Nemoguće je oprostiti Englezima sva zla koja su počinili kroz istoriju, i to je činjenica. Krvoločnost, promišljeno i bahato ponašanje, odvojenost od ostatka planete, umišljenost, oholost i ko zna šta još, drugo su lice prefinjenosti koju nam je ta civilizacija servirala svo ovo vrijeme, i to je takođe činjenica. Ne možemo se mi sad mučiti sa vaganjem svih tih loših strana i onih pozitivnih kao što su doprinos medicini, lingvistici, prirodoslovlju, nauci generalno, bilo kojoj društvenoj sferi itd. kad znamo da su Englezi neiskreni, da mijenjaju strane, da gledaju samo svoju korist, da jedno misle a drugo rade...A i to što su izmislili fudbal, kad ih već preziremo, zašto ne bi mrzili i fudbal? Svejedno nam je kriket smiješan. Ragbi pogotovo. Dajte da ne idemo u kladionice, da navijamo za neke druge klubove, dajte da se lažemo da je atmosfera na utakmicama u Češkoj bolja nego u Division One; mogli bismo početi smišljati neku novu standardizaciju kvaliteta bez njih, ma znate šta – dajte da ih odvojimo skroz, kako to oni i hoće, pa nek se lilaju lijevom stranom, ionako nisu ispunili nijedno obećanje, nijedna im svetinja nije sveta, ne priznaju ostale rojalitete, prepredeni su i lukavi, a Indiju su opljačkali na najperfidniji mogući način. Ko bi se pošten dosjetio da za ogledalca i bižuteriju pokradu čitav kontinent? Fuj. Dajte da pravimo čudovišta od njih svakom prilikom.
Ispod formule koja je unazad godinama prihvaćena kao standard i Sveto pismo u Bonelliju, a oslikava se predstavljanjem engleskog plemstva najogavnijim čudovištima, u ovoj epizodi se dotičemo i jedne od osjetljivijih tema u serijalu, a koja očito nije bila dovoljno iskorištena. Svadbe su interesantan fenomen širom svijeta, velika svetkovina u rangu sa rođenjem i vjerskim praznicima, ali je prijemčivost te tematike ravna tabuu, barem što se serijala o Dilanu Dog tiče. Moje objašnjenje bi zvučalo jednostavno: Dilanove epizode u kojima se koristila tema vjenčanja i svadbovanja su uglavnom odlične, pa se tako autorski timovi ne usuđuju dodirnuti ih u strahu da će i taj aspekt učiniti besmislenim i potpuno uništiti još jednu dimenziju kroz koju možemo uživati u ovom oskrnavljenom serijalu.
Glorija Langford telefonom Dilanu saopštava da ga ostavlja i da se udaje, a on u novinama saznaje da je ruku dala bogatunu iz Vikedforda, Lajonelu Hotorn. DD se sa Gručom zaputi na tu svadbu, gdje će sresti Bloka i upoznati niz interesantnih sporednih likova čije prisustvo zaista dodaje na kvalitetu ovog broja. Svojim pojavljivanjem Dilan uzrokuje niz pizdarija i odmotava klupko priče koja će se vrtiti uglavnom oko neobičnih relacija unutar te čudne porodice Hotorn. Njegov ranjeni ego manifestiran neuobičajeno dezorijentisanim postupanjima pokazaće nam kako stvari nisu onakve kakve izgledaju i da „smo ono što biramo da budemo, a ne ono što smo“. Na svadbi je, dakle i Blok kao Penelopina pratnja, pa ćemo uz pomoć starog lisca „penzionisani pandur je pandur“ ubrzo početi da sumnjamo u sve i svakog, zaboravljajući kao i naš Dilan da smo tu da drugima pokvarimo uživanje, a ne da spašavamo svoju nesuđenu ljubav. Ili obrnuto?
Radnja u ovom stripu teče osrednje sporo, ali se ne može reći da je nezanimljiva. Scenarist se osjetno potrudio da koristeći klišeje od kojih se na svadbenim veseljima ne može puno odstupiti formira nadasve dobar konstrukt. Može se reći da je Ostini uspio sa odvraćanjem pažnje, jer će se naizgled ogromni propusti u scenariju (ko je uopšte ta Glorija, ako je to samo bilo prolazno češanje za seks, što mu se uopšte javlja na telefon, itd.) zamaskirati postepenim podizanjem trilera. Već pomenuta paleta likova-frikova umnogome pomaže toj formuli i jasno je da se autor naslonio baš na taj trik, što je takođe za svaku pohvalu. Jako je teško napraviti nešto pamtljivo u takvim uslovima, ali je Ostini zato osim očekivanog pojavljivanja brata Džefrija osmislio i nestalu brazilsku kuharicu, čupavog Montija i njegovu fatalno-seksi gazdaricu, te još ponešto. Inventivnost u skučenim uslovima je odavno prerasla u neku vrstu genijalnosti, barem što se ovog serijala tiče – jer se ovakav otklon od Dilanovih redovnih epizoda i užasa očito svidio čitateljstvu u Italiji, pa je u trenutku pisanja ovog osvrta DD Magazin i dalje živ. Pravu sliku o Ostinijevoj zamisli kako da Dilana preseli iz Londona na selo, pa makar samo vikendima, ali da ga umota u posebnu vrstu horora, možemo kompletirati tek u idućim epizodama ove edicije. „Čudovišna gozba“ je samo postepena nadogradnja nešto opsežnijeg plana čiji se obrisi tek naslućuju, zbog iščašene postavke u okruženju gdje si je Ostini dozvolio određene slobode. Drugim riječima, mogao je Dilana odvesti i u Skender-Vakuf, rasprodao bi stripove.
