Ubijajući vrijeme

Dylan Dog

DD PRISU 5 | 64 str.

Ovaj kraj stoljeća nudi nam bezbroj iznenađenja. U 20. stoljeću imat ćemo bolji svijet. Zahvaljujući tehnološkom napretku za koji drugi znanstvenici i ja postavljamo temelje, više neće biti ratova, siromaštva… I nikad se više neće dogoditi da jedan čovjek iskorištava drugoga. Da, bit će to predivna budućnost.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 60%

Priča 5

Scenarij 5

Crtež 7

Naslovnica 9

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 73%

P*7

S*7

C*8

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Ubijajući vrijeme
    DD PRISU 5

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Ammazzando il tempo
    DD IRDD 5

ZANIMLJIVOSTI

  • Boja: Davide Furnò & Giulia Brusco.
  • Ovaj broj izašao je u Italiji u 9. mjesecu 2021. Za razliku od ostalih Dylanovih edicija, ovaj serijal izlazio je u tvrdim koricama te isključivo za knjižare i SBE web-shop po cijeni od 19 €.
  • Na ovim prostorima, ovaj broj „Pripovijesti sutrašnjice“ Libellus je objavio u srpnju 2022.

Za razliku od trećeg broja ove edicije gdje se Dylan pojavljuje (točnije, spominje) samo na zadnjoj stranici, u ovom broju Dylana doslovno… nema. Po prvi put u sklopu ovog mini-serijala, Dylan se (naizgled?) ne pojavljuje ni ne spominje na stranicama pojedinog broja. Umjesto toga, ovaj broj sastoji se od osam priča koje se u većoj ili manjoj mjeri bave vremenom (točnije, vremenom kao fizikalnom veličinom trajanja nekog događaja).

U tu svrhu, priča „Čudesna budućnost koje nikad nije bilo“ predstavlja odličan uvod u tematiku, s prikazom razmišljanja, vizija i snova o budućnosti od strane ljudi koji su živjeli na kraju 19. stoljeća. Da stvar bude zanimljivija, promatramo perspektivu građanina Londona iz 1895. godine, ali onog iz steampunk varijante Londona. Usprkos različitom tijeku razvoja, njihova vizija budućnosti je vrlo slična viziji iz naše povijesti, a ova priča ujedno predstavlja i gorko slatki podsjetnik kako su te vizije, na kraju krajeva, samo neostvareni snovi, i to ponajviše zahvaljujući činjenici da je ljudska vrsta, uzevši u obzir gdje se sada nalazimo u odnosu na to gdje smo mogli biti, upravo u 20. stoljeću negdje krivo skrenula.

„Posebno izdanje“ kratka je priča gdje se prijenos nogometne utakmice finala lige prvaka prekida u najnapetijem trenutku zbog izvanrednih vijesti o izlasku nove knjige Harukija Murakamija (popularni japanski pisac i prevoditelj). Koliko je ova priča kritika „nebitnih“ vijesti poput šoping groznica na crni petak, toliko ova priča pokazuje kako bi bilo lijepo da se prioriteti i zanimanja javnosti okrenu prema onim stvarno „važnim“ temama i da se redovni programi ne prekidaju samo zbog ružnih i šokantnih vijesti iz svijeta i crne kronike, već i zbog pojedinih znanstvenih ili kulturnih događanja koja mogu drastično unaprijediti razvoj ljudske rase i koja ne služe samo za zatupljivanje ili zabavu mase.

Koliko ste puta na ulici ugledali osobu koja je pljunuta slika nekog vašeg prijatelja, poznanika, pa čak i vas samog? „Doppelgänger“ je priča koja se bavi upravo tim pitanjem. Ustvari, situacija u kojoj se našao glavni akter ove priče identična je situaciji u kojoj se našao i Dylanov klijent iz jedne stare Sclavijeve priče (DD SD #9 / LEX #75 „Koljač“), no u ovom slučaju, ta situacija razrađena je do kraja u drugačijem, ekstremnijem, i manje vjerojatnijem smjeru. Poanta priče sa zadnje stranice naginje u smjeru kako ljudi svakog dana postaju sve sličniji jedni drugima, i to ne toliko po izgledu koliko po ponašanju, ciljevima i motivima, ali i nametnutim (krivim) vrijednostima koji dovode do situacija opisanih u ovoj priči.


