
Vješto baratanje simbolikom oduvijek bijaše jedna od odlika Sclavijevog stvaralaštva, što ga je uvijek smještalo barem koju stepenicu više od ostalih scenarista Dylan Dog serijala. Pošto takav stil pisanja najbolje dolazi do izražaja u nadrealnim, imaginarnim svjetovima, tako je i Sclavi sebi stvorio jedan i nazvao ga Golconda, što postade mjesto na kojemu Sclavijeva mašta, ideje i razmišljanja efektno i to na najbizarnije i najčudnovatije moguće načine, mogu isploviti na površinu.
«Peto godišnje doba» funkcionira kao skup minijatura u kojima Sclavi ponovno, po tko zna koji put, propitkuje i secira nama dobro poznate teme koje konstanto zaokupljaju njegov um; usamljenost, bit ljudske egzistencije, destruktivna strana ljubavi, samodestrukcija, destrukcija drugoga… sve to ispripovijedano kroz prizmu gorko-slatke satire pune zajedljivosti, suptilnog prezira prema pojedincima, prema paradigmi modernog društva, moderne tehnologije (ne zaboravimo da je uzrok svega negativnog u ovoj epizodi jedan kompjuter).
A nekako se upravo u tome i skriva problem… iako je Sclavijeva forma neupitna, sadržaj je taj koji je počesto diskutabilan. Ako dijelite Sclavijeve ideje i ideale, bez problema ćete prihvatiti ovu priču te joj možda čak i aplaudirati, no ako su vaši nazori i razmišljanja o čovjeku i svijetu drugačiji te u koliziji sa Sclavijevima, tada bi vam se «Peto godišnje doba» moglo učiniti poput napornog trabunjanja jednog zajedljivog i pomalo iskompleksiranog dosadnjakovića.