Oduvijek sam polagao nade u mlade nade (kako samo ovo zvuči:), jer koliko god stari vukovi bili vješti u pisanju napetih priča koje te ostavljaju bez daha ili jednostavno u kontroliranju scenarija, mišljenja sam da mladi ljudi nose sa sobom svježe ideje koje onim starijima i iskusnijima neće nikada pasti na pamet jer jednostavno ne pripadaju novoj generaciji, generaciji koja, kao i svaka druga, nosi revolucionarne ideje, tako je oduvijek bilo, i treba biti. Nije da ovi stariji nemaju više ideja, to nikako, ideja nikad ne može ponestati, mašta je bezgranična poput svemira, i nikad ne može biti iscrpljena, no pitanje je koliku težinu nose te ideje - neku originalnu poruku ili samo nov način pristupa koji čitatelje/slušatelje/gledatelje (naravno, sada globaliziram stvari na sva područja) na novi način prilijepi uz knjigu/strip/glazbeni album/film. Accatino je jedna od tih mladih nada, i ne, ne mislim da je ova epizoda po nečemu revolucionarna, ali je jako originalna i nekako drugačija.
Najviše me oduševila njena tajanstvenost i dvosmislenost tumačenja, a to je ono što je sama bit cijelog Dylanovog univerzuma - ništa nije prava crta, početak-sredina-kraj, i ništa nema jednostavno jednodijelno rješenje.
Ono oko čega se vrti priča je neimenovani, misteriozni, nazovimo ga Otimač života. Sama ideja da netko zauzme Dylanovo mjesto, pri čemu Dylan potpuno gubi svoj identitet me odmah zadivila, (mada se temom zauzimanja Dylanovog mjesta također s određenom dvosmislenošću bavi i Rujuova kratka priča iz osmog Giganta "L’altro") , no ono što me doista impresioniralo je kraj. Postoji više tumačenja, pa krenimo.
Tko je zapravo Otimač života? Mi doslovno ni riječi o njemu ne doznajemo, osim što po njegovim postupcima vidimo da se radi o biću bez vlastitog života, vlastitog "ja", te je zbog toga slikovito prikazan kao beskućnik, te također vidimo da se radi o zlom biću. On je nemaran, bešćutan, i iako je zauzeo Dylanovo mjesto, nije to učinio da bi bio on, već samo da bi iskoristio ono što je on za svog života stekao, nazovimo ih pogodnostima Dylanova života, dok je sve one, za Otimača loše stvari koje uskraćuju puni ljudski užitak poput vegetarijanstva i liječenog alkoholizma, odlučio zanemariti i prekršiti. Nije on dakle, ukrao Dylanov identitet i dušu, samo život, dok mu je identitet samo sakrio od svijeta i učinio da svi u njemu vide Dylana. Jer, naš život nismo mi, ako želimo naš život pripisati i stopiti sa samom našom osobom, varali bi se, jer život u užem smislu čine naša djela i okolina, no to ne znači da smo to doista mi. Koliko puta ste učinili stvari koje niste željeli jer ste možda bili na to primorani ili jer ste jednostavno odlučili suprotno. Accatino je lukavo odlučio Otimača i dalje crtati kao Otimača iako su ga svi drugi u stripu vidjeli kao Dylana, čime je zapravo istakao činjenicu da on sada nije Dylan, samo je stvorio zid iluzije pred ostalima.
No, dakle, što bi točno onda bilo to, taj Otimač života. Neka izgubljena duša koja je toliko griješila i toliko zala počinila da sada luta u vječnom prokletstvu bez vlastitog postojanja? Demon? Ili možda vrag osobno? Da, vrag, sotona, davao, Lucifer, Diabolo. Koliko god hoćeš naziva za čuvenog Princa tame, Gospodara zla, a opet, što je zapravo? Otimač je prikazan kao beskućnik, dakle, nema svoj dom, prijatelje, obitelj, nema ništa, a upitno je da li čovjek u takvom položaju i dalje ima samog sebe. Možemo li shodno tome i vraga proglasiti beskućnikom? Što on uopće ima? Ništa, apsolutno ništa. Prema Bibliji je to Lucifer, bivši arhanđeo moćan koliko i sam Bog, no s jednom razlikom - nije bio Bog. Čak je posjedovao najstrašniju čovjekovu manu koja je jedina obilježje samog zla - pohlepu, ili ako vam je draže, želju za moći, najsvečanijom titulom, želju za ostvarenjem savršenstva. Biva prognan i proklet. I, što mu ostaje? Kraljevstvo? Njegovo kraljevstvo je samo privid, nema čvrstine, koliko god netko tvrdio da zlo ima korijenje svuda i da je neuništivo, to nije istina, ono je tu, jer zbog razloga nama nepoznatih mora biti, no u sebi nosi korijen vlastite propasti, a ovisi o nama. Da, samo nama, ovako slabašnim bićima kakva jesmo, no nema prave snage. Ovisi i dobro, rekli biste, o nama, no tada to prelazi u sfere rasprave bez kraja, a u ovom slučaju je irelevantno. Ima li vrag sljedbenike? Ni jednog, mi smo mu samo sklonište, hrana, pa je možda cijela ova priča samo metafora vražjeg ulaska u čovjekovu dušu i izlazak iz nje? Ima li vrag samog sebe? Nema, on nema ništa, utapa se u vječnom traženju i zadovoljavanju ničega, a sve što na svom putu nalazi za njega ne postoji, jer ni on sam više nije stvaran. No, ne mislim da on ne postoji, samo da nije izgrađena duša, on je nepotpun, i ništa ga ne može zadovoljiti, ničemu ne nalazi kraja. Zato nikada ne može pobijediti, može samo iskrivljavati dobro i pokušati nadvladati, no to nikada neće moći, jer na vrhu ne može postojati. Zašto Lucifer nije bio Bog, pitate? Jer bi on tražio još više od samog Božjeg prijestolja, ta klica želje za savršenim ne bi nestala ni kada bi savršenstvo pronašao, jer ga u svom neprestanom zahtijevanju nikad ne bi našao. Ne bi ga mogao podnijeti.
