Napokon i jedan broj „Pripovijesti sutrašnjice“ koji mi se jako svidio! Teško mi je precizno navesti zbog čega je točno ovaj broj znatno bolji od slabašnog prošlog broja u kojem se Dylan (gotovo) nije ni pojavio, no mislim da odgovor leži u bizarnostima i „(ne)mogućnostima“ (iliti, raznolikostima i mogućnostima iz naslova) kojom odišu priče sakupljene u ovom broju. Takoreći, ovdje sam po prvi put dobio baš onu pravu „Zona sumraka“ vibru (mislim na TV seriju, a ne na istoimenu Dylan Dog epizodu) koja mi je cijelo vrijeme nedostajala u većini dosadašnjih „Pripovijesti sutrašnjice“.
Kao što nam je bilo obećano na kraju prošlog broja, na početku ovog broja ponovno se vratio Dylan… i to u gotovo identičnim scenama kao i na početku „Nemoguće knjige“. Dylana ponovno srećemo na ulicama Londona gdje, ne znajući zašto se tamo našao, ponovno ugleda prodavaonicu čudnog imena u čijem izlogu mu tajanstvena knjiga „Pripovijesti sutrašnjice“ ponovno privuče pozornost. Dijalog između Dylana i Hamlina također započinje slično kao i u prvom broju ove edicije, no naposljetku se nastavi u sasvim drugačijem tonu kad mu Hamlin napomene da nema smisla da Dylan ponovno kupi tu knjigu iz izloga jer je već prije potrošio skupih dvije i pol funte i kupio jedini raspoloživi primjerak te beskrajne knjige čija se svaka stranica udvostruči u dva nova i jednaka lista. Sve priče koje je Dylan prethodno pročitao identične su pričama iz knjige iz izloga, a jedna od tih priča je upravo i taj (ponovni) razgovor između Dylana i Hamlina, na što se Dylan počinje prisjećati svega. Tu završava (još uvijek konfuzni) uvodni dio pozadinske priče iza cijele edicije, a nastavljaju se uobičajene kratke priče iz „Pripovijesti sutrašnjice“.
Za razliku od prošlih brojeva, ovaj broj ima šest priča i sve su više-manje ravnomjerne dužine, u skladu sa temom i poantom koju su htjele ispričati. Prva od njih je „Vlak“, priča o poslovnom čovjeku koji kasni na posao i koji je zbog radova na cesti prisiljen ići zaobilaznim putem. Čim je zašao na njega, našao se na kraju beskrajno dugačke kolone automobila koji stoje na pružnom prijelazu. Kad nakon deset minuta čekanja shvati da na tom mjestu čeka već sat i pol, izlazi iz auta te pješice kreće prema vrhu kolone.
Čitavu tu apsurdnost situacije (s određenom humorističnom dozom) beskrajne dugačke kolone koja čeka da vlak prođe tračnicama savršeno opisuje kadar u kojem glavni lik priče gleda na sat na ruci i zgroženo izusti kako je već 4:50 dok kazaljke na tom istom satu pokazuju 10:10. Ipak, najveća snaga ove priče leži u sjajnom Sclavijanskom preokretu koji je ujedno i originalan, a istodobno i u duhu (televizijske serije)„Zone sumraka“. Ovo ustvari nije priča o autima koji čekaju da vlak prođe, već upravo o ljudima koji se poput krava u redu za klaonicu nadaju kako će netko drugi zauzeti njihovo mjesto i time si kupiti vremena da, poput poslušnih robova, još beznačajno duže požive na ovom nemilosrdnom svijetu. Upravo ova priča ima najjači štih „Zone sumraka“, a kao takva savršeno otvara, ali i odražava duh narednih priča.
Nešto kraća priča „Elastika“ je također mali biser, i to ne samo po predivnim pejzažima kojima njen glavni lik korača, već i po kontrastnom, depresivnom, ironičnom i okrutno bolnom zaključku. Priča je to o mladiću koji se našao u pravom malom raju na Zemlji i gdje je po prvi put bio istinski sretan, samo kako bi ga elastika čvrsto sjedinjena s njegovim leđima naglo i grubo povukla nazad u okrutnu i tmurnu stvarnost, pri čemu je taj čin smatran humanitarnim, a na samog mladića se gleda kao na srećkovića koji je time dobio dar za kojim bi mnogi drugi ubili. U suštini, ovo je priča o različitim percepcijama života gdje je nečije smeće blago za nekoga druga, ali i obratno.
Mjesto radnje najduže priče ovog broja, „Iza obzora“, antički je grad Teotihuacán, a vrijeme radnje je 66. godina prije Krista. Još od malih nogu, u mladom ratniku tog antičkog grada buja velika radoznalost o tome što se nalazi iza obzora, mjestu gdje božanski zakoni tog drevnog plemena zabranjuju ikome da se ikada približi, a sama kazna za taj čin plaća se životom. Kao i u sve učestalijoj pojavi u modernijoj literaturi, tako je i u ovoj priči glavni pokretač radnje bunt prema višoj sili i kontriranju božjim pravilima. Ta radoznalost u mladom ratniku toliko je jaka da se tijekom jedne noći odlučio iskrasti iz grada i zaputiti se do obzora.
