Ah, taj život! Tako gorak i sladak, toliko mučan i naporan da ga želimo okončati svako malo, a tako prelijep i zanosan da zauvijek želimo ostati ovdje i sada! Mnogi od nas mogu se složiti sa konstatacijom da nećemo imati neki problem ako se rastavimo od života u trenutku kada toliko oslabimo da najbližima oko sebe stvaramo ozbiljne probleme, odnosno kada se naša vitalnost spusti ispod razine osnovnog funkcioniranja. Ipak, mi smo samo ljudi, slabi i krhki, pa u isto vrijeme znamo da kada taj momenat dođe, neće biti nimalo lako prepustiti se i napustiti ovu dolinu suza tek tako. I tad ćemo se, uglavnom, boriti za produžetak ostanka u ovom svijetu.
Dilanove muke po omraženoj lokaciji Vikedforda se nastavljaju i u ovom broju, ali je Ostini nastavio da na opšte iznenađenje kvalitetno koristi prostor za manevrisanje i napredno eksploatiše svoj kreativni talenat. Da se radi o potentnom autoru već smo se uvjerili u prethodnim recenzijama ovog podserijala, ali svaki sledeći broj dokazuje Ostinijevu kreativnost i maštu, te poslovičnu preciznost u odabiru tematike kojom namjerno iskače iz ustaljenog kolosijeka u kojem čuči zarobljeni Dilan (u Londonu). Kako se prelaze epizoda po epizoda ove DD edicije, sve je jasnije da je glavna namjera glavnih urednika ovog Bonelijevog serijala bila upravo to: izmjestiti noćne more i Dilana sa njima daleko od Londona, po svaku cijenu, i tamo maksimalno eksperimentisati. Ova epizoda sadrži premijerno pojavljivanje Blokove majke Henrijete i nekima će takva ideja izgledati previše usiljeno – ili izvještačeno, ali se nakon ulaska u samu priču brzo dolazi do zaključka kako to uopšte nije bila loša ideja. Dakle, na poziv davno zaboravljene ljubavi, Trevisa Gudena koji provodi svoje zadnje dane u staračkom domu „Vila Serena“, Henrijeta se pojavljuje u Vikedfordu i saopštava sinu da se udaje. Na njenu žalost, prilikom posjete Vili Serena, otkriva da je Trevis nestao u nepoznatom pravcu. Tada saznajemo od koga je i kako Šerlok Blok naslijedio dedukciju, logičko rasuđivanje i samo ime, pa se na nagovor Henrijetin zadržavamo u dotičnom domu. U „Sereni“ upoznajemo nekoliko zanimljivih sporednih likova, više nego dovoljnih da osjetimo kako „nešto nije u redu“ i kako „ta kuća tajnu krije“, i ova će nas zabavna priča odvesti do samog izvora mladosti, koji predstavlja tu tajnu.
Ako okrenemo slijed stvari i pokušamo analizirati sporedne likove u ovoj priči, sa lakoćom otkrivamo kako je Ostini uspio da konstruiše pristojno štivo. Dakle, štićenici staračkog doma slučajno otkrivaju tajnu izvora mladosti i pronalazak kritične lokacije će biti cilj ove avanture. Da bi došli do konačnog rezultata, protagonisti istraživači, u ovom slučaju Henrijeta, Šerlok i „njegov sin“ Dilan vodiće istrage neovisni jedni od drugih, pa će se tako Henrijeta najviše potruditi da istraži direktora Pitera Berija, Šerlok će se koncentrisati na praćenje majčine istrage i Berijevu desnu ruku Renea, dok će Dilan naravno obrađivati lijepu bolničarku Sendi. Beri je promućurni starac u strahu od starenja, oprezan i lukav, ali nedovoljno lukav i za Blokovu majku. Rene je panj i neće stvarati bitne probleme, a Sendi je naivna plavuša, nimfomanka sa gerijatrije, koja će se prvo dati pa onda postavljati pitanja. Uz pomenute, autor će nam ponuditi još nekoliko zanemarivih likova (uključujući i tri starca koji su otkrili izvor), glomaznog Norberta sa Odjeljenja za nepokretne, epizodnu Dženkinsovu rolu sa par dobrih fazona – i to je to, sasvim dovoljno za jedan dobar broj, pa čak i bez Gruča.
Ozračje koje je stvorio Ostini u ovom broju je sve samo ne mučno, potpuno je atipično za datu tematiku, čak se ne mogu usuditi reći da je samo postojanje izvora mladosti doprinijelo takvom utisku; prije se čini da je Tortijev neuobičajeno veseo izraz u ovakvom okruženju bio puni pogodak. Njegov više karikaturalan nego ozbiljan crtež likova preteže u ključnom omjeru vesele naspram tužne atmosfere i stvaranja konačnog utiska koji ne vuče ka nekoj vrsti depresije. Upravo zbog takvog iscrtavanja sigurno se nećemo mučiti pitanjima o starosti i patnji prije same smrti, nego uživati u jednoj finoj detektivskoj pričici.
