Prošli broj je završio scenom kako Dylan liježe u krevet, a na početku ovog broja ga zatičemo kako spava u mraku sobe dok Hamlin sjedi u fotelji nasuprot njega. Za razliku od kratkih priča koje je Dylan u prošlom broju čitao iz „nemoguće knjige“, u ovom broju su kratke priče „produkt“ njegovih (i Grouchovih) snova.
U ovom broju nalazi se pet kratkih priča, no baš kao i u prošlom broju, one se jako brzo čitaju, čak i one najduže (17 stranica). Ipak, moram priznati kako je sveukupni dojam ovog broja osjetno slabiji, što je problematično jer je i prošli broj bio jedva prolazan.
U uvodnoj priči ovog broja, „Kako je profesor Tuga pronašao ljubav“, pratimo 62-godišnjeg srednjoškolskog profesora povijesti kojeg su učenici zbog uvijek jednoličnog i potištenog izraza lica prozvali profesorom Tuga. U pitanju je čovjek posvećen samačkom životu i jednoličnoj rutini, koji se nikada nije ženio, pa čak ni poljubio ženu (podsjeća na „Martyja“, zar ne?).
Profesor Tuga
Iako to nije znao, jedna sredovječna profesorica biologije iz njegove škole gaji osjećaje prema njemu. I upravo kad mu je profesorica odlučila sve priznati, pregazi ju auto (slično kao „Margeritu“, zar ne?). Naposljetku, profesor Tuga na njenom sprovodu od kolegice saznaje za profesoričine osjećaje, i tu započinje profesorovi problemi.
Kakvo je to prisustvo koje profesor osjeća do kraja priče? Da li su to doista duhovi ili možda osjećaji? To jest, osjećaj kad je profesor Tuga (prekasno) shvatio da je bio voljen? Koliko god je ova priča naizgled jednostavna i patetična, ne može se poreći kako Sclavi zna postaviti naizgled „očigledna“, ali istovremeno i kompleksna pitanja ili iznijeti razmišljanja koja nam nikada ne bi samostalno pala na pamet. Ako su duhovi umiješani u ovu priču (i ako oni doista postoje), da li su oni sposobni voljeti? Da li su osjećaji također neka vrsta duhova (našeg unutarnjeg stanja/svijesti). Da li su osjećaji koje si ponekad umišljamo, kao idealizirane projekcije (bilo vlastite ili nekog drugog) koje stvaramo na temelju naših iskrivljenih percepcija također neka vrsta duhova, ali onih proizašlih/stvorenih iz nas samih? I da li je sama ljubav, kao osjećaj, vrsta duha (bilo tuđa ili naša osobna). To jest, da li su duhovi satkani od istog materijala kao i osjećaji? Da li je to prisustvo koje profesor Tuga osjeća u drugoj polovici priče eksterno (duh) ili ono izvire iz njega samoga (osjećaj, bilo pravi ili lažni)?
Kao i u većini Sclavijevih najboljih priča, i ova priča (neizravno) postavlja pitanja koja potiču na promišljanje. Da, ovo je najbolja priča ovog broja, no treba uzeti u obzir da je, usprkos već viđenim elementima i zanimljivim razmišljanjima, tek prolazna, ponajviše što je izvedba šablonska i već viđena, a naglasak ove priče nije stavljen na njenu poantu koliko na završetak.
Potencijal poante potraćen stavljanjem naglaska na krive stvari prisutan je i u idućoj priči “Posljednjih pet sekundi” koja se bavi razmišljanjima o svjesnosti činjenice da proživljavamo posljednje trenutke života i da nas od smrti dijeli samo nekoliko sekundi. I umjesto stavljanja naglaska na užas tih par sekundi, poanta doslovno na zadnjoj stranici skreće na jeftini egzistencijalni strah od tog trenutka koji će se jednog dalekog dana u budućnosti dogoditi. Od sjajne ideje stavljanja naglaska na taj trenutak do prebacivanja naglaska na strah od tog trenutka (iz daleke budućnosti) je totalno antiklimatična i razočaravajuća.
