Kako sam jedan od novijih (ali baš novijih, počeo sam sa VČ) ljubitelja Dylana Doga, dugo nisam bio u prilici pročitati neko od maksi-izdanja. To mi je ostala jedna od najvećih želja, iako sam znao da je to izdanje ozloglašeno među obožavaocima kao nedostojno svog imena (prava je ironija da je Dylan Dog maksi jedno od najprodavanijih izdanja u Italiji, izgleda da narod voli debeo strip za male pare:)). Najviše me je privlačio broj tri, zbog prekrasne naslovnice i intrigantnog naslova, ’Ubio sam Jacka Trbosjeka’. Iskreno sam se obradovao kad sam dobio baš ovaj strip, ali ga nisam odmah pročitao, jer sam imao gomilu drugih stripova na čitanje (velika narudžbina uoči MaFesta, he, he). Nažalost, moram da kažem da me je ovaj strip razočarao kao malo koji drugi. Prva i treća priča su loše, jako loše (mada prva ima par zanimljivih momenata), a najbolja priča je druga, ’Idol masa’. Napisao ju je Ruju! Pravo iznenađenje. Još uvijek po utiskom, krenuh da pišem ovu recenziju. Prije nego što započnem dalje izlaganje o ovoj simpatičnoj epizodi, samo bih želio da dam citat iz uvodnika za ovo izdanje: Nakon nje (misli se na prvu priču), uz iste crtače, nastupaju takođe renomirani dylanovci Pasquale Ruju i Gianfranco Manfredi. Uistinu samo maxi autori za maxi izdanje! Renomirani autori, da.....
Nemojte da vas uvodnik zavara, ova priča zaista nije ništa posebno. U pitanju je jedna od onih laganih, pitkih i zabavnih pričica koje najčešće rađa brz tempo izlaženja, te tako se nikad ne približe kultnim epizodama, ni onim gromoroznim, jer su vječito prikovane u prosjeku.... Ako ništa drugo, makar se nisam puno dosađivao uz ovu priči, za razliku od druge dvije. Takođe, pohvalno je što priča nije u potpunosti ’drugorazredna koljačina’, već ima svoju poentu, jasnu i prilično ispravnu. Početna ideja je zanimljiva i inovativna: ’Hej, kako bi izgledalo kada bismo spojili Dylana i fudbal?’. Kakva neobična mješavina, ali mješavina koja funkcioniše prilično dobro!
Priča počinje na pomalo (oprostite na izrazu) priglup način, igrač koji da gol, i propadne u zemlju dok ga drugovi grle! O, Ruju, da li si mogao smisliti malo bolji uvod!? Ovakva trapava uvodna scena je dokaz da bi scenarista trebao da vidi kako kolege u Dampyr timu prave jezivu atmosferu. No, priča se nastavlja dalje, na prilično očekivan način. Dolazak klijentkinje, nova istraga, dolazak u naselje, dvije isprepletane radnje: serijski ubica i detektivska istraga, veliko finale u kome zlikovac nastrada zbog svojih ludih i nepromišljenih postupaka. Ako ovako posmatramo priču, ona je definitivno loša. Međutim, kako bi rekao kolega Le Samurai, računa se i način na koji je čitava priča ispričana, a on je solidan.
Zašto je solidan? Prije svega, Ruju nam je podario neuobičajeno živopisnu i poznatu sliku malog, zagubljenog gradića u provinciji, gdje je svaki dan isti, odakle svi gledaju da pobjegnu, sa lokalnim ’šerifima’ i ’lošim momcima’ (dobro, možda je autor malo subjektivan, pošto i on živi u zabiti....). I tako Dylan, gradski detektiv, rođeni Londonac, upadne u jednu takvu sredinu. U sredinu gdje se svake nedelje gomilaju frustracije, bijes i agresivnost, da bi na kraju nedelje eksplodirala na lokalnom stadionu, stvarajući tuče, lokalna neprijateljstva, huligane.... Tu je i lokalni tim, sa mladim, pomalo uobraženim, momcima koji sanjaju da odu u veliki grad i da naprave karijeru, iako u toj maloj sredini često postaju ’lokalni heroji’. Ovaj dio priče nam opisuje brutalnost i krvožednost navijačkih sukoba, koji polako uzimaju ogromne mjere (nažalost, i kod nas). Još kad znamo da su engleski navijači ozloglašeni zbog nasilja, lako se shvata šta je pisac htio da kaže.... Bitno je da me ne shvatite pogrešno, jer Ruju nije osudio fudbal, već nasilje koje on ponekad proizvodi (kao što kaže jedan sportski komentator u priči: Molim vas, djeco, poslušajte ove riječi. Nogomet je sport, radost, zabava... A ne, ponavljam, ne nasilje i osveta!). Poenta je vrijedna svake hvale.
