Nekada nas obraduje, ponekad nas izbaci iz kolosijeka, al' nas u zadnje vrijeme uglavnom razočara, taj vražji Dylan. Ako mi je neko preporučio njegovu novu epizodu, uvijek pitam isto pitanje: „Ima li Groucha?“. Ako kažu „nema“, čekam dva dana da kupim i čitam; ako kažu „ima, naravno“, odem sutradan na trafiku ili kod Osme naručim. To je moja matrica, nevezano od silnih prenemaganja oko „politike“ izdavača i kojekakvih ocjena i procjena. Moj lični preporod u svijetu stripa usko je povezan za novom ZS Veselog četvrtka, jer se vremenski poklopio sa izlaskom te edicije, pa na stranu pokušaj duhovitosti – kupujem je neprestano, ali bez ikakvih nada da ću u toj ediciji pročitati dobru Dylanovu epizodu.
U ovom broju, vraćamo se u Wickedford, ničim izazvani, tek toliko da odmorimo od Dylanovih redovnih užasa, u nadi da će nas taj gad u Armanijevom sakou konačno obradovati i počiniti neku glupost po kojoj ćemo epizodu pamtiti makar par sedmica. Na putu do Blocha Dylan upoznaje duet movie geek-ova koji žele napraviti dokumentarac o „Blumenbahu“, tj.kultnom horor filmu „B“ produkcije iz 70ih godina. Naravno, odmah će iz ničega krenuti ubistva, a Dylan i Bloch će ubrzo povezati konce i shvatiti da su žrtve dio filmske ekipe koja je snimala upravo taj „Blumenbah“ i odlučili se umiroviti baš u Wickedfordu. Ono što slijedi je detektivska istraga sa nekoliko žrtava i finih krvavih prikaza ubistava, pošećereno retrospektivnom naracijom o tom prokletom filmu. Najinteresantniji dio ove priče je, po mom skromnom mišljenju naravno, sami kraj odnosno rasplet – nama koji smo već napaćeni od silnih ispraznih kvazifilozofija i kontrakvazifilozofija kojom nas kljukaju pogubljeni pisci u timu DD, svako smisleno rješenje i logičan zaključak, pa makar uključivao i sitne nadnaravne elemente predstavlja pravi šok. Tako i u ovom slučaju, prošlo kako i došlo, 94 stranice su nam praktično ponudile apsolutno ništa za pamćenje, ali sve u granicama tržišne vrijednosti stripa. I to je sasvim prihvatljivo, jer traje tačno 24 minute i uključuje i čitanje i utiske, a košta manje od 5 Eura. Što se tempa radnje tiče, potpuno je penzionerski (sa jakom osteoporozom) i ako je ideja svakog Wickedfordskog Dylana umrtviti ritam – odlično su odradili i taj posao, svidio nam se ili ne. Praktično se čini da je radnja u ovoj epizodi trajala baš 24 minute.
Osim pomenutog manipulisanja sa vremenskom linijom u najmanjoj mogućoj mjeri (iz real-timea se u prošlost vraćamo tek tri puta i to vrlo kratko i upečatljivo), vrijedno je spomenuti crtež u ovom broju. Moram reći da je crtež upotpunio ovakav scenario i odati priznanje Recchioniju ili ko je već glavni baja u timu, sve je savršeno iskombinovano i da nije nas koji smo prošli sve sa Dylanom, možda bi ove ocjene bile malo i jače. Dakle, svi znamo da je Brindisi sposoban dobro iscrtati Dylanovu epizodu, njegov je rad nekako mekan i blag, pa su mu čak i svi sporedni likovi nacrtani kao izvađeni iz centrifuge sa omekšivačem – osim glavnog lika. Dylan je apsolutno uvijek, iz Brunove olovke, praktično savršeno nacrtan crtani junak. I ništa više od toga. Svaka dublja varijanta isključivo i direktno zavisi od predloške scenarista i želje autora da se bez slobodnog izraza zaokruži dati momenat. Vojnički, bezdušno, čista animacija, emocija nula bodova. Sa pozitivne strane, očit je napor da se likovi prikažu kao vrlo šik, iako žive na selendri, pa ćemo tako lako primjetiti pomodne elemente na inspektorici Summers, Penelope, geekovima, čak i konobaru, te plastičnu dimenziju dugonoge Rene i naravno, fenomenalnu jaknu na Blochu.
Dalje, i krajnje, želimo da znamo poentu ovakve epizode. Imamo pravo tražiti odgovor na to pitanje, jer predugo smo zajedno sa ovim kompleksašem. Ruku na srce, imamo tu nekoliko izvrsnih humorističnih sekvenci, kao npr.rola gospođe Mitchell iz komšiluka (koja nije nimalo rasista), ili dodatna pojašnjenja o vezi između Blocha i Penelope Christie (koja je puna razumjevanja), te naravno i momenat o ljudskoj pohlepi i kako se ista predimenzionira u bahatost i okrutnost, bez obzira o kojoj profesiji i o kojim profilima ljudskih bića govorimo. Jesmo li na silnu patetičnost trebali zaplakati kao što plaču...(bez spoilera)?
Malo je. Malo je, kućo Bonelli! Sjećate li se Golconde, Ti ho visto morire ili ako vam je daleko, sjećate li se Totentanza? Pobogu, kakva su ono razjapljena usta u toku zagrljaja DD i Rene? Kakva su ono razbijanja agregata (!) na vrhuncu raspleta? Sram neka vas bude i nikad nećete osvojiti LP, jer ste oholo raskinuli nit koja nas veže sa Dylanom i iskasapili sva čudovišta koja su nas mogla zaplašiti! Al svaka vam čast kako nam lako uzimate novac.
