Ma što god mi više mislili o Rujuu i njegovim scenarističkim sposobnostima, čovjek je postao sveprisutan u Dylan Dogu i nakon povlačenja Sclavija preuzeo kormilo kao glavni scenarist dotičnog stripa. Meni osobno ga je, zbog niza očajnih pričica u zadnje vrijeme, već stvarno previše; prošla epizoda regularne serije DD-a Ruju (Rodjen za ubijanje), aktualna epizoda Ruju (Superosjetilni opažaji), sljedeća epizoda ponovno napisana od strane Rujua (Druidi)… i baš onako dok čovjek sa dolaskom ljetnih mjeseci željno očekuje specijalna Bonellijeva izdanja pitajući se koje će epizode naš omiljeni izdavač Ludens izabrati, puf, eto ti Rujua i u specijalnom izdanju. A pošto smo bili svjedoci koliko štete Pasquale zna napraviti na samo 96 stranica, tko zna što li tek može učiniti na 128…
Dylan Dog ponovno plovi brodom i to ravno prema zabačenoj naftnoj platformi negdje u moru izmedju Velike Britanije i Norveške. Ok, solidno osmišljena lokacija, baš pravo mjesto za još jednu avanturu strave i užasa. Odasvud sijevaju munje i gromovi, morem bijesne ogromni valovi a bilo kakav kontinent i civilizacija stotinama milja daleko. Svi usamljeni na platformi koju dijele sa nekom tajnom i zlokobnom silom, uplašeni u strahu od nepoznatog bića… a ponajviše naš junak Dylan. Ruju je Dylana u ovoj epizodi stavio u zanimljivu situaciju, što se ponajviše očituje u najboljoj sceni u stripu a to je prelazak sa broda na platformu. Zbog okrutnog vremena taj se prelazak pretvara u pravu pustolovinu kada Dylan, ali i ostali suputnici, bivaju primorani na platformu prelaziti prikačeni na dizalicu. Ne treba niti spominjati da se u tom trenutku Dylan bori sa barem desetak svojih fobija; visina, mučnina, nesvjestica… opet nam se, po tko zna koji put, zabavno prezentira osebujnost Dylanove ličnosti sazidane od gomile kompleksa što je uvijek iznova zabavno za čitati. Čak i usputni seks će ga primorati da premosti svoj strah od visine; «Tako je velika ta tvoja želja da me vidiš?» izaziva ga zamamna kapetanica Elke Christiansen da se popne samo nekoliko metara više na platformu i pridruži joj se. A svoj strah od dubine biti će mu još jedna od prepreka kada se pri kraju Dylan pretvori u pravog akcijskog junaka i sidje u samo dno platforme kako bi se jednom za svagda suočio sa «Urizenom», gnjusnim oblikom života kojemu ime nadjene Dwight Shermann, vlasnik platforme koji je usto veliki obožavatelj pisca Wiliama Blakea. I ma koliko Dylan zanimljivo djeluje u ovoj epizodi, njegov vjerni prijatelj Groucho, koji je uvijek bio simpatičan dosadnjaković, ovdje ipak ispada samo živa dosada, kako za preživjele na platformi tako i za čitatelja. No, čitajući neke posljednje epizode DD-a stječe se dojam da je Groucho kao lik postao teret cijelom serijalu, da se već totalno isfurao i nema više nikakvu svrhu (ako ju je ikad i imao ;), pa me niti ne čudi primjerice to što ga u Barbatinim epizodama baš i nema previše, ili ga ima jako, jako malo. Možda je tako i bolje…
