Otkada mi je djed umro prije više od deset godina, najmanje jednom godišnje ga sanjam. Ne znam točno zašto jer nisam bio nešto posebno vezan za njega i ne sjetim ga se toliko često, no moguće da razlog leži u činjenici da sam ga cijenio (i još uvijek ga cijenim). U tim snovima, redovno odlazim do njegovog stana i gotovo bih svaki put bio začuđen što tamo zatičem djeda kako sjedi na trosjedu i gleda TV. U većini slučajeva u snu ne bih znao zašto me to zateklo (jer, iako je on u stvarnosti mrtav već dugi niz godina, tog detalja na početku snova gotovo kao da nisam svjestan), no bez previše razmišljanja sjednem pored njega kako bi skupa gledali TV i prokomentirali svjetska događanja (što također gotovo nikada nismo radili u stvarnom životu). Iako u njima sve djeluje normalno i podrazumijeva se da su svi upoznati sa svime, ti snovi bi se redovno pretvorili u razgovore o novostima koje su se dogodile od mog i djedovog posljednjeg susreta. Djed bi me u njima redovno pitao što ima novoga u mom životu i kako sam. Naravno, te scene koje su djelovale kao obični „mali razgovori“ iz pristojnosti nakon buđenja počinju poprimati sasvim novu, jezivu dimenziju. To je osobito vrijedilo za jedan san u kojem me djed pitao kako mi je djevojka (koju, u doba kada je djed umro, nisam ni poznavao) i da mu je drago da smo se ona i ja tako dobro našli. Taj san je završio tako da je djed nakratko otišao na WC i… nikada se nije vratio. Tek kad sam ga u snu išao tražiti po stanu, detalj iz stvarnosti kako mi je djed umro prije mnogo godina došao mi je do glave i obuzeo me jezom, na što sam se istog trena probudio s velikom težinom na grudima, ali i tugom. Upravo o tom sablasnom i užasnom osjećaju nakon buđenja pripovijeda prva priča ovog broja, „Noćna mora“, još više što se i glavnom liku te priče dogodilo nešto jako slično mom iskustvu. Bilo da je riječ o snovima o preminulim osobama ili snovima u kojima vam najbliži članovi obitelji dođu javiti da su teško bolesni i da su se došli posljednji put oprostiti s vama (a u stvarnosti su živi i zdravi), stoji kako je riječ o jednom jezivom osjećaju, još više što će vas ta misao možda nastaviti proganjati i u stvarnosti, znajući kako će taj dan jednog dana vjerojatno doći.
Ako se pitate zašto sam se odmah bacio na osvrte kratkih priča ovog broja, razlog leži u činjenici da su, za razliku od prethodna dva broja gdje su na ovaj ili onaj način povezane sa Dylanom/Hamlinom, priče u ovom broju međusobno skroz nepovezane, kako u pogledu likova, tako i po tematici. Jedina zajednička točka između priča (ali i prethodnih brojeva) je novinarka Eliza Kazan koja se u ovom broju ponovno pojavljuje u nekoliko zasebnih priča. Na temelju toga, sada sam posve siguran kako možemo očekivati nešto više o njenom liku u zadnjem broju ovog mini-serijala.
Ono što je potencijalni znak za uzbunu je da se na ovih šezdesetak strana nalazi čak deset kratkih priča. Osnovnim matematičkim operacijama može se doći do rezultata kako je većina tih priča jako kratka, što potvrđuje i činjenica kako ovaj broj sadrži više priča od samo nekoliko stranica. Ironično, sveukupni dojam ovog broja je neznatno bolji od (slabog) prošlog broja sa nešto dužim pričama.
Jedna od dužih priča ovog broja je “Anomalija”. Iako se na prvu čini kako je priča bez neke poante, njen naslov, kao i razgovor između okupljenih, suptilno implicira da njena misao vodilja postoji. Ta misao pokazuje kako efekti jednog malog, izoliranog i neočekivanog problema mogu izazvati posljedice apokaliptičkih razmjera, pa čak i rušenje cijelog jednog svijeta, nebitno bio on stvaran ili ne. Koliko god i u današnje doba posljedice jedne male, izolirane greške mogu biti kobne i za širu populaciju, ova priča ukazuje kako takve sitnice u budućnosti mogu biti još opasnije nego danas. Pontrelli mi je fenomenalan na zadnjim stranicama ove priče.