„Leš koji smeta“ započinje scenom gdje muškarac u srednjim godinama ubija svoju sestru i skriva njeno tijelo u zamrzivač. U nastavku priče saznaju se razlozi tog ubojstva te kako se muškarac nosi sa tim činom. Ustvari, upravo u nošenju s činom ubojstva krije se poanta ove priče: koliko težina samog čina može gušiti ubojicu. Nadrealno proganjanje ubojice od strane žrtve nakon njene smrti halucinogeni je odraz grižnje savjesti koja svakim prolazećim danom sve više ispunjava prostor u kojem ubojica živi, a time ga i guši do mjere pucanja količine grižnje savjesti koja se nakupila u njemu.


„Malena Sally i pravda“ jedna je od onih priča koje se bave nepravednim životnim situacijama kakvih je svijet pun. Priča je to o nesebičnoj mladoj djevojci koju život nije mazio, ali koja je usprkos tome uvijek spremna pomoći onima koje poznaje (radi tri posla zbog visokih troškova bolničkog liječenja teško bolesne majke), ali i one koje ne zna (volontira u pučkoj kuhinji, a beskućniku iz priče daje sav preostali novac koji ima). Unatoč tome što nikada nije učinila ništa loše i cijeli život je pokušavala činiti dobro, Sally je također jedna od osoba koju neće zaobići preuranjeni, tragičan kraj koji… nije pravedan. Ova priča je podsjetnik da koliko god se trudimo postupati pravedno, pravde, u konačnici, nema, a život ne broji zasluge.

Svatko od nas je barem jednom poželio vratiti se u prošlost uz pomoć vremenskog stroja i ispraviti neke od svojih grešaka. „Varijacija u vremenskom stroju“ bavi se sličnim pristupom, ali i postavlja pitanje koje se rijetko koji znanstvenik pita: zašto bi netko želio promijeniti prošlost? I što ako je greška koju pojedina osoba želi ispraviti… vlastito rođenje? Ako već sama postavka priče nije depresivna, onda je njen ishod, koji je u jednu ruku i komično-ironičan, još depresivniji.

Vjerujem kako ne postoji fan Dylana Doga koji u kratkoj priči „Silazeći“ nije prepoznao kultnu minijaturu iz još kultnije epizode „Totentanz“ (DD SD #1 / LUGIG #5a). Točnije, „Silazeći“ predstavljaju njenu razrađeniju varijantu gdje, za razliku od minijature iz „Totentanza“, likovi ipak uspiju stići do dna stubišta, a sam razlog zbog čega su se i našli u toj bezizlaznoj situaciji povezan je upravo sa (pokvarenim) zupčanikom u ogromnom mehanizmu, u kompleksu u središtu zemlje.

Za razliku od originalne minijature, ova priča također dodatno razrađuje poantu, ali ovog puta iz perspektive vremena. Dvojba je iduća: kad bi se zupčanik vremena pokvario, da li biste ga popravili kako bi se nastavio normalni tijek sve užurbanijeg ili kaotičnijeg života ili bi možda bi taj zupčanik ostavili pokvarenim i time stvorili „novo“ normalno?

„Privid“ nije ništa više od običnog kratkog podsjetnika kako danas još više nego ikada vrijedi ona stara izjava da se knjigu ne sudi po koricama. U ovom slučaju, taj privid se odnosi na naizgled sretnu obitelj koja, usprkos slici koju šalju u javnost, duboko unutar njihova četiri zida krije njeno pravo, ružno lice.