Cijeli tok priče se kreće standardno, no ubrzajmo mi ipak prema samom kraju a samim time i prema glavnom problemu ove epizode. Najveći problem u ovoj priči je samo biće «Urizen». Naime, da je recimo Chiaverotti kojim slučajem pisao scenarij za «Golijata» on bi ovako sredio stvari; primitivni oblik života doletio odnekud iz svemira, nekakva gnjusna masa bi bez ikakvih pitanja proždirala sve što joj stoji na putu, sve bi bilo začinjeno trašerskim scenama papanja i krvi, a Dylan bi jednostavno zapucao prema onom dijelu čudovišta za koje bi pretpostavio da je mozak ili drugi vitalni organ, koje bi zatim mrtvo palo na zemlju i uslijedio bi klasični «the end»… što onako sa nekog trašerskog stajališta i ne bi bilo tako loše. Ali najveću pogrešku koju je Ruju napravio je to što je on svome «Urizenu» podario inteligenciju, da bi samim time kroz to čudovište Pasquale pokrenuo opet lavinu besmislica, nedorečenosti i nedosljednosti koja prolaze kroz usta dotičnog stvora. Rasplet u kojemu Dylana razgovara sa «Urizenom» (ili možda Dwight Shermannom koji bijaše aimiliran od strane čudovišta i njegov svojevrsni glasnogovornik) umjesto da po prirodi stvari razjasni uzroke cijele ove avanture, samo još dodatno komplicira stvari. Naivan i banaliziran način na koji Ruju zaokružuje i jezik kojim govori očito je samo njemu razumljiv. Ne pomaže niti ubacivanje čudne Rujuove fiksacije idejom o proždiranju, ne samo ljudskog tijela, nego i ljudskih uspomena i misli kao načina bježanja od vlastite usamljenosti? Jednostavno se nadjete u situaciji da se počnete pitati što se tu zapravo dogadja? Tko je zapravo «Urizen»? Biće koje krvožedno proždire ljude mameći ih sebi dajući im sreću i mogućnost velike spoznaje? Ili jednostavno biće koje je godinama usamljeno te asimilira ljude kako bi bilo manje usamljenije? Ili možda nešto više i moćnije? I što se dogadja sa ljudima koji su asimilirani (ili požderani) dali oni i dalje nastavljaju živjeti u njemu? Jednostavno se nadjete u situaciji da si postavljate jednaka pitanja koja Dylan u jednom trenutku postavi liječnici Jenni Walken, no njezin odgovor «Ne znam.» em nije nimalo ohrabrujući za nikoga na platformi Golijat, a bogami, niti za nas čitatelje. Bespotrebno ubacivanje svakojakih fraza u pripovijedanje koje scenarist jednostavno ne zna prezentirati na efikasan i iole smisleniji način dovodi do toga da nam Ruju jednostavno ne uspijeva uspješno prezentirati «Urizena» koji do kraja priče, usprkos tom svom silnom filozofiranju i moraliziranju ( ujedno i laganom preseravanju), ostaje nedefiniran, a samim time i priča ide kvragu, jer što vrijedi do tada napisano, čak i ako je to bilo dobro, kad ne znamo zapravo niti protiv čega se Dylan cijelo vrijeme borio. No, Ruju pri samom kraju, točnije na posljednje dvije stranice, ubaci još nekakvu svoju poantu, koja nam opet daje mogućnost sagledavanja «Golijata» sa ponešto drugačijeg stajališta, ali nakon već osjetnog pada raspoloženja do kojeg dodjete pri završetku čitanja ove epizode, koga je za to više briga?
Pri kraju još jedna «mala» primjedba; jeste da je «Golijat» izašao u specijalnoj seriji, no nema tu zapravo ničega specijalnog u ovoj priči. Naime, DD specijalci su se oduvijek isticali po tome što su priče bivale drugačije od onih pripovijedanih u regularnoj seriji. «Klub strave i užasa» ili «Kraj?» bijahu svojevrsni omnibusi kratkih, osebujnih, bizarnih pričica… jednostavno, forma pisanja specijalaca, barem onih napisanih od strane Sclavija, se razlikovala od regularaca. Ali «Golijat» niti kao zasebna priča, a posebno kao specijalac, nema u sebi nikakvu osebujnost, ništa posebno, ova epizoda mogla je jednostavno proći kao jednodijelna, ili možda dvodijelna epizoda regularne serije, ali istina je da niti tada ne bi bila ništa bolja.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
