Bili jednom, nekad davno, u mirnoj zemlji Razum, Oko i Srce. Razum je govorio:
„Kako nekome komu je svijet Dylana Doga stran objasniti gdje je nestao naš junak o kome smo se ogledali i čije smo noćne more (nevoljko) prihvatili? Nikako, to je jedini odgovor. Da bi se usudio zaputiti na ivicu razuma običan čitalac mora ostaviti predrasude iza sebe i nekako anulirati sve one spoznaje do kojih je dolazio koračajući uporedo sa našim omiljenim neodraslim derištem iz ulice Craven. Mjesecima sam pokušavao shvatiti logiku kojom se uredništvo ovog značajnog Bonellijevog serijala služi prilikom odabira epizoda koje plasira čitateljstvu – i jedino što je smisleno, a na neki način može zaokružiti čitav opus Dylanov, jeste činjenica da je ovo najinteraktivniji serijal koji su osmislili Talijani. Nema te osobe kod koje ogromna većina epizoda ovog serijala (da, i dan-danas) neće izazvati određenu, pa makar i najmanju reakciju. A svaka sledeća priča u ovom serijalu uopšte se neće nasloniti na prethodni okvir u kome je stvorena, nego će dirigovano plesati po novom svijetu – koji su izazvali baš vjerni fanovi. U vrijeme tektonskih potresa u serijalu (čitaj: značajnog pada tiraža), urednici serijala odlučili su stvoriti neprijatelja Dylanu u vidu Johna Ghosta, njegovu apsolutnu suprotnost, (Nekoga iz Generacije Z) i zarekli se da će istrajati na njegovom prisustvu u budućnosti. Zatim su, kada su već Paoli Barbato prepustili konce i dozvolili da potpuno dezintegriše svaku Dylanovu fobiju i potpuno ogoli njegov stvarni karakter, lansirali uporedne mini-serijale „Planeta mrtvih“ i „Meteor“ u kojima se lik Dylana Doga prilagođava novonastalim haosom i/ili kataklizom – da bi kao šlag na tortu, osmislili „666“ i preselili Dylana u novu dimenziju eksperimentišući sa „novim početkom“ – sve sa ciljem da udovolje što većem broju fanova i unesu boje u taj nevjerovatni svijet DD. Negdje između svih navedenih mini-serijala stvorena je i ova epizoda, ništa više od klasičnog maltretiranja vijuga koje nam Dylan hirovito i sebično lijepi na mozak sve ove godine, ali puno više od obične priče u kojoj ćemo na drugom čitanju otkriti srž i motiv.
Dakle, Dylan se na početku priče nalazi u jednoj od XY šuma (ništa neobično i inventivno) u bijegu od nepoznatih pratilaca. Na putu ka odgovoru na pitanje „Otkud ja ovdje i gdje sam to, pobogu?“, naš će se Dylan susresti sa bezbroj epskih horor scena koje smo već mnogo puta viđali i čitali, te sa značajnim brojem saputnika i sapatnika vrlo interesantnih karaktera i ličnosti. Cijeli narativ prožet je isječcima iz Dylanovog sjećanja, a koji glavnom liku služe da bi na svoj prepoznatljiv, istražno-dedukcijski način odgovorio na pitanje koje mu visi iznad glave i za koje on opravdano smatra da je vrlo bitno u rješavanju more u kojoj se nalazi. Bez spoilera ovaj put: na svakom je čitaocu da se angažuje na jedno „Beznadno putovanje“ i proba da uživa u ovom broju. Naime, ja sam od onih koji smatraju da je potpuno bespotrebno gubiti vrijeme u objektivnoj procjeni Dylanovih avantura; davno su, s druge strane prošla vremena kad je ovaj serijal demonstrirao moć privlačenja i poistovjećivanja čitalačke mase sa glavnim likom – pa ne ostaje ništa drugo nego kritički se tek malo „osvrnuti“ na ono što nam Bonelli povremeno plasira. Ako su serijali poput Texa i Zagora perjanica kuće SBE i serijali su o junacima – Dylan je, ako ništa drugo, u ovih 30 i kusur godina zaslužio da ga nazovemo „antijunakom“, šta god to u općem smislu značilo. Svaki Dylanov put, svaka njegova avantura i strah, postali su dio naše svakodnevnice, baš kako je to njegov otac i zamislio. Dylan se borio sa strahom od svakodnevnog, učmalog života i vremenom se utopio u našu borbu svagdanju; tako je i u ovoj specijalnoj priči iskoristio plagijat šablona i od ničega istkao zanimljivu cestu. No, forsiranje poente sadržane u nekoliko riječi u obliku imperativa nije doprinijelo kvalitetu ove epizode, naprotiv: još je dublje proniklo u bunar u koga je spušten jedan jadni, nestašni istražitelj noćnih mora koji nema šta da istraži – pošto i sam živi u jednoj velikoj mori. Samo idi naprijed, ne osvrći se.“