U pogledu crteža, Davide Furnò mi ostavlja puno jači dojam kad radi u paru s Paolom Armitanom, a osobito kad mu je crtež crno-bijel. Da ne bi bilo zabune, crtež mu nije nimalo loš, ali boja mu u ovom slučaju „guši“ atmosferu crteža. Baš kao što je bio slučaj i u njegovom samostalnom radu u LIBKB 33 „Zločini i kazne“, i ovdje su mu vinjete na crnoj podlozi (koja donekle pokušava stvoriti privid te „izgubljene“ atmosfere), no navedeno nije ni približno izraženo kao u njegovim crno-bijelim uradcima.

Namjerno se nisam osvrtao na kvalitetu samih priča jer mi je ovaj broj ponovno izazvao pomiješane osjećaje. Koliko god su priče zanimljive iz perspektive poanta i prostora kojeg otvaraju za promišljanje, istovremeno me velika većina njih ostavila ravnodušnim. U prošlom broju su priče također imale širok potencijal za promišljanje, ali su isto tako ostavile snažan dojam, negdje zbog ishoda, a negdje zbog izvedbe. U ovom broju ishod velike većine priča djeluje „već viđen“, a izvedba je „rutinska“ i „lijena“, zbog čega izostaje i bilo kakva reakcija. Nakon prošlog sjajnog broja, ovaj broj se ponovno vraća u „prolazni“ prosjek ovog mini-serijala. Ostaje vidjeti da li će se taj cjelokupni dojam ove edicije uspjeti popraviti u idućem, a ujedno i posljednjem broju „Pripovijesti sutrašnjice“.

Dodatak: potencijalna šira slika „Pripovijesti sutrašnjice“

S obzirom kako je idući broj posljednji nastavak ovog Sclavijevog mini-serijala, u ovom dijelu ću iznijeti nekoliko vlastitih pretpostavki o široj priči knjige koju je Dylan kupio u prvom broju, kao i pričama koje se nalaze u njoj. U trenutku pisanja ove recenzije, još uvijek nije izašlo (domaće) izdanje posljednjeg broja „Pripovijesti sutrašnjice“, tako da su pretpostavke bazirane na temelju prvih pet brojeva, ali i šturim saznanjima o zadnjem broju u vidu oglednih tabli i osnovnih informacija sa SBE web stranice. Napomena: u nastavku slijede veliki spojleri iz prethodnih brojeva!

Prvo, što znamo o nemogućoj knjizi „Pripovijesti sutrašnjice“? U prvom broju saznajemo kako je u pitanju knjiga priča koje će tek biti napisane sutra. U tu kategoriju spadaju i priče koje se možda nisu stigle dogoditi jer je svaki dan u povijesti, bio onaj koji je već prošao ili onaj koji će se tek dogoditi, imao svoje sutra koje možda nikada nije stiglo. U četvrtom broju saznajemo kako je u pitanju beskrajna knjiga čija se svaka stranica udvostruči u dva nova i jednaka lista. Iako u četvrtom broju prisustvujemo (gotovo) identičnoj sceni iz prvog broja u kojoj Dylan pokušava (po drugi put) kupiti tu knjigu, Hamlin spominje kako je to u izlogu jedini raspoloživi primjerak, ali kako nema smisla da ga Dylan kupi s obzirom da je već jednom kupio tu knjigu, a sve priče koje je prethodno pročitao također se nalazi u „drugoj“ knjizi u izlogu. Iako se u nekim pričama pojavljuje i Dylan, u većini slučaj su protagonisti priča nasumične osobe, uz iznimku tajanstvene i plavokose novinarke Elize Kazan.