Likovi nisu ništa posebno, čak bih rekao da su prilično isklišeizirani. Tu je glavni negativac Bradd, gad hladnog srca kome je jedino bitna sreća i slava. Za slavu i sreću će uraditi sve, lagati, krasti, ubijati, pa čak i prizvati samog Đavola.... On je idol masa, kao što kaže i, savršeno pogođeni, naslov. Izdvojio bih scene njegovih ubistava, naročito prvo (igrač i dvije djevojke), možda je jedino scena pokolja čitavog tima prenasilna i pretjerana. Da zaključim, u pitanju je harizmatičan, naoko simpatičan čovjek. Drew Thorpe je sestra fudbalera koji je nestao, Dylanova nova klijentkinja, a istovremeno i djevojka za ovaj mjesec ;). Nema neku pretjerano bitnu ulogu u priči, iako je Dylanu spasila život. Inspektor Brennan je policajac koji je u ovoj priči u ulozi koja bi pripala Blocku. Iako bi formalno trebao da bude Bog i batina u gradiću, on je mora da sluša zahtjeve bogate korporacije Celtyc Inc (opet zle korporacije, ah), koja, pogodite, zapošljava polovinu stanovnika, te ima skoro neograničenu vlast u gradu. Vlasnik korporacije je Stanley Hydewhite (i on je učestvovao u prizivanju Đavola), blijed i nezanimljiv lik, biznismen koji se prilično dobro snalazi u poslovnoj džungli.. Njegov sin se zove William Hydewhite, naduveni sin bogatog tate, lokalni mangup koga štiti kompanija njegovog oca, vođa i podstrekač najbrutalnije grupe navijača. Naravno Braddu je lako da zaludi mladog i zaslijepljenog Williama.... Potter je stari, pošteni trener, koji voli svoje igrače kao da su mu dijeca, premda je i on učestvovao u prizivanju Đavola. Međutim, najbitnija činjenica je da se on pokajao, te tako predstavlja simbol čistog, poštenog fudbala, kakav bi trebao biti.
Ostaje utisak da Ruju nije znao da izbalansira scenario, te smo tako dobili previše detektivske građe u sredini i zbrzan, brljav kraj, sa nelogičnim objašnjenjem (jako česta boljka, ne pitajte). Objašnjenje i rasplet su loši, izgurani na silu. Kad vidim ovakve brljotine, često se zapitam:’ Zar ne bi bilo bolje neke stvari ostaviti nedorečenim?’. Izgleda da to i nije tako loša opcija. Veliki propust je što se Bradd i Dylan sreću tek na kraju priče, a i taj susret traje svega nekoliko sekundi. Mrzim kada se sve završi velikom eksplozijom, a, dođavola, upravo to se ovdje dogodilo! Zbog svega ovoga, a i zbog još nekih stvari, scenariju ide petica, žao mi je. Trebalo je ubaciti više mistike i horor-atmosfere u priču, a i sam tempo radnje je trebao biti dosta brži, sa više neposredne opasnosti po Dylana. Ali dobro, to sam samo ja....
Montanari i Grassani mi nisu omiljeni crtači, ali su ovdje uradili dobar posao, a imaju i konstantan nivo kvaliteta. Zamjerka ide na statičnosti, ali i na pretjerano jaku štampu Ludensa, koja na nekim mjestima ’guši’ crtež. Izgled Đavola uopšte nije zastrašujuć, naprotiv, on je nacrtan kao mračna silueta?! Grozno. Stanova naslovnica, iako nema veze sa ovom pričom, je prekrasna. Svakako jedna od najboljih. Ne znam zašto mi se tačno dopala, pa ću samo reći da je ovo jedna od rijetkih naslovnica gdje se sve složi - i motiv, i crtež i boja. Zaslužena desetka.
Šta reći na kraju? Odlična ideja, ali lošnjikav rasplet. Riječi koje se najčešće koriste za scenarije ovog gospodina.
Kažu da ste vi stručnjak za užase. Pa, pokušajte zamisliti na stotine bijednih radnika koji krajem tjedna postaju zastrašujući tučari, potencijalni ubojice.... Nasilnici bez razloga... Nasilje koje hrani samo sebe od jedne nedjelje do druge, u neprekidnom nizu napada iz mržnje i osvete. Nije li to pravi užas? U zdravlje!
(1).jpg)
.jpg)
.GIF)
.jpg)