Oko je govorilo:
„Nakon desetina i stotina epizoda besciljnog lutanja i traženja niti koja je negdje davno izgubljena, autori ove trakavice, a ne serijala, odlučili su prepustiti dirigentsku palicu Đovaniju Gvaldoni, koji je posebnim pristupom u eksperimentalnom stilu trebao na neki način oživjeti franšizu u kritičnom momentu putem nelošeg ogranka, Specijalnih izdanja. Potpomognut Pikatovim crtežom, ovaj je specijalac morao i trebao biti puno upečatljiviji od pokazanog u mnogo smjerova. Pa, kako smo već navikli rasturiti Dilana i svaki njegov pokret odvagati kako nam paše – da to probamo uraditi i sada, analogno, najbolje kako Barbatova to radi. Patetika. Nema te epizode u zadnjih 10ak godina koja ne odiše snažnim smradom patetike u sve i jednoj nacrtanoj tabli. Dilan, lik koji rješava misterije i likvidira sve sluge Sotonine, odmah se na početku pita gdje je i šta je, zauvijek izgubljen/pogubljen među svjetovima. Mali nezreli deran, multikompleksaš i papučar, NIKADČOVEK, napola ljudsko biće, izrod Abraksasov i psihopata. Dramaturgija iliti jeftini slešeraj. Scena groblja u pustinji, nadasve uvreda inteligenciji većine kritičara – a šta ta tragikomična scenografija uopšte predstavlja? Jesu li to lične projekcije autora ili su to iznuđena rješenja, vino toliko puta ispijeno da je postalo trpko i gorko? Plagijati ponuđeni pod „poveznice“. Mutanti u močvari? Prevoz preko Styxa? Gospodarica demona Lamiah? Borba za ljudsku dušu? Klaustrofobija i fobije. Nepotrebno je bilo nakon 100.epizode u serijalu uporno insistirati na podvlačenju svih Dilanovih strahova. Stepenice, mrak, budžaci, odlasci, rastanci...sve već viđeni detalji u službi razvlačenja radnje na 150+ stranica da bi se strip prodao. No, svi mi koji imamo pravo kritikovati Dilanov serijal, tj.ćorsokak u koji je gurnut, jednostavno moramo priznati da je crtež prosto odličan. Voljeli Pikata ili ne, taj njegov izraz u potpunosti oslikava priču koja nam se nudi. Drugim riječima, jedino njegov crtež može da upotpuni ono što je pisac htio reći. Naslovna je takođe genijalna. Samo idi Dilane, i ne osvrći se na nas.“
Srce je govorilo:
„Emocije koje izazivaju pojedine Dilanove epizode su toliko jake i nemjerljive sa utiscima izazvanim bilo kojim drugim stripom. Sam naslov ove priče, „Beznadno putovanje“, u potpunosti objašnjava suštinu ispričanog – s jedne strane, osuđeni smo da unaprijed znamo kako će se ovo Dilanovo putovanje odvijati i kako završiti, bez i da smo počeli čitati. S druge strane, otvaranjem prvih stranica stripa, otvaramo i podsvjesno preispitivanje svojih puteva iz ugla beznađa. Nizom predvidljivih pravolinijskih kretnji, u ovoj je avanturi naš Dilan predstavio sav svoj vijek; najjednostavnije rečeno: radeći ono što je očekivano, prelazio je kroz svojevrsne komore Pakla uzduž i poprijeko, izbrisanog pamćenja i zatupljenih refleksa, skoro pa nemoćan da otkrije kako se i zašto obreo u tom nemogućem svijetu koji je nakađen mirisom smrti. Ideja, a dijelom i poenta priče sažeta u par riječi, u potpunosti odražava lični stav autora o životnim putovanjima i/ili putovanju kroz život, tako da se i u tom pogledu možemo poistovjetiti sa istraživačem noćnih mora. No, to nije nikakvo iznenađenje, jer su nakon nekih 20ak pročitanih specijalnih izdanja moji zaključci da je uredništvo potpuno prepustilo ovu poslovnu jedinicu serijala na upravljanje odabranim autorima – da slobodno izraze svoje stavove, potpuno neovisno od redovnih epizoda i mini-serijala. Uopšte nije potrebno raspravljati sa kritičarima ovog velikog serijala o trenutnoj poziciji i kvalitetu koji nudi, baš kao što se ne može plakati za prošlošću, kada nas je Dilan izuvao iz cipela. Tada smo bili drugačiji i tada su nas takve stvari plašile i uzbuđivale. Sada je drugo vrijeme i potrebni su mnogo užasniji horori da nas uzbude. Zato su brojevi u ovoj ediciji posebni i nadamo se da će takvi i biti, samo naprijed, bez osvrtanja“.
I tako, bijahu odvojeni a spojeni, isti a drugačiji, mirni a divlji, sretni a nezadovoljni: Razum, Oko i Srce. Isto su govorili, a različite su riječi izgovarali, svaki put.
