
«Skloni smo nazivati nemoralnima one koji ne dijele naša moralna načela, kao što skepticima nazivamo one koji ne dijele naše iluzije.»
Skoro pa svaki stripoljubac se u svojim dječačkim danima našao u situaciji gdje ga je roditelj, mater ili otac, zatekavši ga kako čita strip pomalo strogim tonom priupitao «Sinko, zašto trošiš vrijeme čitajući te gluposti?». I ako se u tom slučaju radilo o Mikijevom zabavniku, Alan fordu, pa čak i Zagoru, zacijelo bi na tome upitu sve i završilo… no, mislim da je nama dilandogovcima u tom trenutku ipak bilo malo teže, jer listajući stranice stripa čije su neke od epizoda jednostavno pretrpane nasiljem i gdje se krv ponekad doslovce cijedila kroz cijelu priču, kod nekih zacijelo izazivale zgražanje i odbojnost a pitanjce «Koliko je ovo zdravo za moje dijete?» nekako bi jednostavno samo od sebe odmah isplivalo na površinu, a mi smo, jednako kao i mali Riki u ovoj priči, na jedvite jade morali opravdavati svoj omiljeni strip a i same sebe. Do sada smo svjedočili nebrojenim gomilama raznih studija raznih psihologa i sociologa o tome koliko je nasilje na televiziji uzrok nasilja medu mladima, koliko je predugo sjedenje za kompjuterom igrajući svoju omiljenu igru opasno za ljudski um… niti strip nije bio pošteđen takovih empirijskih razmatranja koja su počesto bila neutemeljena, pretjerana, u najmanju ruku neobjektivna te krajnje pristrana. To sve nije sprečavalo samoproglašene moraliste i dušebrižnike poput stanovitog Dr. Werthama da jednostavno povedu svoj vlastiti križarski rat protiv stripova te otvorenim pamfletima priskrbe sebi i prigrabe što više istomišljenika. Zbog toga ne čudi da se i Dylan Dog kao strip također, u jednom trenutku svoga izlaženja, našao u situaciji da bude proglašen štetnim i pogubnim za krhki dječji um te samim time etiketiran kao proizvod nepoželjan u društvu, a kao rezultat svega toga nastala je ova priča…
«Lov na vještice» je, naravno, samo metafora, a uvod u priču gdje nam se prezentira način kako je inkvizicija protjerivala i mučila žene (ali i muškarce) optužene za vještaštvo, je sve samo ne slučajan. Jer doba inkvizicije kakvo nam se predočava na početku stripa možda više ne postoji, ali to ne znači da i pojam «inkvizicije» kao takav nestao s njim. Inkvizicija još uvijek postoji… naravno da se danas nikome ne lome prsti i pali žeravica po tijelu s pomoću raznih sprava za mućenje (bar mislim :)), jer je današnja inkvizicija pronašla mnogo suptilnije pa i rafiniranije načine svoga dejstvovanja i slamanja ljudskog duha. A ionako duševno slabi i krhki scenarist Deryl Zeda, Justin Moss bez problema postane biva slomljen… Izabravši Lorda Cherilla kao vođu inkvizicije u ovoj priči, mnogi bi mogli prigovoriti Sclaviju kako je svoje stavove izravno (a i pristrano) usmjerio protiv jedne političke opcije no budimo realni i priznajmo da je društvu upravo politički desna opcija, a još više krajnje desna opcija upravo ta koja, njegujući strogi red u društvu i tradicionalne vrijednosti, svako iole liberalnije i slobodnije izražavanje i djelovanje doživljava kao nepoželjno i opasno. No, bez brige, autor ove recenzije poštedjeti će vas moraliziranja i filozofiranja o pojavama u društvu (dvoličnosti, primitivizmu, povodljivosti i licemjerstvu), jer ipak je sam Sclavi to puno bolje učinio od mene u ovoj epizodi, a nama čitateljima je kao i uvijek ostavio za pravo da se sa njim složimo ili da mu oponiramo.
No, moramo da shvatimo okolnosti u kojim je nastala ova, možda najosebujnija ali zacijelo i najosobnija Tizianova priča… jer Sclavi je ovdje stavljen u poziciju da brani ne samo Dylan Doga, horror stripove već i samoga sebe, svoju osobnost pa ako želite i svoju čast. Jer kada upirete optuženički prstom u neki strip, vi jednako tako upirete prstom u ljude koji su ga stvaraju. A Sclavi se ovdje bori na onaj način kako to jedan spisatelj ipak najbolje zna i umije; tako što je svoju obranu, svoja razmišljanja i svoje stavove jednostavno pretočio u priču, i to u pomalo pesimističnu a i defetističku priču u kojoj na kraju ipak nema pobjednika, nitko ne pobjeđuje a sama poanta bi se jednostavno mogla metaforički, kako to i priliči ovoj epizodi, predočiti u rečenici; sve dok na ovom svijetu bude vještica biće i njihovih lovaca.