasa iz Sclavijevih priča, posežu za ekstremima u kojima, u većini slučajeva, uvijek idu do samog ruba tih ekstrema. To jest, između crnog i bijelog uvijek idu k najtamnijoj verziji poante koju žele isporučiti čitateljima. Čini mi se kako nitko od njih ne shvaća da Sclavi, unatoč svojim crnim mislima i poznatim problemima sa depresijom, nikada nije išao skroz u najtamniju krajnost. Koliko god je Sclavi bio mračan i depresivan sa nekim svojim pogledima, u njima se uvijek mogla nazrijeti neka (blaga) pozitiva, vjera, ali i nada u bolje sutra. To se kod današnjih scenarista rijetko viđa jer oni u većini slučajeva, ako žele šokirati, izaberu skroz najmračnije viđenje, ne shvaćajući kako su Sclavijeva viđenja uvijek bila bliža sivoj varijanti nego najtamnijoj crnoj, što je također vidljivo i u ovoj priči.

Ironično je kako današnji scenaristi naginju ka mučnijim, depresivnijim i teškim poantama i/ili temama kako bi se probali približiti genijalnosti Dylanovog tvorca, ne shvaćajući pritom kako će Sclavijeve priče uvijek biti bolje upravo zbog te (blago) pozitivne perspektive koja je vidljiva u skoro svakoj njegovoj priči. A najveća ironija je u tome što su priče Dylanovog depresivnog tvorca puno pozitivnije i "ljudskije" od priča "normalnih" (to jest, mentalno zdravih) scenarista koji spisateljski pokušavaju oponašati priče jedne depresivne osobe. Ova priča je također dokaz tome.


„Ali, napravio si već prvi korak prema otrežnjenju. Uspjet ćeš. Uspjet ćemo zajedno.“

Novo, a poznato

Da sam nekim slučajem zadnjih desetak godina bio izoliran od bilo kakvih stripovskih vijesti i da mi je netko dao ovu priču bez naznačenog imena scenarista koji ju je napisao, po stilu pisanja bih istog trena prepoznao da je ovo dobri, stari Sclavi. Nakon dugo vremena, ponovno sam imao osjećaj da čitam Dylana Doga. Onog "pravog" Dylana Doga.

I koliko god je točno kako nam Sclavi u ovoj priči ne kaže ništa novo već samo ističe dobro poznatu i očiglednu karakternu crtu o Dylanovom liku, činjenica je kako nam je ovdje na surov i realističan način pokazao stvarnost tog Dylanovog poroka. Rijetko kad smo ovoliko detaljno vidjeli posljedice alkoholizma iz Dylanove perspektive jer je ona, ironično, toliko kontrastna onome kakvim ga je Sclavi prikazivao u svojim prethodnim pričama. A time što je i „sadašnjeg“ Dylana ponovno bacio u koštac s alkoholizmom, uspio ga je kao lika prikazati malo manje „nerealnim“, manje stripovskim i manje fiktivnim. To jest, učinio ga je toliko "stvarnim" kao što to nikada do sada nije napravio. Dylan nikada ranije u Sclavijevim pričama nije bio savršen, no ovdje ga je njegov tvorac uspio prikazati u još realističnijem svijetlu, bliskom stvarnim osobama iz stvarnog svijeta. Ponavljam, ovdje nije rečeno ništa novo što nismo znali od prije, ali je na neki način ipak novo iz perspektive „sadašnjeg“ Dylanovog lika . Takoreći, stavio je „sadašnjeg“ Dyana u situaciju u kojoj bi se netko s Dylanovom prošlošću doista mogao (i to vrlo lako) naći u stvarnom svijetu.

Osobno, drago mi je nakon toliko dugo vremena ponovno pročitati jednu noviju Sclavijevu priču. Ne toliko zbog same kvalitete priče ili njegovog prepoznatljivog rukopisa koliko zbog činjenice što je ona ujedno i dokaz da se Sclavi i dalje drži, da je živ i da je dobro… i da još uvijek ima volje pisati, i to jednako solidno kao i prije. To jest, da se i dalje bavi onime što ga (je) zanima(lo).

