Tjeskoba

Priča se inicijalno bazira na dva filma: „Angustia (Anguish, L'angoscia)“ iz 1987. gdje posesivna majka upravlja životom svoga sina navodeći ga na ubojstva i filmu Woodya Allena „Grimizna ruža Kaira“ iz 1985., s likom koji izađe sa filma za vrijeme kino predstave. Nažalost, samo razrješenje je poprilično komplicirano i neuvjerljivo, a uključuje: vješticu, ukleti film, fantomsku kino dvoranu i... reinkarnaciju! Samo ovaj podatak je dovoljan za čuđenje i nevjericu zbog svega što je Sclavi umiksao na 62 stranice koliko broji ova epizoda. Ono, baš u stilu Rujua i potpuno neočekivano za Sclavija. Ovakav bućkuriš nije njegov stil. Stoga su mnogi otpisali ovu priču u startu i proglasili je najlošijom od četiri priče u ovom izvrsno ocjenjenom drugom gigantu.

Ipak, nije sve baš tako kako se na prvu čini. Ja sam još kao mlad i neiskusan slično doživio ovaj gigant. Bio sam oduševljen prvom i četvrtom pričom, druga mi je bila vrlo dobra, a ova mi nije baš sjela. Novim čitanjem se situacija dosta promijenila i ja više ne padam olako na prazne fore i promašene rasplete.
U prvoj (Stanar s trećeg kata) mi se više ne sviđa smjer kojim je Sclavi odveo temu, druga (Taxi) mi je previše prozirna, a u četvrtoj (Margerita) su mi je jasne poruke koje autori poručuju preko metafora, ali ih više ne prihvaćam, niti me mogu zadovoljiti zbog ponajprije falične poante i zanemarivanja problema koji bi trebali mučiti aktere na razini svakodnevnog života. Znate ono: nitko nije sam za sebe, već svaka reakcija ima kontrareakciju i posljedicu? Taj dio je Sclavi tu zanemario, ali vratimo se na kolosijek.
Te tri priče su već dobile svoju recenziju, pa sam odlučio i ja dati svoj obol u konačnom recenziranju i jedine nerecenzirane priče u ovom gigantu.

Groteskno, morbidno, bizarno, nebulozno, samo su neki od epiteta koje mogu prilijepiti ovoj epizodi. Sam početak je veoma zanimljiv sa možda i najbizarnijim likovima u Dylan Dog serijalu. Ekstremno pretila, ogromna „mamica“ manipulira svojim dragim sinčićem psihopatom, koji ubija bez emocija - poput robota. Strava na kubik!

Mama je nacrtana namjerno ogromna da dočara preveliki prostor koji zauzima u životu svog sina - lutka bez emocija i bez vlastitog stava, već mu je mama početak, sredina i kraj njegova postojanja.

Prvo iznenađenje je saznanje da je to samo film kojeg naš Dylan gleda s trenutnom dragom u kinu. Ali nije sve tako jednostavno kako izgleda na prvu, već čitatelja čeka dosta iznenađenja i nekoliko preokreta, završetak filma neće dočekati nitko, a granica između stvarnosti i fikcije će potpuno nestati.
Neću ići u prepričavanje radnje već samo naglasiti ono što smatram da je bitno.
Najveća mana ove epizode je neuvjerljiv završetak, koji je uslijedio nakon zbunjujuće kulminacije, a sve je u potpunom kontrastu s vrhunskim zapletom.

Saznanje da su mama i sin fiktivni likovi nekog tamo filma je prvo razočaranje, početna uvjerljivost u grotesknim i bizarnim likovima se pretvara u nebuloznu lakrdiju, a tema Edipovog kompleksa se ostavlja za neku drugu priču.