Na temelju svega navedenog, vjerujem kako se ključ tumačenja nemoguće knjige nalazi u uvodu četvrtog broja: scena gdje Dylan ponovno ulazi u Safaru i ponovno pokušava kupiti nemoguću knjigu. Iako je rasplet drugačiji, drugačiji je i početak priče: Dylan na početku četvrtog broja dolazi do Safare koja se nalazi pored podzemlje željeznice, dok je u prvom broju Hamlinova trgovina u nasumičnoj ulici. Iako je poznato kako se Safara može manifestirati na bilo kojem mjestu u gradu, zbog različitog tijeka razgovora u četvrtom broju vjerujem kako Dylan iz prvog i četvrtog broja nisu iste osobe. Točnije, vjerujem kako je Dylan u četvrtom broju Dylan iz drug(ačij)e dimenzije od onog kojeg smo vidjeli u prvom broju. Činjenica kako je Hamlin drugom Dylanu rekao da nema smisla da ponovno kupuje tu knjigu ujedno i potvrđuje tu činjenicu, ali daje i dodatni ključ tumačenja što je točno nemoguća knjiga.

Kad Dylan na početku prvog broja prvi put otvori knjigu, vidi da su sve stranice prazne. Ipak, ubrzo se stranice počnu same od sebe ispisivati pričama koje smo čitali tijekom ovog mini-serijala. Na temelju ovoga, ali i svega što smo u prvom i četvrtom broju saznali o nemogućoj knjizi, vjerujem kako je nemoguća knjiga skup svih ključnih detalja i životnih priča koje su proživjele verzije čitatelja iz svih drugih alternativnih dimenzija. Konkretno, autor knjige je čitatelj koji ju čitanjem počinje „ispisivati“, a u ovom slučaju taj čitatelj/autor je Dylan Dog.

Sjetimo se kratke priče iz 7. giganta „Noćna mora istražitelja noćnih mora“ i scene u kojoj je Dylan sanjao kako radi u velikom uredu. Taj Dylan iz njegovog sna fizički je bio skoro pa neprepoznatljiva verzija Dylana kojeg poznajemo. Nekoliko puta tijekom čitanja „Pripovijesti sutrašnjice“ imao sam dojam da ista logika vrijedi i za neke likove iz nasumičnih priča ovog mini-serijala: to jest, kako njeni glavni likovi na ovaj ili onaj način „podsjećaju“ na Dylana. Moguće da je to do crtača koji sve svoje likove crtaju s istim licem, no primjeri koji su mi najviše ostali u glavi su: glavni lik iz priče „Stranac“ (Pripovijesti sutrašnjice #2) i muški lik iz priče „Silazeći“ (Pripovijesti sutrašnjice #5), a isto vrijedi i za nekoliko likova sa oglednih tabla iz idućeg broja. To vrlo lako mogu biti Dylanove verzije iz alternativne dimenzije gdje je Dylan imao drugačiji život, ime, pa čak i spol. Činjenica koja bi potvrđivala ovu teoriju je upravo razgovor između Dylana i Hamlina iz četvrtog broja gdje Hamlin kaže Dylanu kako nema smisla da ponovno kupi jedini raspoloživi primjerak te knjige. U ovom slučaju, dovoljan je jedan Dylan iz jedne dimenzije da u knjigu povuče sve priče drugih Dylana iz drugih dimenzija, te je iz tog razloga ta knjiga jedini raspoloživi primjerak (za sve Dylane iz multiverzuma).

Jedan od detalja koji ide u korist te teorije je i mjesto radnje nekoliko priča: dosta njih se događa u Londonu (kao npr. „Čudesna budućnost koje nikad nije bilo“ priča iz petog broja). Kad tu logiku primijenite na brojeve u kojima se Dylan (gotovo) ne pojavljuje, ispada kako to možda ipak nije točno i da se Dylan i te kako (na ovaj ili onaj način) pojavljivao u svakom broju ovog mini-serijala.