Uz klasične mehanizme zapleta priče, mladić upravo uz intervenciju božjih sila dobiva priliku, kao jedini iz svog plemena, saznati pravu istinu. Bolno i okrutno saznanje u duhu je poante koja, začuđujuće, naginje upravo poanti moderne religije. Božja pravila i zakoni nisu nam nametnuta kako bi nas ograničavala i skrivala nam istinu, već da nas od te istine i zaštite. Upravo su bezuvjetno poštivanje nedokazivih tabua i slijepo vjerovanje glavni elementi koji generiraju nadu, a samim time i snagu ljudskog duha (pa čak i psihe) da, usprkos svojoj smrtnosti, proživi znatno dulji život nego što bi proživio kada bi bio suočen sa okrutnom istinom koja bi mu uništila smisao života i strmoglavila ga u beznadni bezdan. Ta snaga ljudskog duha omogućava mu da ga se izolira u povijest vremena, u jedva sićušni komad postojanja, baš poput sva antička i modernija plemena koja su živjela u prošlosti i koja su zahvaljujući tome, na ovaj ili onaj način, ostala upamćena, ali i svojim vjerovanjem omogućila nastavak i razvoj daljnjeg života. Istovremeno, ovo je i priča o plemenima koja su, slijepo sljedeći svoja vjerovanja, ostala izolirana od ostatka poznatog svijeta, baš zato što su bila poput malog svijeta za sebe, poput male verzije planete koja lebdi u beskonačnom ništavilu svemira zvanog Zemlja, o kojem tada nisu znali ništa više nego što mi danas znamo o cjelokupnom svemiru. Uistinu, samo je nebo granica, a ta granica se svakog dana sve više širi i udaljava od nas.
„Vremenski stroj“ je najkompleksnija priča ne samo ovog broja, već i cijelog ovog (dosadašnjeg) mini-serijala. Bavi se zanimljivom idejom koja je tvorevina više zasebnih razmišljanja povezanih sa sjećanjima, strahovima i multiverzumima. Ideja je sljedeća: što ako su strahovi posttraumatski šokovi proizašli iz naših zaboravljenih sjećanja o tim proživljenim iskustvima, duboko zakopanim u našoj podsvijesti? Što ako je život svakog pojedinca skup „najboljih“ ishoda gdje se, pomoću vremenskog stroja te metode pokušaja i pogrešaka, rezultati svih loših sjećanja mogu „poništiti“ ponovnim proživljavanjem scenarija u kojem je drugačiji ishod (u skladu s našim željama) donio pozitivn(ij)a sjećanja koja su donijela ugodu, no zbog određenog razloga se ne sjećamo niti tih prethodnih „pokušaja“, niti tih loših i dobrih sjećanja, već samo (podsvjesno) osjećaja straha iz prvobitnog scenarija i osjećaja ugode iz tog „popravnog“ scenarija? I što ako tim „popravnim“ scenarijem nastaju alternativni univerzumi koji se svakim novim scenarijem sve više gomilaju u sve veće i kompleksnije multiverzume. A kad se na to još doda da je to produkt samo jedne osobe i da ga se treba još pomnožiti sa brojem svih ljudi na svijetu, bilo živih, ali i svih koji su do sada živjeli na ovoj planeti… Tko voli ovakva promišljanja, priča će mu biti sjajna.
Na svojih šest stranica, „Porsche 356“ dotiče se varijante o ljudima koji, zbog nedovršenog posla, nakon svoje smrti ostaju vezani za Zemlju u obliku duhova. Ova priča prikazuje kako postoje okolnosti koje duhovima znatno otežavaju privođenju kraju svojih ostavština, čime im se pronalaženje mira pretvara u nemoguć zadatak. Dvostruko kraća priča nakon nje, „Svjedoci“, pokazuje kako bi izgledalo da religijske zajednice koje obilaze kuće s ciljem propovijedanja svog viđenja Boga ustvari promiču „mogućnost“ da Bog možda ne postoji. U pitanju su još dvije „jednostavne“ ideje koje ne iznenađuju toliko svojom jednostavnošću koliko činjenicom da ne mogu tako lako pasti na pamet, i to još više kad se upitate kako je doista moguće da se takvo što nikada nije dogodilo u stvarnom životu.
Teško bih izdvojio koja mi je najbolja priča iz ovog broja jer su mi (gotovo) sve podjednako dobre. I ovog puta su u pitanju nijanse u njihovoj kvaliteti, no za razliku od prošlih brojeva, kvaliteta je ovog puta visoka. Moguće da sam subjektivan i kako je moj pozitivan dojam o ovom broju još pozitivniji zbog crteža sjajnog Sergia Gerasia kojeg i inače obožavam, no jednostavno se vidi sinergijski efekt njegove specifične vizualne naracije (osobito preko govora tijela njegovih likova) i Sclavijeve scenarističke naracije. Ni ovaj broj „Pripovijesti sutrašnjice“ nije na razini remek-djela, no ovog puta je definitivno vrijedan pažnje i pažljivijeg čitanja.
