„Maxi“ edicija Dylana Doga još od svojih početaka slovila je kao „škart“ edicija u kojoj su završavale priče koje nisu bile dovoljno dobre za redovnu seriju i koje su dugo godina ležale u urednikovoj ladici, čekajući dan kad će trebati ispuniti godišnju hiperprodukcijsku kvotu Dylanovih edicija. Kako je „Maxi“ edicija odmicala dalje, tako je kvaliteta njenih priča dodatno ukorijenila navedeno mišljenje među redovnim čitateljima koji su ju izbjegavali u širokom luku.
To se promijenilo dolaskom Roberta Recchionija na poziciju urednika serijala, sa zadatkom da zaustavi pad prodaje i popravi kvalitetu priča ovog pomalo posrnulog serijala. Rijetko tko je očekivao da će se taj plan proširiti i na „Maxi“ ediciju (koja je rebrandirana u „Maxi Old boy“ ediciju, s pričama koje su se nastavile odvijati u univerzumu prije promjena „kontinuiteta“ u redovnoj seriji), a još manje da će se u njoj naći pokoji skriveni biser poput ove priče.
U svojoj suštini, „Crno jezero“ je priča o zlu, njegovom postanku, ali i motivima njegovog djelovanja. Površnije gledano, ovo je priča o Ellie Brighton i njenoj kćeri Greti koje su se preselile u Datchet, mirno šumovito mjestašce udaljeno od ostatka svijeta. Preselivši se u Lake hall, osamljenu kuću usred šume i pored jezera, Ellie je željela započeti novi život sa svojom kćeri, trudeći se ostaviti prošlost iza sebe. Nedugo nakon selidbe, njena kćer Greta počela je pričati sama sa sobom.
Iako je Ellie na temelju djevojčičinog crteža sebe i žene crne kose pomislila kako je riječ o Gretinoj izmišljenoj prijateljici, Greta se ubrzo počela ponašati posve suprotno od očekivanog: praveći se da njena izmišljena prijateljica ne postoji, kao da od ostalih pokušava sakriti njeno postojanje. Istovremeno, postajala je sve odsutnija, udaljavajući se od majke i upuštajući se u naizgled opasne igre poput lamatanja rukama i držanja daha u kadi punoj vode. Osjećajući zlokobno prisutnost oko svoje kćeri, Ellie odlučuje angažirati Dylana, nadajući se kako će svojim savjetima i viđenjem uspjeti primiriti svoju bojazan. Ipak, već tijekom prve večeri ispostavlja se kako ta prisutnost nije samo plod mašte, već nešto opipljivo, prijeteće i povezano s vodom.
Tijekom Dylanove potrage za nadnaravnim užasima, na površinu su počeli isplivavati i oni ljudski užasi, a prvi od njih je tragedija koja je prije dvadeset godina zadesila obitelj Winshaw, prethodne stanare Lake halla. Njihove kćeri u dobi između pet i sedam godina utopile su se u jezeru pored kuće, a njihova majka Cora, ne uspijevajući se pomiriti sa smrću svoje djece, napušta supruga Larryja koji ubrzo nakon toga raskida ugovor o najmu kuće i preseljava se u drugu kuću unutar istog sela. Iako sve podsjeća na klasičnu obiteljsku tragediju, Dylan od sumještana ubrzo saznaje kako majka dviju utopljenih djevojčica nije napustila muža zbog ranije spomenutog razloga, već je nakon smrti svojih kćeri sišla s uma i počela tvrditi kako joj je netko ili nešto otelo njene kćeri. Sa manijakalnom uvjerenošću u svoje tvrdnje, Cora jedne noći bježi od kuće u potragu za svojim curicama i nestaje bez traga. Zbog prevelike sličnosti sa slučajem kojeg trenutno istražuje, Dylan odlučuje svoju pažnju usmjeriti prema supružnicima Winshaw koji u nastavku priče postaju njeni glavni akteri, ali i ključ zaključanih vrata iza kojih se krije rješenje cijelog slučaja.
Veći dio radnje je relativno prizemljen, no priča obiluje i prikladno ubačenim oniričko-delirijskim scenama bez teksta kojima autorice odlično barataju. Autorice su mi u svom debiju upravo zbog takvih scena zapele za oko, ponajviše jer ih koriste za tempiranje priče, ali i kao efikasan prijelaz između nepovezanih scena i radnji zahvaljujući kojima priča ne pati od praznog hoda. Istovremeno, time su dočarale i dašak najranijih brojeva serijala (koji su jednako efikasno koristili takve scene za dočaravanje atmosfere), što je kod mene uvijek veliki plus kod novijih scenarista.
