
Prvo se oči polako zatvore. Onda nekako prelazimo u onaj čudni svijet snova dok nas mozak više ne može ništa da čuje, i postane gluh na sve što ostane budno. Kad nas snovi onda savladaju, jedino se možemo nadati da će biti zabavni i lijepi, a ne noćne more, koje mogu da traju vječno (makar u našem umu). U tim snovima nekad vidimo ljude koje znamo, ali oni se uvijek neobično ponašaju – potpuno drugačije zvuče, i rade lude stvari koje ne možemo da shvatimo. Da je moj čitav život makar kao jedan od mojih snova, to bi stvarno bila prava ‘avantura’ u kojoj ne bih hteo često učestvovati.
Dylanova avantura u epizodi “Kuća izgubljenih” je nešto poput dubokog sna od kojeg se naš Istraživač noćnih mora jednostavno ne može da probudi. Stanovnici Havena, malog gradića u kojem je kuća Velascovih locirana, svi izgledaju kao zombiji: hodaju, i očito su živi, ali vidi se da unutra u sebi nemaju ništa. Liče na igračke na navijanje koji se kreću okolo ne zato što hoće, nego zato što im je takav život. Dylanu ovo nije jasno, i čovjek je normalno više iznenađen ponašanjem stanovnika gradića nego što je iznenađen kućom Velascovih. Ovo mjesto očito nije slično ni jednom drugom kojeg je nas junak ikad prije posjetio.
Casertanov crtež u ovoj priči jednostavno vlada; čovjek sa svojom olovkom kreira jedan svijet u kojem stvarnost i mašta zajedno egzistiraju, i polako gradi ton koji je nezaboravljiv. Svaka njegova slika, svaka vinjeta, je savršena: ni jedan crtež se ne osjeća nepotrebnim, niti ih ima premalo. Nisam nikad prije mogao zamisliti da horor film može da postoji na stranicama stripa, ali ovdje Casertano djeluje kao režiser i kinematograf: isto kao da je čovjek neka vrsta reinkarnacije Stanleya Kubricka i Conrada Halla, u jednom dijelu. Nije ni čudo što je njegov crtež odgovoran za neke od najboljih epizoda Dylanovog serijala (Iza ogledala, Uspomene Nevidljivog, Poslije ponoći).
Što se tiče Sclavijevog scenarija, šta se drugo može reci što već nije rečeno? Svi mi Dylanovci znamo da je čovjek otac ovog junaka, i da bez njega, na žalost, dobijamo samo osrednje epizode koje danas izlaze u redovnim izdanjima. Kad on sarađuje sa najboljim Dylanovim crtačima (Casertano, Ambrosini, Stano), dobijamo vrhunce ovog serijala, kao Poslije ponoći, Dugački pozdrav, Morgana i Klub strave. Sad možemo dodati i Kuću izgubljenih toj grupi, zato što stvarno zaslužuje da bude spomenuta uz ta ostala remek djela. Ali eto, dosta više, umori se sav do pisanja. Odoh da spavam, i nadam se da će mi snovi biti istog kvaliteta kao Kuća izgubljenih.