Casertano je daleko od svoje najbolje faze, ali nije ni približno loš kao u svojoj blago karikaturnoj fazi iz perioda oko #100 – #200. Ipak, vidljivo je kako se ovdje ipak malo više potrudio, a osobito kad je riječ o kadriranju, perspektivama i atmosferi.

U svakom slučaju, ovo je dobrodošla doza „pravog“ Dylana u ovom novom preporodnom razdoblju serijala. Ostaje utjeha kako ovaj Sclavijev povratak nije poput njegovih ostalih povrataka u zadnjih petnaestak godina. Ne samo da za razliku od ostalih povrataka ovog puta (još uvijek) nije napustio serijal, nego mu se, naprotiv, vratio punom parom. Najviše zasluga tome ide trenutnom uredniku Recchioniju koji ga je stalno podbadao i podsjećao na „obveze tvorca prema svojoj kreaciji“. U tom pogledu, osim ovog broja, Sclavi je napisao i svoj prvi grafički roman „Glasovi vode“, osmislio je i napisao novi Dylanov mini-serijal od šest brojeva „Pripovijesti sutrašnjice“ (čiji šesti i zadnji broj, pod crtačkim perom Angela Stana, izlazi u Italiji u travnju ove godine), objavljen mu je i strip-album „Zardo“ (stripovska verzija Sclavijevog starog romana „Nero.“), a napisao je i još jednu epizodu za Dylanovu redovnu seriju (orig. #375, u boji, također s crtežom Angela Stana) koju će hrvatski čitatelji imati priliku pročitati za otprilike dvije godine. U kratkim crtama, Sclavi se ovog puta definitivno vratio na malo duže razdoblje nego inače. Nadajmo se da će ovog puta ostati što duže.

Naprijed

DD VC 151 Vila „Remington“

DD SR 371 Dylan Dog & Dampyr crossover

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • delboj

    Ukupna ocjena 49%

    4, 5, 7, 1

    Od Sklavija poslije duge tišine očekivao sam nešto originalnije od toga da se Dilan ponovo propije. Priča je tanka, nema skoro nikakvog slučaja osim Dilanovih pijanstava. Naslovnu nemam namjeru da ocjenjujem većom ocjenom od jedinice, jer je ni nema.

    07.02.2022
    09:18:00 sati
    delboj
    uredi
  • J.Stickman

    Ukupna ocjena 79%

    8, 8, 10, 1

    07.02.2022
    10:17:00 sati
    J.Stickman
    uredi
  • drogsy

    Ukupna ocjena 79%

    7, 7, 9, 10

    Kao i 2006. Sclavi ni deset godina poslije u svojem drugom povratku nema ništa novo za reći, ali barem ovaj put scenaristički vrlo dobro izgleda te pokazuje da unatoč godinama "mirovine" nije zaboravio pisati. Ova epizoda je baš dobar podsjetnik današnjoj generaciji scenarista kako se nekad pisao Dylan Dog. Casertano mi je u top 5 crtača iz stare garde i unatoč brojnim promjenama u stilu tokom godina i dalje je u stanju dostaviti izvanredan rezultat. Naslovnica - efektivna.

    07.02.2022
    10:30:00 sati
    drogsy
    uredi
  • udarnik007

    Ukupna ocjena 89%

    9, 9, 10, 5

    Meni se ovo svidjelo u svim pogledima.

    Palac gore!

    07.02.2022
    16:59:00 sati
    udarnik007
    uredi
  • Spock

    Ukupna ocjena 79%

    6, 9, 8, 10

    Teško da se može nešto dodati nakon ovakve recenzije. Možda jedino da Sclavi jasno pokazuje kako napisati zanimljivu epizodu iako nema ništa nova za kazati. Posebno su upečatljive scene bez dijaloga, na kojima je i Casertano dao sve od sebe. Iskreno, bolji mi je bio ranije. Ovdje je u prikazima lica otišao u nekom čudnom, karikaturističkom smjeru. Naslovnica efektna - u sinergiji s naslovom.