Nasuprot ovakvoj ideji i ipak nešto lepršavijem scenariju u priči se susrećemo sa pravom abominacijom od crteža koji zaslužuje dublju analizu. Ne može se osporiti Baćilijerijev talenat i trud i rad, ali već sada slobodno mogu reći da mi se ova njegova izvedba nije svidjela. Istina je naime, da u ovoj epizodi imamo drastičnu razliku između vrlo uglednih prikaza interijera i eksterijera, dvorišta, ulica i porodičnog zamka Hotornovih, naspram nevjerovatnih crteža glavnog junaka i užasno iscrtane mu gestikulacije. Alibi za takav izričaj može biti zanesenost umjetnika – možda je baš odlutao negdje crtajući čudovišta i ovakvim odvratnim Dilanom (i većinom ostalih likova osim Gruča, koji je odličan), on možda želi da nam olakša, tj.smekša kontrast između Engleza i Dilana, i tim umjerenim prelazom dočara vjerodostojnost Hotornovih čudovišta tako što će iskriviti poznata nam lica (zbog kojih i kupujemo ovaj prokleti strip). Ako je moja pretpostavka i dešifrovanje tačno, to samo znači da je crtež bio posebno naručen i da služi isključivo da bi produbio osnovnu poentu ove priče, a koja glasi: popljujmo plemstvo. Evo, korektno ćemo nacrtati taj lažni sjaj i pedantnost, ali ćemo gadosti skrivene ispod tepiha i u ćoškovima dočarati još konkretnije. Lica ćemo im iskriviti, jer od silnih transformacija iz ljudskog oblika u čudovišno i obratno, čak i prikazama moraju ostati ožiljci. Onda ćemo ići i korak dalje: deformisat ćemo i Dilanovu facu, ali ne pretjerano, nego u mjeri da posluži kao prelaz između dvije rase – ono što on u neku ruku i predstavlja sve ove godine. Ustvari, ispod slojeva navodno skrivenih poruka biti ćemo vrlo direktni i jasni. Provokaciju ćemo izdići na jedan viši nivo očiglednosti, pa makar i do granica neukusa. Ipak, bez obzira na namjere crtača, mora se priznati da je od narudžbe odstupio u prikazima Nelinog leša, dočarao je gracioznost već pomenute Montijeve gazdarice i naravno, dovoljno je dobro odradio Glorijine erotske minijature na par mjesta. No, od mene mu to nije dovoljno za prolaz, jer najgori su licemjeri oni koji osuđuju licemjerstvo, a sami se slavodobitno i ponosno kupaju u njemu (to su oni koji drugima glume nevinašca i uljudne borce za slobodu).
U konačnici, ovu epizodu ne bi trebalo izbjegavati, i iz nostalgično-sadističkih razloga je treba kupiti i pročitati. Pokazuje se da je DD Magazine jedan natprosječno dobar eksperiment. Naime, ne postoji drugačija i preciznija definicija osjećaja kada se veteran DD svijeta suoči sa njegovom novom epizodom na kiosku, to je čista sado-nostalgija. „Imam baš toliko para i možda za kutiju cigara ili za kafu i kiselu bez cigara, naravno da ću ga kupiti. Znam da su to bačene pare, kao što ću odbaciti i taj strip; znam da će me razočarati, ali ja volim da me on razočara. Naprosto volim da, kada želim da pobjegnem iz svakodnevnice, kada moram da se isključim na sat vremena iz svega oko sebe i da se posvetim čitanju – ne da volim, nego obožavam da se razočaram“. Taj guilty pleasure ravan je osjećaju kada na tiketu čekam da AFC Wickedford na kvoti 1,30 pomete FC Monsters Albion za neke velike novce. Siguran sam u pobjedu domaćina, ulažem na logiku, nadam se u strahu od tereta iskustva. Negdje u dubini duše znam da će biti 0-2 u 6.minuti i tako će i ostati do kraja, znam da je namješteno, ali moram. Jednostavno moram ići putem razuma. Nove epizode DD nisu za početnike, one su ekskluzivno pravljene za nas veterane koji lutamo između lošeg i lošijeg, jer smo davno odlutali od razumnog. Pogrešno je počinjati putovanje sa Dilanom baš ovdje i sada. Zato izvolite, odriješite kesu, učite na jedini ispravan način šta je to teret nostalgije, jer ćete za 10 godina pričati kako je ova epizoda bila neshvaćena.
