Cijeli Maxi slistio sam u jedan dan, što i nije tipično za mene. Spadam u, nazovimo ih čitalački puževi, no ne zato što čitam sporo, već zato što svaku epizodu bilo kojeg junaka, i onih plitkih (čiji je vrhunac Blek) i onih dubljih (kao što je Dylan Dog) doživljavam kao jedan mali svijet, u koji se spremam utonuti i proživjeti pustolovine tog junaka. Znate kako se kaže, čitajući neku knjigu, strip ili gledajući film, živiš više života. Jer, što je život ako ne produkt nečije mašte, mašte našeg Stvoritelja, neke više sile, pa tako i mi ljudi možemo stvarati snagom naše mašte druge živote. To je neka vrsta paralelnih dimenzija u koje svi mi zalazimo duhom, no ipak o nama ovisi koliko duboko. Zato nikad nisam shvaćao ljude koji "gutaju" knjige, stripove, kao po traci gledaju filmove, ono u stilu "pusti mozak na pašu", za "instant zaborav", jer koji je onda uopće smisao toga, izuzev suhe zabave? Dobro, možda je nekome suha zabava i dovoljna, nisu svi ljudi komplicirani, neki su doista jednostavni poput čistog zelenog lista koji se lagano njiše na grančici čvrstog stabla, dok ima i onih s premisama smeđe, zelene i crvenkaste koji se nesigurno oslanjaju na klimavoj grani starog stabla, umorna od vremena i vjetrova. Uglavnom, zato nikad nisam mogao niti sam htio, pročitati više od dva stripa dnevno, ona klasična Bonellijeva (za francuske integrale ili američke oveće tradeove uvijek bi mi trebalo par dana), jer sam želio na miru razmisliti o pročitanome, uživiti se i, uostalom, tako dobijem i poticaj za pisanje recenzije, bio on negativan ili pozitivan. Pa, u slučaju ovog Maxija, odmah moram reći da su mi sve tri epizode odlične, mada sam opazio da većini nije tako, pogotovo druga priča. E pa, koncentrirajmo se sad na prvu epizodu, a ostale dvije ionako duguju njoj što sam ih odmah pročitao, jer sami bio toliko oduševljen da sam ih odmah pročitao.
Ruju mi je oduvijek bio ok scenarist, blaga mješavina Sclavija i Chiaverottija, u čije sam se spisateljske sposobnosti konačno pozitivno uvjerio pročitavši prve brojeve Demiana u izdanju Libellusa (pogotovo prvi). Jer, tek se prava snaga nekog autora vidi u onome što je stopostotno produkt njegova uma, Dylan je ipak Sclavijev, i mnogo je teže uklopiti se u tuđi um, pogotovo tako zahtjevan kao što je Sclavijev, koji je svoje scenarističke nasljednike zadužio sa prilično velikom zadaćom. Za pisanje Dylanovih epizoda trebaš imati zavidnu razinu dubokoumnosti, osjećaja za postizanje jeze i strave, ali i nešto što je u potpunoj suprotnosti - smisao za humor, jer, tu je i Groucho. Barbato recimo nema to posljednje, čime Dylanov svijet u njenim rukama gubi važan dio, ali me ona zato oduševila zavidnom dubinom misli, ma što god netko govorio o njoj, ima ona ono nešto. Inače, zanimljivo je da sve tri priče ovog Maxija pišu scenaristi koji imaju i vlastite junake, Ruju Demiana, Manfredi izvanrednog Magičnog vjetra, a Chiaverotti Brendona (kojeg jedino još nisam čitao, a tema me tako snažno privlači, usamljeni vitez u postapokaliptičnom svijetu, šteta što ne znam baš dobro talijanski, mig Libellusu;).
I tako, ono što nam nudi Ruju u ovoj epizodi pomalo i odskače od njegova prosjeka. Kao prvo, tu je Bree, i time snažan povratak ka "Sjećanja na nevidljivog" i "S druge strane smrti", dvjema izuzetnim epizodama. Tu su i zombiji, čudovišta s kojima je započeo Dylanov svijet u stripu (a zar jedini drugi i postoji ;), inkvizicijski alkemijski mit o crnoj ruži Nocturni i redu svećenica koje je uzgajaju. Sama epizoda mi se čini kao Rujuova oda cvijeću, čini mi se kao da je malo proučavao botaniku, jer na dosta mjesta imamo male note o nekim cvijetovima, sa latinskim nazivima, porodicama i osobinama te biljke. Tko zna, možda Ruju pronašao novi hobi - vrtlarenje ;) Imamo i blago koketiranje reinkarnacijom, mada to nije jasno rečeno, možda se radi o čistoj vezi predak-potomak (no, neki potomci toliko su nalik davnim precima da i tu postoji oblik reinkarnacije).
Ono što je zanimljivo i što je sama bit epizode jest ta moć Nocturne, moć da mrtvima daje još jednu priliku, bila to prilika za osvetu, iskupljenje, za reći posljednje riječi voljenoj osobi ili bilo što. No, ne ide li ta moć protiv sudbine. Jer, sudbina određuje tko će i kada umrijeti, i možda neke stvari trebaju ostati nedorečene, neosvećene a neki grijesi neotkupljeni, bar ne na ovom svijetu. Tom logikom, Nocturna radi protiv sudbine, i to je ono što Dylan shvaća na samom kraju stripa, kada dolazi na grob Bree sa crnom ružom. Može je oživjeti, no koja korist od toga? Onako je kako treba biti, i naše nije da se miješamo u to, koliko god nam to mrsko bilo, naše je da tako ostavimo. I same posljednje riječi Rosiene kćeri su me dirnule, neću spoilati, ali oni koji su pročitali znaju na što mislim. Nije ništa posebno originalno, ali se uklapa u bit priče. Dakle, bravo Ruju! Montanari i Grassani su mi fenomenalni, kako uvijek bili, tako i ostali, i ne shvaćam zašto su nekima toliko omraženi, pa njihova britkost i jasnoća kontrasta u crtežu su mi odlični, i jasno predočuju jezu. Naslovnica je također prva liga, Stano je car!
Svakako pročitajte ovu priču i zapitajte se, biste li upotrijebili moć tog cvijeta da je to moguće, biste li vi željeli novu priliku, ili samo mir?
(1).jpg)
.GIF)
.jpg)