“Vudu-bajka” još je jedna „duža“ priča, ovog puta o ljubavi koja, zahvaljujući ekstremnim činovima i požrtvovnosti, ne poznaje granice ni vremena ni prostora, a time ni smrti. Usprkos brutalnosti vudu obreda, sama bit priče je čak optimistična i lijepa, što je rijetkost kod Sclavijevih novijih priča. Nije da sadrži samo mali trunak optimizma, nego je cijela poanta od početka do kraja usmjerena u tom smjeru, što je dobrodošlo osvježenje za ovaj mini-serijal.
Za trostranu priču „tuđinac“ stvarno nemam baš ništa za reći, ne zato jer se o njoj nema što reći, nego zato jer ne zaslužuje da se išta kaže o njoj. Bez ikakve dvojbe mogu reći da mi je ovo do sada najlošija priča koju je ovaj mini-serija izrodio.
Iako to vjerojatno nije točno, stekao sam dojam kako se „Zapping“ na neki način oslanja na jednu priču iz prethodnog broja. Točnije, moglo bi se reći kako je u pitanju „proširena“ verzija kraja te priče (to jest, njene zadnje stranice), no u stvari je samo riječ o istoj poanti, zbog čega djeluje kako se Sclavi ponavlja, i to u dva broja zaredom. Ipak, vrijedi istaknuti kako na prvi pogled izgleda kako se ubojstva „serijski“ nižu jedna za drugim, eskalirajući poput padajućih domina, da bi se na kraju sve prešlo u nepovezana ubojstva, čime priča istovremeno i dobiva i gubi na poanti, ovisno kako doživite zadnju stranicu ove priče.
„Istina o području 51“ također izgleda kao „nastavak“ priče iz prethodnog broja, no isto je riječ „samo“ o tematskoj povezanosti (hmm, je li doista? To su sad već dvije priče zaredom). U suštini, ova priča je „povijesna kronologija“ o području 51, kao i racionalizacija „tuđinaca“ iz vojne/državne perspektive. I doista, čemu potreba za izvanzemaljskim i potencijalni neprijateljski nastrojenim tuđincima kada je cijeli svijet pun međusobno izoliranih tuđinaca s lošim namjerama?
„Sreća“ je (kratki i bezvezni) humoristički obrat o izbjegličkim strahovima o teroru sovjetskog saveza, dok je „Strah“ očajno popunjavanje stranica jeftinom (i prekratkom) horror pričom kakve teenageri pričaju u mračnoj šumi oko logorske vatre. Takoreći, na razini amaterske creppy-paste. Obje priče nisu vrijedne komentiranja i spadaju među (pre)kratke lošije priče cijelog mini-serijala. Jedino zanimljivo je što su naslovi obje ove kratke priče kontrastni pojmovi od jedne riječi. Slučajnost?
„Probudi se“ je zanimljiva priča na dvije stranice, ne toliko po sadržaju, koliko zbog potencijalne povezanosti (kao epilog) sa ostalim pričama ovog broja. Glavni akteri priče su majka koja pokušava uspavati svog sina, cijelo vrijeme u nedogled ponavljajući riječi „probudi se“. Da stvar bude čudnija, dijete je cijelo vrijeme budno i zbunjeno je majčinim riječima. Kraj je definitivno jeziv i tjeskoban čime ova priča postaje dobar primjer kako se na dvije stranice može naježiti čitatelje. Ipak, ako pogledate kojim redom su poredane kratke priče ovog broja, na ovu priču se može gledati i kao na ključ za tumačenje čitavog broja; ključ po kojem su sve priče nečiji „snovi“ koji se redaju jedan za drugim. Počevši od „normalnijih“ / klasičnijih strašnih snova pa do sve čudnijih, kraćih i besmislenijih nebuloza koje se sve brže i nepovezanije redaju kako se jutro (kraj broja) približava, do te mjere da nesvjesna strana preko apsurdnog vrhunca (jeze) zadnjeg sna daje do znanja da sanjamo i očajnički nas pokušava probuditi i vratiti u stvarnost. A tek onda, kao što je navedeno u prvoj priči ovog broja, počinje noćna mora. Takoreći, cijeli ovaj broj bi mogli sagledati kao omnibus jednovečernjih snova koji počinje sa prvom pričom, i završava sa ovom, čemu također idu u prilog i naslovi tih priča („Noćna mora“ i „Probudi se“).