    08.02.2022
    21:34:00 sati
    Spock
    uredi
  • Salkan

    Ukupna ocjena 81%

    7, 9, 8, 9

    Da, da, ova recenzija do u detalj objašnjava poentu ove epizode iz svih vidljivih uglova, gladnih čitača + nezadovoljnih čitača + kreatora koji daje smjernice kolegama nasljednicima i crtača koji padaju u zaborav ljuljajući se u učmalosti serijala. Ima tih injekcija koje oživljavaju serijal, pa kao i zaključak ove priče mogu samo reći: biće bolje. Dylanov serijal ima silni potencijal, samo je pitanje komandovanja kadrovima i ispravnog usmjerenja. Od nule, svaki dan ako treba! P.S. Znam da se ne boduje i nije parametar, ali naslov ove epizode je megagigaultra odličan.

    12.02.2022
    16:19:00 sati
    Salkan
    uredi
  • Qwertz

    Ukupna ocjena 79%

    7, 8, 8, 10

    Sjajna recenzija, solidan crtež, solidna priča i vrhunska naslovnica. Autor stvarno pokazuje umijeće i vrhunski kreativni potencijal ovom maestralnom kreacijom koja spada u sam vrh devete umjetnosti.

    17.02.2022
    18:41:00 sati
    Qwertz
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 97%

    10, 10, 9, 10

    Sto se tice emotivnosti, ovo je, zajedno sa "Dugackim Pozdravom", jedna od naj-emocijalnih epizoda citavog serijala.  Sclavijev tekst je fantastican, covjek predstavlja alkoholism iz tako mudre, dramaticne perspektive da najvecim fanova ovog serijala skoro dodje da placu. Scena gdje gdje se Dylanu prividjaju sismisi koji ga napadaju je maestralna.  Takodje je Owen Traversova prica pravi pogodak za srce.  Jedino mi Casertanov crtez nije ono sto je nekad bio, i to je jedini razlog zasto nisam dao sve desetke.  Naslovnica je, ako uzmemo u obzir poentu price i Sclavijevu dugu odstutnost u serijalu, genijalna.  Ovakve price su razlog zasto je Dylan nezaboravljiv serijal koji cu citat dok ne umrem (o ostalim Bonelijevim serijalima ovo ne bi reko, cak ni o Zagoru, na zalost).  

    18.02.2022
    09:50:00 sati
    acestroke
    uredi
  • Ukupna ocjena 82%

    8, 7, 9, 10

    Iako pomalo patetičan, Sclavijev povratak na serijal je više nego dobrodošao. Casertanov crtež je krasan.
    24.02.2022
    13:21:00 sati
    BarnesMayority
    uredi
  • Ukupna ocjena 72%

    6, 6, 9, 9

    Solidan strip za Sklavijev povratak ali moglo je to i mnogo bolje. U stripu su bile dve teme, duhovi i Dilanov alkoholizam. Preovladala je ova prva tema.

    27.02.2022
    13:19:00 sati
    GrouchoDrugi
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 82%

    7, 9, 8, 10


    Znamo za Dylanove probleme s alkoholom u prošlosti, a znamo i koji dramatični događaju su ih uzrokovali. Znamo koliko je nama lako vratiti se poroku kojeg smo ostavili. Samo jedna cigareta, samo jedna čaša... to se ne računa.... Ali koliko treba našem junaku, Dylanu, da posustane, da padne na dno? Zastrašujuće malo. Kao i nama samima.

    Ovo izgleda kao jeftin i lijen motor radnje koji se na sličan način i rasplete ali mislim da je više od toga. Na kraju ipak vidimo da se junak (pa s time i mi) možemo i nakon pada dignuti.
    Možda nategnuto ali čini mi se da Dylan pada tri puta u stripu. Treći put zbog Owena. 
    Između toga imamo ono što je stinky na topicu lijepo istaknuo, priču o besmrtnosti i našoj težnji k tome. Ili barem velikom otkrivenju, da ima nečega negdje.
    Na ovo ponovljeno čitanje mi se priča puno više svidjela. Sama režija je na dosta visokom nivou a nijemi kadrovi su pravog ritma. Čak i uobičajene scene su tako ukomponirane da ne strše van ostatka stripa. Casertano se ovdje potrudio kao nikad o sada pa izgleda bolje od svojeg uobičajenog izraza.
    Š