Ne znam da li je Accatino dosita sve ovo imao na umu kada je pisao priču, no katkada tvoje misli bivaju utkane u tvoje riječi a da to i ne znaš. Ako i nije htio reći ovo, ne jer ne bi htio, već jer mu možda nije bilo na umu, ipak je rekao, jer je bilo u pozadini njegovih misli. No, nije gotovo.
Moja teza da je to vrag nije jedina, a pogotovo ne mogu tvrditi da je ispravna. Zadnja stranica ističe citat Augusta Strindberga iz njegovog djela Pakao, koji je vrlo vjerojatno i potakao Accatina da napiše ovakvu priču. I taj citat daje novo svjetlo na čitavu priču, a to je ona famozna "sve je to u mojoj glavi", točnije Dylanovoj glavi. Jer, kada Otimač nestaje, kao kod prijašnjeg slučaja Barta Bravermana, on briše svoja djela iz ovoga svijeta, no ne briše i reakcije i djela osoba čije je živote ukrao, a koja su posljedica njegovog postojanja i tako sipada da su sve te osobe nestale za vrijeme koje je on vladao njihovim životom. Tako je bilo kod Barta, pa i kod Dylana. I tko sada neće reći da je sve to možda doista u njhivoj glavi, reakcija na životne traume, vlastita izjedanja zbog koječega, i da je sve ovo njihova kazna samome sebi, da su htjeli na trenutak izgubiti život koji im se toliko gadio. I tada se spuštaju na razinu ljudi koji život možda mrze najviše od svih, ili su se potpuno predali očaju, ato su beskućnici. Tako postoji i pozadinska priča o ubojstvu beskućnika koja je počinio sam beskućnik koji toliko mrzi svoj život da mrzi i ostale beskućnike čiji je život sličan. Zanimljivo viđenje, također.
No, jedna stvar možda baca ovu tezu o vlastitom umišljanju i samokažnjavanju u vodu. A to je samoubojstvo Bartove žene, koja to očito čini zbog posjeta Dylanu (na čijem je mjestu tada bio Otimač). I sada, ako je Dylan bio odsutan, kako je onda mogla posjetiti nepostojećeg Otimača, ai što je sa svim životnim situacijama u kojima je tada sudjelovao Otimač (razgovori s Grouchom, Blochom, spavanja sa svim onim ženama). Da li je onda ipak ispravna prva teza, jer ako su svi vjerovali da je Dylan nestao, nisu mogli biti u tim danima nestanka s njim, tako da i teza da je on zapravo bio tijelom prisutan, ali duhom odsutan također ne stoji. Da, znam da je sve ovo ionako komplicirano i bez moga dodatnog kompliciranja, lako je izgubiti konce u svemu ovome, važno je da bar jednu misao uhvatite i razmislite. Jer, ova epizoda baš potiče, da ne kažem tjera na razmišljanje, jer je nedorečena.
Ovo je definitivno ne samo najbolja epizoda u ovom Maxiju, već i jedna od najboljih Dylanovih uopće, po meni bar top 20, ajde, možda 25.
O Montanariju i Grassaniju sve najbolje mada sam im dao devetku jer opet nisu sam vrh, prava solidna devetka, a njima ovakve epizode i ne pašu toliko, oni su za onaj čistokrvni trash/slash najpogodniji.
Naslovnica odlična kao i većina Stanovih, samo mi je jedina zamjerka nepodudaranje između nje i same epizode, a to je detalja da Otimač nikada nije nosio Dylanovu prepoznatljivu odjeću, kao što nije ni slagao galiju, svirao klarinet, jer to spada u one manjkavosti koje su takvom biću vrijedne prijezira i uništenja. Mislim da su to na naslovnici odlučili staviti radi čistog boljeg izgleda, a to može nekoga tko prvi put vidi strip i pokušava pretpostaviti po naslovnici o čemu se radi, dovesti do mišljenja da Dylan u starosti (Otimač) drži pištolj uperen prema samome sebi u mladosti (ili bar cvijetu života, nekih tridesetak godina, koliko već Dylan ima). He he, čak i u samoj naslovnici postoji dvosmislenost.
Zaključak je da je Accatino vrlo talentiran mladi pisac, pa me malo i čudi zašto mu je sljedeća, i zasad posljednja Dylanova epizoda objavljena tek pet godina kasnije u Almanahu. Tko zna, možda radi na drugim stvarima, u drugim kućama, ili mu pisanje i nije prioritet, a možda je i jedan od autora (neovisno na kojem polju) kojinemaju mnogo ideja, dakle, baziraju se na kvaliteti, a ne na kvantiteti, i kad im mašta iznese na vidjelo nešto vrijedno pisanja, tek onda to i učine. Eh, kada bi bilo nekih pedesetak takvih autora za svakog junaka, čitali bi samo remekdjela.
.jpg)
(1).jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
