I evo konačno i treće priče, finale ovog Maxija, koje je moram priznati, uistinu i njegov najbolji dio. Chiaverotti je oduvijek bio kralj trasha u Dylanu, i ovdje to punokrvno dokazuje. Epizoda toliko odiše sveopćim ludilom i neobjašnjivim pojavama da te dovodi do stanja u kojem ništa ne shvaćaš, i što je još važnije, misliš da ne postoji objašnjenje (pogotovo racionalno) koje može sve te događaje povezati i pritom te zadovoljiti svojom uvjerljivošću. No, Chiaverotti je doista već majstor u jakim twistovima, i ma koliko god netko smatrao te njegove preokrete i objašnjenja jadnim, neuvjerljivim, ja kažem: s-a-v-r-š-e-n-o! Kako bi stinky rekao, odmah udri velikim čekićem, nema cile-mile, savršeno i točka, pri čemu uopće ne patim od ostalih kontra mišljenja ljudi kojima su ovakve završnice bezvezne, slabašne (i gle ironije, i stinky je jedan od njih, joj što sam se uhvatio jadnog čovjeka, no to mu treba biti čast;).
Razumijem ja da mnoge i razočara kada se sve naočigled nadrealne stvari objasne realno, no meni je baš to zakon. Jer, nije li baš čudna ljepota u tome da uspijemo razumjeti stvari veće od nas, nije li to ljudska želja bila oduvijek?! Istina da onda bude mnogo takvih twistova i neuvjerljivo, no konkretno u ovoj epizodi mi je baš suprotno, sve je savršeno leglo na svoje mjesto, a da je vješt i u grananju misli kojima pratimo epizodu, Chiaverotti još jednom dokazuje, jer pri kraju, u biti kroz cijelu priču, mislimo da je jedna osoba za sve odgovorna kad ono netko sasvim drugi, s tim da imamo još jednu sumnju koja ispada običan trans. Iskreno, nisam očekivao tako dobru završnicu, jer, čitajući epizodu, mislio sam da će se sve koncentrirati na spletku vremena i materija, no na kraju ispada da se ne radi o osveti vremena, već sna (tko je pročitao, razumije).
Ona je toliko jednostavna u svojoj kompliciranosti, i zato mi se toliko sviđa, nakon psihodelične atmosfere slijedi to objašnjenje koje te sigurno ne ostavlja ravnodušnim, eto, neke razočara, a mene je oduševila (zapravo, postoje li uopće stripovi koji te ostavljaju ravnodušnim?, je li to moguće, ili se uvijek miješa sa razočaranjem?).
Sviđa mi se i jedna crtica koju je Chiaverotti uključio: Ljubav… možda je to jedini način za produljenje vremena.
Primijetio sam kroz Chiaverottijeve umotvorine kako često voli ovako ubaciti neku potpuno ofucanu tezu i naizgled jadnu i s radnjom nepovezanu mudroliju, koje su meni baš simpatične. Snaga ljubavi, vječni predmet rasprave, nitko ne zna što je uistinu, ali znamo da svaki čovjek samim svojim postojanjem na nju ima pravo. Nije li tako? Čak i najveći zločinci imali su svoje ljubavi, ma koliko god one bile izopačene i uvrnute, bile su tu za njih. Ako su zločinci ikad bili samo normalne osobe, nisu li i tada imali svoje ljubavi koje su možda i bile razlog njihovoj otuđenosti od svega što je normalno i u ovom društvu neprihvatljivo, nisu li? Ljubav je individualizirana, nekima precijenjena, ali samo onima koji je ne cijene, ne jer je doista ne žele, već jer je ne mogu imati, jer su bijesni na nju. Svatko je, dakle doživljava na svoj način, bez nje, čovjek je nula, obična prazna olupina, koja će u vječnom prokletstvu i samoći žaliti za njom, uz užasnu svijest da drugačije ne može biti. Nije li onda nekima život doista dulji uz ljubav, ili je dulji onima koji pate u vječnoj agoniji samoće. Ljubav i patnja, nekima to dođe na isto. Ono što je sigurno, ljubav ne ovisi o vremenu ni materiji. Ovisi li o sudbini? Odlučuje li sudbina kakva će biti naša ljubav, ili možemo protiv toga? Prosudite sami, u ljubavi i ratu, sve je dopušteno, pa i ići protiv same sudbine.
I eto, na kraju, sve tri epizode potiču na razmišljanje, a to je mnogo važnije od samih dojmova. Uživajte!
(1).jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