„Znaš li zašto ljudi zakapaju svoje [noćne] more? Kako bi ih spriječili da odu okolo činiti zlo.“
Usprkos krimi-istrazi koja čini veći dio radnje, scenaristice nam od samog početka daju naznake o postojanju nečega nadnaravnog i mračnog. Kroz cijelu priču provlači se mučna i jeziva atmosfera prekrivena ustajalom crninom ljudske duše. Štoviše, upravo atmosfera čini glavnu snagu ove priče, zajedno sa sjajnim preokretima u samoj završnici: jezivi, „kriminalistički“ preokret koji ima za cilj zavarati čitatelje, kao i pravi, nadnaravni preokret unutar prethodnog preokreta, o istinskom zlu koje čini glavnu srž ove priče, stvorenom iz enormne mržnje proizašle iz najdubljih i najtamnijih ponora ljudske duše. Upravo o tome leži poanta metafore naslova ove priče. „Crno jezero“ se ne odnosi (samo) na užase i tajne koji se kriju u mračnim dubinama jezera pored Lake halla, već i na mračnu stranu ljudske duše u čijim dubinama se, ako joj to dopustimo, može roditi prvo čista mržnja, a zatim i zlo, toliko snažno i nezaustavljivo da, u slučaju da ispliva na površinu, može probiti granice stvarnosti, vremena i smrti.
„Zlo je poput vode: neuhvatljivo, nepobjedivo i u stalnoj mijeni. I kao što voda glođe podnožja planina, tako zlo izjeda naš um. Sve dok svi ne poludimo.“
Moram se još osvrnuti i na kraj koji je po standardima serijala rijetko ovoliko tjeskoban i jeziv, jedan od onih gdje zlo neočekivano trijumfira (gotovo u rangu Accatinovog „Ubojice iz susjedstva“). Ako ništa drugo, ovo je definitivno jedan od onih završetaka koji ostavlja gorak okus u ustima i koji će čitateljima nakon zatvaranja korica dugo vremena ostati urezan u sjećanje. Doslovno, Dylan je ovdje neplanirano iskorišten, poput lutke na koncima koja je riješila slučaj misleći kako je time pobijedila zlo, ne shvaćajući kako je tim činom ustvari otvorila Pandorinu kutiju i pustilo zlo u svijet. I kao što je to mnogo puta natuknuto u ovakvim vrstama priča, čisto, istinsko zlo nije produkt nadnaravnog, već najmračnijeg dijela duše i ljudskog uma, onog proizašlo iz zlokobnog srca iskvarenog mržnjom. A što mržnja duže nagriza takvo srce, tako ono sa sve većim protokom vremena izrasta u sve opasniju, pa čak i nepobjedivu noćnu moru.
Osim same postavke priče, atmosferi najviše pridonosi nevjerojatno prikladan crtež. Ovo nije prva suradnja Piccionija i Di Vincenza (prvi je zadužen za postavku olovkom, a drugi za tuš), no stariji čitatelji su većinom dobro upoznati sa Di Vincenzovim stilom kojeg najviše karakterizira čisti detaljni crtež, s mnoštvo tamnih linija i površina natopljenih gustim crnilom tuša. Sveukupni rezultat je vrlo mračan i tjeskoban crtež, savršeno prikladan za dočaravanje crninom obavijene atmosfere i tematike ove priče. Usprkos njihovim tehničkim „manama“, smatram kako za ovu priču nisu mogli biti izabrani bolji crtači koji bi savršenije dočarali tu mračnu atmosferu i tamu koja izvire iz jezera i ljudskih duša. Iznadprosječno pozitivan vizualni dojam zaokružuje Cavenago sa sjajnom naslovnicom, jednom od njegovih najboljih koje je nacrtao za Dylana Doga.
„Crno jezero“ započinje poput rutinskog krimića, no vrlo brzo izrasta u nadnaravnu studiju zla, jezivu u duhu najranijih brojeva, ali i neočekivano „uvjerljivu“: koliko priča ne vrijeđa inteligenciju i pametno postavlja temelje za razvoj „zla“, toliko je realno (ali i zastrašujuće) spoznati kako zlo pobjeđuje puno učestalije nego što smo imali priliku vidjeti na stranicama Dylana Doga. Ako zanemarimo nadnaravni dio i metaforu ove priče, sam taj osjećaj "bespomoći“ i gorkog okusa poraza sa zadnjih stranica priče puno je bliži stvarnom svijetu nego što bi to sebi voljeli priznati.
Neočekivano sjajna priča, još više što je smještena u Maxi ediciju koja ovakvim kvalitetnim „iznenađenjima“ (a takvih će ih biti još u narednim brojevima) pokazuje zašto je talijanskim čitateljima u zadnjih nekoliko godina puno zanimljivija od redovne serije.