Na stranu što me je „Stranac“ po mjestu radnje podsjetio na Dylanov „origin“ sa sirotištem, ova druga „duža“ priča me ostavila skroz ravnodušnim. To jest, ovo bi možda bio neki alternativni storyline gdje je u Dylanovoj ulozi pilot bez sjećanja koji je pao s neba. Naravno, ovo „nebo“ se na kraju pokaže kao ključan detalj. Takoreći, ovo je priča bez poante koja niti postavlja neka konkretnija pitanja niti daje neke veće odgovore (osim najočiglednijih).
A tek se na “Čudovište” ne isplati trošiti previše riječi. Doslovno, ovo je više vic inspiriran klišejem o djetetu koje budi roditelje zbog straha od čudovišta iz ormara. Čak i ove četiri stranice potrošene na to su previše, a jedina donekle svijetla točka (za određeni tip čitatelja) bio bi povratak scena s raskomadanim tijelom.
Ovaj broj završava s kratkom pričom od 8 stranica pod nazivom “Dolazak”. Kako bi se svijet ponašao i kako bi izgledao prvi javni „susret treće vrste“. Kako bi se to (medijski) popratilo, kako bi izgledao doček te kakve bi bile reakcije svijeta. Eh, reakcije. Upravo je to poanta sa zadnje stranice ove priče. Živimo u dobu kada nas bombardiraju svime i svačime da nam je takoreći svejedno što se događa. A kad se uzme u obzir ironija o važnosti, a istovremeno i ravnodušnosti tog prvog susreta, jasno je kako ona dovodi do skepse i nepovjerenja. Ipak, ne samo nepovjerenja prema drugoj vrsti, već, kako kraj priče sugerira, i svemu ostalo. Vrijedi napomenuti kako se u ovoj priči ponovno pojavljuje novinarka Eliza Kazan koja se već pojavila u nekoliko priča iz prošlog broja. Osim smrti (kako kaže Hamlin u ovom broju), izgleda kako je i plavokosa novinarka također zajednička poveznica „Pripovijesti sutrašnjice“, no ostaje vidjeti u kojoj mjeri, da li je u pitanju nešto trivijalno ili nešto ključno na temelju čega će se u zadnjem broju ovog mini-serijala napraviti kakav preokret ili joj posvetiti nešto više mjesta u jednoj zasebnoj priči.
Tko je upoznat s radom Nicole Marija, zna što može očekivati od njega. Ustvari, upravo je to ono što smo i dobili u ovom broju: dobar, ekspresivan i tmuran crtež (čija je tmurnost ovdje nešto ublažena bojom) sa nekoliko pamtljivih scena i kadrova. Oni koji ga vole, voljet će ga i ovdje. Naravno, vrijedi i obratno.
Iako se na prvu činilo kako je nebo iz naslova ovog broja povezano s duhovima, na kraju je ispalo kako je ono više povezano sa NLO-ima. Ipak, stariji čitatelji vjerojatno se sjećaju zaključka jedne od najbolje starije priče #61 „Užas iz beskraja“, što na neki način i objašnjava i duhove. Naposljetku, što ako su i duhovi povezani s nebom na isti način kao i NLO, a ujedno i sa poantom iz „Užasa iz beskraja“?
Ako stavimo na stranu zanimljive teze koje se pojavljuju u nekim od ovih priča, mora se priznati kako je ovaj broj dosta slabašan, i to ponajviše zbog šablonske i predvidljive izvedbe koja stavlja ta razmišljanja u (skroz) stražnji plan, dok u prvom ostaje samo gorak okus nakon zatvaranja korica ovog broja, još više jer se dotiče (uvijek) zanimljivih tema koje se takoreći provlači kroz sve ove priče. A koja je „zajednička“ poveznica ovih priča i o čemu je riječ u njima? Odgovor je, doslovno, u naslovu ovog broja.
