"Ljudski zamorci" druga je od tri priče koje su izašle u ovome maxiju, a vjerujem da bi se mnogi složili sa mnom, ujedno i najslabija iz ovog trojstva. Ne samo da de Nardu izmiče kontrola nad domenom horrora, već se pomalo gubi i u samoj melodramatskoj strukturi priče. Sjetimo se konfuznog "Izgubljenog grada", hommagea/ripoffa P.H. Dickove pripovijetke"A glass of darkness", te"Ponora ludila", žive neinspirativne dosade o misterioznim događajima u ludnici simbolično nazvanoj Serenity (koja je malo previše ocijenjena u recenziji, mea culpa). Isto tako je optuživan za opetovano korištenje Dickovih ideja u DD AL99 "Sperduti nel nulla",a 2002. odlučuje napisati sequel Sclavije kultne epizode "
Priča se gradi oko petorice narkomana koji cijeli strip pokušavaju doći do sintetičke droge i lagano tripuju. To su Zack i Tina, Thaddeus i Irina, te Rick Morran. Svi su različitih karaktera, no imaju jednu zajedničku osobinu, a to je da su bolesno potrebni droge. Nećemo saznati njihove životne priče ni gledati ih sa samilošću kako si sustavno uništavaju živote već ćemo dobiti njihov pogled na svijet kroz prizmu sintetičke droge. Nove, poboljšane, efektivnije i transcedentalne droge. Oni su mladi ljudi sa "snom" - otrći se droge i živjeti normalno. No, na snu sve i ostaje, pošto nisu ni dovoljno jaki ni pametni te se ciklički vrte u začaranom krugu uživanja u drogi. Irina je jedina koja bi nešto mogla i napraviti od cijele grupe, no treba joj poticaj kao i neka sigurnosna distanca od tog života na margini i samodestruktivne okoline. AdamScott i Sphinx ne pripadaju grupici izgubljenih dječaka i djevojčica nego zapravo iskorištavaju upravo tu njihovu slabost, štono prodajom droge ili štono eksperimentiranjem.
Dr. Karl Rufus, jedan je od glavnih istraživača u farmaceutskoj Cogswellkorporaciji, i samo jedan mali kotačić u velikom mehanizmu korporacije. Takve korporacije postaju sinonim za najveću opasnost koja prijeti čovječanstvu, budući da je i gubitak jednog malog bolesnog kotačića samo mala neznatna komplikacija koja će se sama od sebe odzdraviti. Rufus kao negativac nema sve osobine jednog klasičnog "mad scientista", poput ludila i želje za osvajanjem svijeta, ali je zato lišen ikakvih moralnih dvojbi oko zla i dobra. Novac i slava su sve što se računa.
Epizoda ima prikaze eksplicitnog fiksanja i uživanja u drogi što bi pred nekih desetak godina možda bilo malo predrska tema za jedan Bonelli. De Nardo je sasvim sigurno htio prikazati polusvijet narkomana u nekoj mlakoj varijanti nadnaravne kriminalističke drame, no dakako, de Nardo nije ni takav scenarist ni Bonelli nije kuća koja će prikazati jedan veliki socijalni problem na pravi realistični način. Miljama, miljama daleko od "Trainspottinga", ako vam je slučajno pala na pamet usporedba takvog tipa. Priča počinje Irininim introspektivnim monologom koji pokušava dočarati unutarnje stanje lika, tijek razmišljanja, a na isti način priča i završava, epilogom iz glave glavnog protagonista. Ne Dylana, nego Irine. Začuđujuća decentralizacija na mjestu gdje je ne bi očekivao. Dakako, Nardo kroz njezin epilog moralizira o snazi volje i nemogućnosti jednog prosječnog narkomana da se otrgne iz blaženog zagrljaja opojnih droga. Volja sama najčešće nije dovoljna, potreban je neki/nečiji stalni podražaj i pažnja.
Nokturno dvojca M&G mračan je kao u epizodama tipa "
"Narkomanu izgleda nemoguće da bi se mogao vratiti u normalan život. Nepredvidljivost budućnosti ga straši. Draže mu je vrijeme provoditi čitajući etikete na lijekovima..."
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
