Rijetko tko će sjetiti svih detalja na licu osobe koju smo po prvi put upoznali prije par sati. Ako bi se iz nekog razloga potrudili sjetiti lica te osobe, u mislima ćemo vjerojatno vidjeti samo zamućene obrise njenog lica, uz poneki prenaglašeni detalj raspoznavanja poput boje očiju, kose ili nečeg trećeg što nam je tijekom upoznavanja zapelo za oko. Rijetko kada ćemo u svojim mislima vidjeti kristalno jasnu sliku svih površinskih detalja njenih više ili manje savršenih crta lica. Navedeno osobito vrijedi za osobe koje primijetimo u prolazu samo na par trenutaka ili krajičkom oka.
Ipak, ponekad nam je teško prisjetiti se izgleda dobro nam znanih osoba, članova obitelji, boljih polovica i ostalih dragih ljudi iz našeg života. To osobito vrijedi za osobe koje nismo jako dugo vidjeli i za koje se najčešće iznenadimo koliko su se ili nimalo promijenile od našeg posljednjeg susreta. Naravno, isto vrijedi i za nas same: nerijetko zaboravljamo kako se i naša lica, ali i ličnosti, također mijenjaju protokom vremena. Ipak, iz nekog nama nepoznatog razloga, to rijetko primjećujemo. Ili možda primijetimo, ali s vremenom zaboravimo na to.
I tako prolazimo kroz život, sa sviješću o vlastitom razvoju i promjenama obavijenom maglom zaborava, sve dok jednog dana, možda planski ili posve iznenada, ne upoznamo našu bolju polovicu. I tada cijela ta priča o izgledu i identitetima dostiže posve novu i pomalo kaotičnu razinu zaborava.
Možda nas je naša bolja polovica privukla svojim izgledom, možda svojim karakterom, a možda nečim trećim. Neovisno čime nas je privukla, mi ćemo to znati. Ipak, nećemo znati čime smo mi privukli tu drugu osobu. Ponekad, kada se u teškim razdobljima veza nađe u problemima, pitat ćemo se ne samo što naša bolja polovica vidi u nama, već i što smo mi vidjeli u njoj. Kao što ponekad zaboravimo da se konstantno mijenjamo, ponekad ćemo zaboraviti i što nas je na prvom mjestu i dovelo do te veze, u cijelu tu situaciju. Možda smo se trudili biti bolja osoba nego što to doista jesmo kako bi osvojili tu drugu osobu, možda smo se pravili da smo nešto što nismo, a možda je ta druga osoba iz nas izvukla našu mračnu stranu za koju nismo ni znali da postoji ili za koju jednostavno nismo željeli da ispliva na površinu.
Ipak, toliko smo zaokupljeni samima sobom da ponekad ne primjećujemo kako i našu bolju polovicu također muče ista ta pitanja. Ne samo da sumnjamo i u sebe i u nju, već na isti način i naša bolja polovica također sumnja i u nas, ali i u sebe. Ironično, obje polovice istovremeno sumnjaju i u vlastiti identitet, ali i u identitet osobe pored nas. Takoreći, svaka od polovica istovremeno sumnja i u vlastito postojanje, ali i u postojanje njihove združene, zajedničke cjeline.
Ukratko, u mnogim se vezama zna dogoditi da parovi nerijetko izgube svoje ja, svoj vlastiti identitet. Iako postoje situacije u kojima takav ishod dovodi do kraja veze, također je istina kako kod većine parova nije riječ o gubitku identiteta, već samo o zaboravu. Ti identiteti ponekad nisu nepovratno izgubljeni, već su samo zameteni negdje sa strane odakle strpljivo čekaju dan kada će ih se njihovi vlasnici ponovno sjetiti i pronaći ih u cijelom tom kaosu veza i zaborava. A na kraju dana, upravo će taj pravi identitet otjerati oblak sumnje i zaborava koji se nadvio nad dvije polovice jedne duše.
Upravo se nešto slično dogodilo i Dylanu u ovoj kratkoj priči. Osim što se ova priča bavi temom gubljenja identiteta u vezama, ovo je istovremeno i priča o tome koliko je izgled u većini slučajeva nebitan za dvije sretno zaljubljene osobe.
Koliko je Sclavi predivno ispričao ovu Ambrosinijevu priču, toliko ju je i Ambrosini jednako divno i oslikao. Baš kao i većina ranijih Dylanovih kratkih priča iz giganta, ovo je jedan mali biser koji pokazuje kako se i na malom broju stranica može vrlo uspješno pozabaviti jednim naizgled nebitnim, ali istovremeno i „velikim“ užasom današnjih (mladih) ljudi o čijem ishodu i načinu nošenja s istim ovisi u kojem smjeru će se nastaviti razvijati njihovi životi. Topla preporuka za ovu priču.
.jpg)
