
Ova epizoda je bila lijek za jedan čudan poremećaj koji sam imao od 8.godine. Naime, kad god sam okusio, vidio ili čak pomislio na one slane štapiće koji se umaču u neku vrstu kinderlade, povraćao sam. Međutim, otkako sam prvi put pročitao "Simfoniju smrti", ogavna je i neprirodna slatko-slana mješavina prepustila laskavu titulu "Sredstva za povraćanje" La Neveovoj splačini. Nadam se da sada cijenite moje napore da pročitam ovaj strip još dva puta.
Odakle krenuti u ovom samom dnu abeza Dylanove produkcije? Priča je "uvjerljiva" kao i svaka priča horrora BRRR-produkcije iz ’80-tih - imamo užasna ubistva i smrti, natprirodnog ubicu, policajca koji rjesava slučaj i glavnog junaka koji ga zna i koji mu pomaže. Tu je i sisata plavuša koju glavni junak obavezno odvede u krevet. OK, "Dylan Dog" je horror-strip no La Neveova bezidejnost je neprilična. Namjerno sam nazvao Blocha "policajcem", a Dylana "glavnim junakom" jer oni tokom cijele epizode i nisu ništa drugo. Uobičajenog odnosa između njih ovdje nema, oni su dvojica glumaca koji su došli odraditi posao, uzeti honorar i otići na neku od svojih jahti. Kakav osjećaj za priču ima, La Neve je pokazao kod početka raspleta, kad nam objašnjava zašto longplejka ubija ljude. Na tom mjestu sam počeo zijevati pa sam sebi morao zaliti đugum kafe da dovršim prvo čitanje. Kraj je iritirajuce predvidljiv što nikako nije odlika normalnog stripa, pogotovo DD-a.
Scenarij je grozan. Dijalozi su šuplji, likovi su jednodimenzionalni i upravo glupi (Dylan iz ove epizode je najgluplji Dylan svih vremena). Ja sam se, iz na početku navedenih razloga, mogao identifikovati samo sa Blochom jer nam je obojici svako malo trebalo sredstvo protiv povraćanja. Odnosa između likova nema, bukvalno na samom kraju La Neve pokušava ubaciti nekakav odnos Dylana i Jabira kojeg nema. Glavni negativac je smiješan, od momenta kad se izlegne iz jajeta koje Dylanova cura Cyd izbaci iz ledja (?!) tjera na smijeh.
"Grrraaaaaaaaaaahhh!!!"
Stanovništvo se poziva kod kazana sa grahom.
Spominje se i maestralna Orwellova "Životinjska farma".
La Neve ovim stripom napada totalitarističke režime.
Nažalost, od svega ovog, tačno je samo ovo drugo. Spominjanje graha je samo borbeni uzvik glavnog negativca (sad i bez čitanja znate koliko je smiješan) što u SD-u nisu našli za shodno promijeniti. Nije da bi to uticalo na krajnju ocjenu epizode no ovako i njima moram dati minus. La Neve vrši masakr nad još jednim književnim masterpieceom - "Galebom Jonathanom Livingstoneom". Za ovu knjigu sam emotivno vezan još iz ratnih vremena, vremena opsade kad sam kao 10-godišnji klinac zamišljao kako bi bilo lijepo pobjeći iz tih okova, letjeti preko morskih prostranstava, rugati se ajkulama kojima sam izvan domašaja... La Neve me lično uvrijedio ne samo tako što je ubacio Jonathana Livingstonea u katastrofalan strip nego i tako što ga je prikazao kao dresiranog galeba.
Crtež Ugolina "My left foot" Cossua ujedinjuje sve DD-fanove bez obzira na preferense, naciju, rasu i veličinu dioptrije - riječ je o najgorem crtaču DD-a svih vremena. Ići ću toliko daleko i reći da je on uz dimnjačara Bagnolija i zastrašujućeg Tortija najgori crtač u Bonelliju. Uistinu, njegovi likovi nevjerovatno dobro prate podsvjesnu namjeru La Nevea da likovi izgledaju glupo. Groteskna lica, neurotični pokreti junaka...katastrofa. Cossuov metod crtanja lica se vjerovatno sastoji u tome da umoči stopalo u tintu i onda ostavi otisak na papiru. Za crtanje noseva, tačnije babura, koristi nožni palac. Kako bi dobio širi dijapazon likova, naš Ugolino se honorarno zaposlio u prodavnici cipela.
A što se naslovnice tiče... Nikad nisam bio Stanov fan no u Dream Teamu koji je ovo radio, on je ipak najmanje brljao (iako je pravio greške). No, kako ovaj strip NE SMIJE dobiti preko 10%, dajem mu keca. Ipak treba ga pohvaliti zbog visoke inteligencije. Čovjek je očito pročitao samo prve dvije-tri stranice, vidio kako galebovi izvlače utrobu gospodinu Antu ("pročišćavaju ga") i napravio naslovnicu koja nema veze sa ovom grozotom od epizode. Nažalost, gospodin Stano očigledno pati od nekog oblika daltonizma jer su unutra galebovi (BIJELE boje), a na naslovnici gavranovi, vrane ili svrake (CRNE boje). Naslovnica bi mogla poslužiti za plakat remakea Hitchcockovih "Ptica". Po običaju, Stano je nacrtao Dylanovu "bubu" u babyblue boji makar je ona ili crno-bijela ili crno-žuta ili neke stote boje, ali...babyblue???
Bogu hvala pa sam ovaj strip kupio nakon što sam se navukao na DD-a. Da nisam, nikad ne bih pročitao nijednu epizodu poslije ovog ništavila objavljenog u SD pod brojem 21. Ova epizoda predstavlja užas u koji je DD upao i za potpuni dojam nedostaju još samo Chiaverottijev automobil iz "Pobune automobila" koji pada u provaliju i viče: "AAAAH" sa čijim je volanom Rujuov Cameron Gark aka Nesmiljeni Hook. Taj fin kaiš o propasti DD-a bi, dakako, mogao dočarati samo jedan čovjek - Ugolino Cossu...
Final thought? Kupite ovaj strip i poklonite ga najvećem neprijatelju jer, kako reče Bukowsky, "čak i najgori čovjek zaslužuje da si može obrisati guzicu".