Tako gledajući, dolazi se do zaključka da ova epizoda ne valja, što bi nas dovelo na ono početno uvriježeno mišljenje. Glavni razlog tome su prevelika očekivanja zbog prezanimljivog početka. Slična boljka prati i preostale tri priče u ovom gigantu, samo što se stari lukavac Sclavi u njima dobro izvukao zbunjujući čitatelje do ekstrema i tjerajući ih tražiti neki viši smisao kojeg možda ni sam nije imao na pameti.
Ovdje nije uspio prodati "muda pod bubrege" jer je u pitanju dosta veća razina lakrdije u stilu već spomenutog Rujua.
Sad kad smo došli do toga da se Sclavi igra s nama i pogledamo sve četiri priče onakve kakve jesu, bez zanosa o nekoj višoj poruci ili zablude da nešto sigurno nismo dobro shvatili, možemo se ponovno vratiti ovoj priči, ovaj put bez prevelikih očekivanja i još jednom je u miru pročitati. Nije baš duga, pa nije neki gubitak vremena.

Jeste?
Sad je puno bolji dojam, zar ne!?

Definitivno je Sclavi previše toga ovdje nabacao, ali ne može se osporiti da je, uz sve već navedene epitete, priča jako zabavna. Kad se bolje razmisli, tri preostale priče imaju još nebuloznije završetke, ali (za razliku od ove) nisu zabavne. Ostaje im samo (po meni) upitan viši smisao i falične poruke.
Stoga je ova treća priča ujedno i najbolja u ovom gigantu. Nije neko remek djelo, nema neki viši smisao, ali ni promašenih pouka ili poruka. Ima puno upečatljivih scena u rasponu od erotike, preko bizarnosti do jeze i groteske.

Tome svakako pridonosi Ambrosinijev crtež, koji dodatno naglašava sve već spomenute epitete. U biti, crtež je većinom i glavni razlog istih. Ambrosinijev crtež ima puno problema, a najveći je što likovi većinom izgledaju kao komične karikature, primjerenije humorističnom stripu. Iako nije u stanju kvalitetno prikazati osjećaje likova pomoću njihovih facijalnih ekspresija, mora mu se priznati da scene znaju biti poprilično uznemirujuće. Očito ima fetiš ili problem s pretilim ženama, jer i u jednoj sceni naredne priče u ovom gigantu (Margerita - kojoj je također autor), žena skoro istovjetna debeloj mami iz ove priče guši Dylana.

Dok je Casertano svojim stilom u stanju zavarati većinu da je pitanju dublje djelo od stvarnog stanja stvari (Stanar s trećeg kata - završnih nekoliko stranica te priče), Ambrosinijev crtež dodatno prenaglašava svojevrsnu karikaturu i neozbiljnost, poglavito u završnim scenama.

U ovome gigantu posebno dolazi do izražaja crtež i njegova razina utjecaja na ukupnu priču. Priznat ću da nisam ljubitelj ove edicije zbog toga što su mi giganti (prvenstveno zbog debljine) jako nepraktični za čitanje, ali veći format razotkriva mane lošijih crtača. Iskreno, ne znam u koji bih koš stavio Ambrosinija, jer ima toliko upečatljivih scena koje je nemoguće izbrisati iz glave, a ponegdje je karikaturalan do razine trasha.

Naslovnica ovog giganta pripada prvoj priči, a na dva predlista se proteže uvećana scenu iz stripa, dok bi loša Villina iz VČ SUPB 21 mogla odgovarati ovoj epizodi. Originalne naslovnice nema, Villina je nastala puno kasnije, a recenzija je napisana na osnovi gigant izdanja, pa ću umjesto za naslovnicu dati ocjenu za ukupan dojam, a to bi bila visoka osmica.

Upečatljive scene donose prevagu i svrstavaju ovu priču među vrlo dobre, a manjak nekih dubljih poruka sprječava naknadni revolt i neslaganje s autorovim idejama.
Ukratko, ovdje je riječ o solidnom trashu za kojeg su autori crpili inspiraciju iz raznih horor filmova B-produkcije, s više nego intrigantnim početkom začinjenom možda i najgrotesknijim scenama u serijalu, dok su više poruke ostavljene za druge epizode.