„Televizijske vijesti“ završavaju ovaj broj, a riječ je o satiri medija iznesena od strane „glavnog lica“ medija. Osim „opravdanih“ kritika, priča je više zanimljiva zbog zadnje stranice koja objašnjava (a istovremeno i dodatno zbunjuje čitatelje) zašto se Dylan nije pojavio u ovom broju.
Vratimo se još malo na „tematiku“ priča. Iako je većina priča ovog broja relativno tematski nepovezana (osim tematikom smrti), vrijedi napomenuti kako i ovaj i prošli broj („O smrti i nebu“) sadrže nekoliko priča povezanih sa svemirom i izvanzemaljcima, još više što se za pojedine priče ovog broja može reći kao da djeluju kao (alternativni) nastavak (iz nekog drugog sutra) priče iz prošlog broja. U pogledu svemira i NLO-a, u prošloj recenziji sam također spomenuo potencijalu povezanost cijelog mini-serijala sa #61 „Užas iz beskraja“. U tom remek-djelu iz rane faze Dylana Doga, Sclavi iznosi razmišljanje kako su izvanzemaljci odraz nesvjesnog dijela ljudskog bića. To jest, kako oni ne dolaze iz svemira, već iz samog ljudskog uma, što bi se također moglo sagledati kako je svemir ustvari beskrajno prostranstvo ljudskog uma. Ako ćemo gledati doslovno i na ovaj broj primijeniti logiku „svemir= nesvjesni ljudski um“, učestalost ponavljanja o svemiru, duhovima, nebu i izvanzemaljcima dobiva sasvim novo gledište koje također naginje razmišljanju iz „Užasa iz beskraja“. A tu je također i naslov ovog broja… „Kratke bilješke o svemiru (ljudskom umu) i svemu ostalome (povezanom s temama koje su bile obrađivane u ovoj mini-seriji)…“. Štoviše, možda čak i cijela „glavna“ priča ovog mini-serijala o nemogućoj knjizi vodi k tom zaključku.
Pontrelli često dobiva više kritika nego pohvala, no meni je jednostavno sjajan. Kritike su najčešće povezane sa velikom sličnošću s Dall''Agnolo(vo)m (jednom od ranijih faza), no meni je to više plus nego mana. Ipak, moram priznati kako mi pojedina koloristička rješenja ne odgovaraju njegovom stilu (pjege po licu djevojke iz „Anomalije“), no isto tako sjajno odgovaraju psihodeličnim scenama koje naglašavaju tjeskobu i emocije likova (odličan primjer je scena iz „Noćne more“ gdje se distorzijom prostora savršeno prikazuje (urušavajuće) unutarnje stanje lika). Po meni, podcijenjen crtač sa specifičnim stilom koji očigledno ne odgovara „main-stream“ čitateljima.
Čak i ako je „omnibus noćnih mora“ bila glavna misao vodilja za ovaj broj, njegov sveukupni dojam je slab. Ipak, ovaj broj je nešto bolji od prošlog. Valja istaknuti kako su same ideje (u većini) dosadašnjih kratkih priča zanimljive, no generalni dojam je relativno slab, i to ponajviše zbog izvedbe (kao i malog broja stranica pojedinih priča). Tko voli Sclavijev stil pisanja i njegova razmišljanja, ovaj će mu mini-serijal biti zanimljiv samo zbog toga, a za sve ostale ovo je, gledano iz perspetkive forme stripa, razočaravajuće i slabo. To jest, takav je dojam na temelju prva tri broja, a ostaje vidjeti da li će se to nekako smislenije povezati u narednim brojevima.