    06.03.2022
    22:54:00 sati
    Deers
    uredi
  • Barker

    Ukupna ocjena 79%

    7, 8, 8, 10

    Dve godine kasnije, dve godine prezivljene u pandemiji, sada i sa virusom u sebi ponovo (tacno nakon godinu dana i dve vakcine plus) opet procitah Tisinu. A kroz prozor se krcka III svetski rat, ne?
    Ono sto prvo moram reci da je ovo klasicni primer price o kojoj ce utisak nakon citanja zavisiti od licnog stanja citaoca. Sto sam stariji, to su mi ove scene iz stripa sve realnije , nekom koga znam su se desile, mozda ce se desiti, meni ce se desiti...
    I sad, mozda smo blize Sclaviju i njegovom beznadju koje je on "provalio" jos pre 30 godina. One sjajne diskusije na onih par strana na forumu to i potvrdjuju.
    Tada sam bio prestrog, napisao sam da se nije ni trebao vracati. Sada naravno mislim da mene niko niti ne treba pitati kad i kako ce se neko vracati. A ipak, Sclavi je uvek dobrodosao.
    Mi mozemo samo zgrabiti tisinu i terati dalje.
    Evo ja odoh da popijem lek, dok nije prekasno :)

     Koncept naslovnice se savrseno uklapa u taj "osecaj praznine" I moram ponovo cestitati RR-u na savrseni osecaj za marketing I povlacenje (pravog!) poteza u parvo vreme.

    10.03.2022
    19:33:00 sati
    Barker
    uredi
  • allessi

    Ukupna ocjena 93%

    10, 10, 8, 9

    Tako jednostavno i glatko ispričana priča, koja opet ostavlja tako odličan i emotivan dojam.. Slažem se sa tvrdnjom kolege u komentarima da je ova priča jedna od najemotivnijih priča u cijelom serijalu.. Stvarno je odlično Sclavi prikazao koliko je malo dovoljno da se davno zaboravljeni poroci ponovno vrate.. Milsim da priču ne treba previše komentirati, treba jednostavno uživati u čitanju.. Svaka čast majstore Sclavi..

    Casertano je kao vino.. Jedan od rijetkih crtača iz stare garde Dylanovih crtača, a i dalje se drži.. Imao je dobrih perioda, imao je loših perioda, ali još uvijek je tu negdje.. I još uvijek je bolji od gro mlađih crtača.. Naslovnica je efektna, dakako da je simbolična, ali i prazna ima svoj smisao.. I dalje je naslovnica, pa makar i prazna..

    22.04.2022
    17:18:00 sati
    allessi
    uredi
  • Ukupna ocjena 88%

    8, 9, 9, 10

    28.04.2022
    21:49:00 sati
    Alex Kross
    uredi
  • Oki

    Ukupna ocjena 71%

    8, 4, 10, 5

    Epizoda je jako dobra, ali ako godinama čitate priče vašeg omiljenog junaka i imate neku sliku o njemu i znate koje su mu vrline i slabosti, ipak je preveliki dojam da je ovdje Dylan prebrzo i prelako potonuo na dno i to bez nekih posebnih razloga što smatram promašajem.
    07.08.2022
    09:53:00 sati
    Oki
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Bandera!
    Kod: MTX VCZS 36
    Ocjena: 77%
    Vrijeme: 9.6.2022. 1:56:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 27
    Broj pogleda: 2755
  • Smrt u svemiru
    Kod: NN LIB 62c
    Ocjena: 83%
    Vrijeme: 25.5.2022. 0:37:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1803
  • Kameni most
    Kod: TX LIB 67
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 6.6.2022. 23:07:00
    Autor: tex2
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 1795
  • Leteći mjesec
    Kod: KM ZS 441
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 30.5.2022. 1:43:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1740
  • Zarobljenica Hurona
    Kod: ZG KOZA 13
    Ocjena: 70%
    Vrijeme: 1.7.2022. 7:46:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 1707

Aukcije

Forum