ALI uvijek postoji jedno „ali“. Da ovo nije epizoda kakvu zaslužujemo i kakva je trebala biti, dijelom možemo okriviti rasplet događaja, i tu slijede spojleri. Kao glavni propust u scenariju podvlačim scenu Dilanovog potapanja u izvor mladosti. Prvo, Beri ga napada trofejnim mačem i ranjava, te gura u izvor. Prije te scene saznali smo kako je direktor Vile razočaran rezultatima svojih nalaza i nakon bezbrojnih potapanja i brčkanja u izvoru; istovremeno, saznali smo i da je jedan od trojice pronalazača izvora, Guden nestao, drugi je prikovan za postelju i katatoničan, a treći je okovan u lance kao zvijer i skriven od javnosti. Postavlja se pitanje motiva za takvo Berijevo ponašanje: ako je već zaključio da izvor ne djeluje istovjetno na svakog ko se potopi u vodu, zašto je odlučio žrtvovati našeg Dilana – jer mu očito nije toliko smetala njihova istraga i njuškanje. Bilo je za očekivati da ih na neki način odstrani, a ne da eksperimentiše tako očajnim potezom, ipak smo do tog momenta shvatili da je Beri neko ko prilično dobro kontroliše situaciju. Nadalje, Ostini se pokušava „oprati“ reakcijom stvorenja iz izvora koje neutrališu Berija (valjda zbog njegove poganosti) – a opet isisavajući iskustva i doživljaje iz Dilana kontaju da ga moraju ostaviti netaknutog i ispljunuti nazad! U toj sceni se ističe i jedini minus na Tortijev crtež, kada (najvjerovatnije po naredbi) crta totale preko čitave stranice u namjeri da vizualizuje ono što su stvorenja iz izvora „vidjeli“ u Dilanovom umu. Dakle, bespotrebno se romantizira već isprano i ta loša ideja vuče loše paralele ka crtežu kao posebnom, pozitivnom aspektu ovog broja. Sve dobro što je postignuto u, recimo sekvenci komuniciranja tih čudesnih bića – pada u drugi plan zbog ultracringe scene sa Dilanovim „iskustvima“.
Samo lociranje ove detektivske priče o nadnaravnim pojavama je vrijedno posebne pažnje i objašnjenja. Fenomen staračkih domova ili, budimo iskreni, zbjegova za eutanaziju, mučna je ali neizbježna tema zauvijek, a posebno u ovom dobu. Ljudi nemaju vremena za osnovne potrebe, tjeraju se na trk za novcem, guraju se u bezizlaz i pohlepu, gule si kožu do boli, pa su prve žrtve takvog iživljavanja nad ovim prelijepim iskustvom zvanim život upravo njihovi najrođeniji. S druge strane, stari i nemoćni, pomireni sa sudbinom odlaska, prihvataju da svoje zadnje dane provode u takvim zbjegovima daleko od najmilijih, u neznatnoj osudi i tugi, ali u blizini sebi sličnih, ostavljenih. Dakako da je postojanje takvih ustanova dobro, jer se starim i iznemoglim ljudima može pružiti adekvatna medicinska njega, plus oni svoje zadnje dane mogu provoditi u odgovarajućem društvu, odnosno sa ljudima koji su došli do iste ili slične tačke na kraju života. Međutim, šta je sa činjenicom da mi ne možemo ocijeniti koliko je vremena kome ostalo i sa jednim od najodvratnijih trendova današnjice, da ljudi u punoj snazi i sa mnogo slobodnog vremena, uglavnom finansijski dobrostojeći pomodno ostavljaju svoje stare u tim domovima, što iz neutralnog ugla izgleda kao velika okrutnost, ostavljanje kućnih ljubimaca u šinterajima?
Sveukupno gledajući, ovaj broj, bez truda u pronalasku moralnih vertikala o gorepomenutom fenomenu, opravdava postojanje posebne edicije unutar Dilanovog serijala koja će našeg junaka izmjestiti iz skoro-pa-potpuno istraženog Londona kao centra sveg zla na planeti. Otvaranje novog prostora ovako kompleksnom stripskom junaku donosi pozitivne aspekte i sigurno je ovaj posao trebalo odraditi mnogo prije nego je serijal upao u veliku krizu. U suštini, Dilanova lunjanja po Vikedfordu kao rezervnom položaju donose puno prostora za manevrisanje i dokazivanje scenaristima, i to je najvažnija stvar, da se maknemo od svakodnevnice. Značajnije ispitivanje egzistencijalnih a modernih tema će tek nadoći u serijalu. Doduše, ništa od pomenutih značajki nije garant uspjehu i već smo se uvjerili u to kroz neke od prethodnih epizoda. Postavlja se pitanje: kako bi se Ostini snašao u Londonu? Da li bi mogao da parira Dilanovoj osobnosti u tako skučenoj sredini kao što je grad na Temzi? Ova avantura ipak pokazuje pozitivnu stranu eksperimentisanja u Vikedfordu, pa od mene dobija ukupnu prolaznu ocjenu.
