Najgore je započeti pisati recenziju i to posebno Rujuovih epizoda, vjerujte mi. I ja sam već nekoliko puta započeo samo da bih odmah zatim izbrisao uvod kojim sam po tko zna koji put želio reći nešto novo u svezi sa Rujuom i njegovim načinom pisanja a što već otprije nije bilo rečeno. No, što možemo kada Ruju konstantno iz epizode u epizodu pravi iste pogreške i propuste toliko karakteristične za njega da nas više niti ne iznenadjuju. I upravo friško izašli «Superosjetilni opažaji» obiluju svim manama kojima nas je ovaj autor već dobrano obasipao u mnogim svojim prošlim epizodama.
Potrudio se Ruju upoznati sa fenomenom ESP-a te je dobro opisao karakteristike jednog esperovca, kojeg nam je ovdje prezentirao u obliku Clarence Anderson, gluhe djevojke obdarene vještinom telepatije čiji se život, kao i životi ostalih esperovaca nadje u opasnosti pred tajanstvenim ubojicom koji je odlučio sve da ih likvidira. A kako u horrorima svaki zlikovac krije svoj identitet ispod maske, i naš ima svoju koju kao da je za njega specijalno izradio sam Pablo Picasso (kubizam rules :)). Sva sreća da u pratnji Clarice nitko drugi nego naš omiljeni lovac na čudovišta Dylan Dog, koji se time nadje pred slučajem kao stvorenim za njega. Tijek priče je klasičan; red ubojstava isprepleten istragom, odnos izmedju Clarice i Dylana koji će se s vremenom pretvoriti u ljubavnu vezu. Ukratko, naracija koja se polako kotrlja od početka prema kraju jednakim načinom koji smo već nebrojeno puta čitali do sada, tu i tamo odskače iznad prosjeka rijetkim, ali zanimljivim trenutkom da bi se zatim pred kraj, onako rujuovski strovalila u samo dno provalije. Banalan rasplet, zapravo blesava ubojičina tirada o nebuloznim uzrocima koji su ga navodili na ubojstva jednostavno ruši do tada cijelu napisanu priču koja, ruku na srce, nikada i nije imala bogzna kakav potencijal, te je podiže na nivo čiste besmislenosti. Tu stižete do trenutka kada već polako počinjete kolutati očima i proklinjati Rujua što je opet od vas pokušao napraviti budalu. Eto, od Rujua ništa novo…
Ugolino Cossu, naravno, nije uspio popraviti dojam «Superosjetilnih opažaja» svojim crtežom. A ja, u nedostatku ičeg pametnijeg za reći, jer mi to ova epizoda niti ne dozvoljava, mogu samo da rezimiram; još jedna epizoda koja ostavlja gorak okus nakon čitanja, još jedna epizoda koja jedva da će nekoga natjerati na ponovno čitanje, još jedan promašaj, još jedan strip koji će skupljati prašinu na vašoj polici, još jedna epizoda koju je najbolje zaboraviti.
.GIF)
.jpg)