Vrijedi napomenuti kako ne mislim da je Dylan jedini autor te knjige, već kako ista logika vrijedi i za bilo koju drugu osobu koja počne čitati tu knjigu. To jest, kako postoji samo jedan raspoloživi primjerak knjige za svaku osobu koja je ikada postojala, neovisno u kojoj dimenziji. Činjenica kako je ta knjiga beskrajna i kako se njene stranice (poput dimenzija i u skladu s objašnjenjima iz priče „Vremenski stroj“ iz četvrtog broja) stalno udvostručuju u nedogled (to jest, sve dok razlike u radnjama stvaraju novi tijek/dimenziju) ide u korist tog viđenja, a još više i kraće priče sa likovima koje ne možemo povezati s Dylanom. Naravno, knjiga ne sadrži priče svih ljudi koji su ikada živjeli, već samo onih koji su čitali tu knjigu.

Isto vrijedi i za Elizu Kazan čijoj ulozi u ovom mini-serijalu bih također posvetio nekoliko rečenica. Iako postoji mogućnost kako je ona također jedna od „čitateljica“ nemoguće knjige, više sam mišljenja kako Sclavi preko nje pokušava dati „kritiku“ o novinarima i „lažnim vijestima“. Točnije, vjerujem kako priče u kojima se ona pojavljuje nisu nužno „prave“ priče koje su se dogodile u drugim dimenzijama, već samo dodatni način manipuliranja javnog mijenja. Ipak, njena rečenica iz petog broja („Ljudi, zar ne bi bilo lijepo da je svijet takav?“) nagovješćuje potencijalni Sclavijev „preokret“: ona također objavljuje „lažne vijesti“ kojima manipulira mišljenje javnosti, ali u nadi da će svijet zbog tih vijesti postati bolje mjesto. To jest, vjerujem da Sclavi preko nje na neki način pokušava pokazati kako bi izgledalo kada pozitivno korištenje „lažnih vijesti“ donosi dobrobit stanovništvu i javnom mišljenju umjesto trenutnog negativnog korištenja koji stvara razdor među ljudima. Velika većina priča o kojima ona izvještava prate taj obrazac (npr. „Pušenje“ iz prvog broja, „Istina o području 51“ iz trećeg broja, „Posebno izdanje“ iz petog broja, itd.), a vrijedi napomenuti kako je njeno ime jako slično Elizi Cassan, reporterki iz futurističke video-igre Deus-ex, koja je ujedno i prototip sofisticirane umjetne inteligencije koji ima za cilj doprinijeti boljitku i razvoju ljudske vrste. Obje Elize potencijalno referenciraju poznatog i inspirativnog američkog redatelja Elia Kazana poznatog po uvođenju realizma i metodske glume u američku kinematografiju. U svakom slučaju, jedna od priča u posljednjem broju ovog mini-serijala nosi ime po plavokosoj novinarki tako da ćemo u idućem broju definitivno saznati nešto o njoj, ali i njenoj ulozi u ovom mini-serijalu.

Ako se ništa od ovog ne pokaže točnim, u najgorem slučaju ovaj dodatak možete promatrati kao još jednu, alternativnu priču iz knjige „Pripovijesti sutrašnjice“: onu o nemogućoj knjizi.

Naprijed

DD PRISU 4 Raznolikosti i mogućnosti

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • tex2

    Ukupna ocjena 73%

    7, 7, 8, 7

    Dylan Dog je serijal koji mi nikako ne leži, tako da ga nisam čitao sigurno više od 20 godina. Ali u knjižnici mi je zapelo za oko ovo izdanje, pa rekoh da probam pročitati. I dojam je kao i uvijek s Dylan Dogom, ne paše mi, ne samo zato što nisam ljubitelj horora. Crtež i kolor su mi super,  neke priče koliko god bile kratke se čine baš prekratkim i nedovršenim/nedorečenim. Moram priznati da sam poantu tek skužio pročitavši pažljiivo ovu vrhunsku recenziju. Svaka čast Sarghan za recenziju. Teško mi je ocijeniti, pa dajem neutralne ocjene.

    25.11.2022
    17:44:00 sati
    tex2
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum