Pročitavši dobar dio njegovog bonelijevskog opusa, zaintrigirao me Michellea Medda, te nađoh u njegovoj scenarističkoj pojavi pomalo samozatajnog individualca, sklonog otklonu od uobičajenog, eksperimentiranju sa formom, novim idejama, sa znalačkim iskustvom kako te ideje što originalnije prezentirati u svojim pričama... ili sposobnošću da barem naizgled nepretencioznim pričama vrsnom karakterizacijom, svojstvenom narativnom strukturom i snažnim (melo)dramatičnim trenutcima uspije dati pečat kvalitetno odrađenog djela.
Naviknuvši me time da njegovim djelima uvijek pristupam sa ponešto višim očekivanjima, «Rijeka zaborava» ostavlja dojam jednog pravog razočaranja jer vrlo malo od tog prepoznatljivog (osobitog) Meddinog stila nalazimo u ovoj epizodi, možda onako samo fragmentarno... Prezentirajući epizodu poput oveće slagalice čije je elemente razbacao po cijeloj priči, Medda tu slagalicu i sam postupno prema kraju slaže u jedan poprilično neuvjerljiv i banalan mozaik, do kojega dolazi ne zamarajući se pretjerano kvalitetnom razradom priče i uporabom mašte nego jednostavnim nizanjem slučajnosti kroz cijeli tijek storije. Likovi u priči, kao jedan od porazbacanih dijelova ove Meddine slagalice, ostaju na kraju samo elementi bez karaktera i osobnosti jer sve nekako ostaje podređeno, u službi onoga što je trebala biti prava zvijezda ovog «filma»; a to je rijeka zaborava. Meddina svojstvena uporaba didaskalija pri kraju opasno prerasta u litaniju, dok svaki iole snažniji narativni trenutak epizode svojom kratkočom biva osakačen dosezanja svoga pravog intenziteta.
Bez imalo ambicije jedne «Tamnice od papira», bez osebujnosti «Otkucaja vremena», bez autorske prepoznatljivosti, dramatičnosti, daška surrealizma koji počesto služi kao podloga neke plemenite misli ili poante, «Rijeka zaborava» savršeno se uklopila u jedan, već pomalo zabrinjavajuće loš niz DD epizoda kojima smo pretrpani u zadnje vrijeme.
.GIF)
.jpg)
