Šta je to, zapravo, percepcija? Prema definiciji, percepcija ili opažanje jest proces kojim mozak organizuje podatke dospjele iz raznih osjetila i tumači ih tvoreći smislenu cjelinu. Ona, na primjer, omogućava da se razne mrlje boja vide kao određeni predmet, da se mnoštvo zvukova čuje kao govor, spoj slatkoga, kiseloga i ostalih okusa okusi kao određeno jelo itd. Percepcija je aktivnost organizma, proces organiziranja, integriranja, i tumačenja osjetilnih informacija koji omogućuje upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u čovjekovoj okolini. Ona je svojevrstan „subjektivni odraz objektivne stvarnosti”.
Kad već znamo šta je percepcija, da se podsjetimo i šta je to emocija: to su kratkotrajni subjektivni, fiziološki i funkcionalni izražajni fenomeni koji usklađuju reakcije prilagodbe na važne događaje u našemu životu. Emocija je definirana kao epizoda međusobno povezanih, sinkroniziranih promjena u stanjima svih ili većine podsustava organizma kao odgovor na procjenu vanjskog ili unutarnjeg stimulativnog događaja kao relevantnog za glavne probleme organizma. Emocije organiziraju i usklađuju četiri međusobno povezana aspekta iskustva: fiziološka pripremljenost, koja predstavlja način na koji se naše tijelo fizički mobilizira kako bi udovoljilo situacijskim uvjetima, ekspresija emocija, koja se odnosi na način na koji izražavamo svoje emotivno iskustvo okolini, osjećaji, koji se odnose na subjektivni doživljaj emocionalnog iskustva, te funkcije emocija koje se odnose na ono što želimo postići u određenom trenutku. Emocija je teorijski konstrukt koji se ne može izravno promatrati, te se o postojanju emocija može zaključiti na osnovu brojnih vanjskih pokazatelja unutarnjih procesa. Emocije se promatraju kao odgovori na niz komponenti, a te komponente su: kognitivna, osjećajna, motivacijska, motorna te somatska komponenta.
Dakle, s ozbiljnim životnim dobom došla je i neizostavna potreba da se na najozbiljniji mogući način posvetimo svakoj sitnici koja je izazvala našu reakciju, bez obzira kakvog karaktera ili smisla ona bila – što je direktni rezultat gore objašnjenih pojmova, a bez kojih je potpuno pogrešno i praktično nemoguće posmatrati ovu epizodu.
Bez spominjanja bunara ili tunela u kojem se omiljeni serijal o Dylanu Dog našao u proteklim godinama, osvrnuti se na Mater Dolorosu nije nimalo lak posao, i u samoj toj konstataciji leži poenta: ako se neko i dalje pita, ovaj broj mu je odgovor – da, Dylanov serijal je potpuna, suha komercijala, ali komercijala koja je dovedena na vrhunac svoje svrsishodnosti. Međutim, Mater Dolorosa nikako nije štivo kojim se zatvaraju ili podvlače neka poglavlja, ili nedajbože sam serijal.
Svrstavanje Dylana u komercijalu nije pogled preko ramena i alibi za njegovo dosadašnje proputovanje. Naprotiv, u vremenu koje pokušava da proždre našu osobenost i individualizam uniformiše kao kužnost, nusprodukt liberalnog načina razmišljanja, prirodno je očekivati da poneka epizoda o našem omiljenom derištu iz Londona jednostavno bljesne, odskoči od ustaljenih šablona i razbudi horde razočaranih dilanoljubaca.
„Dylana su načinili bespomoćnim i dotjerali ga do zida sa svojim eksperimentima. Vrijeme se promijenilo, vrijeme je promijenilo i junaka, s tim da su ostali samo njegovi strahovi. Ogoljeni, gorki, ružni i strašni, svi osim jednog. Straha od nepripadanja. Svatko od nas podsvjesno želi pripadnost. Dylan želi da zna svoje majku i oca, on ne želi da bude sam, iako se (kao i svako od nas) trudi da na sva zvona oglasi kako je slobodan, neograničen i neraspoređen“, izrekla bi jedna nestvarna osoba.
„Da, ali ova polarizacija figure majke nije isključiva. Personifikacija bolesti u obliku Mater Morbi i personifikacija majčinstva u liku Morgane savršeno dotjeruje predstavu o tome kako Dylanov um funkcioniše – no jedna drugu ne mogu isključiti, jer to Dylan ne želi“, odgovoriće neko drugi sa cigaretom u jednoj i pivskom kriglom u drugoj ruci.
Iz tog ugla, ova priča bi se mogla posmatrati kao direktan nastavak vremenske linije u trenutku kada u #100 Priči o Dylan Dogu na brodu izbije famozna pobuna zbog nerazumijevanja genija Dylanovog oca, što kasnije vodi u razdvajanje ličnosti, stvaranje Abraxasa i sklanjanje Dylana u sirotište. Drugim riječima, narativni diskontiunitet u ovoj sagi jeste zaokružen ovom epizodom, ali vrata nisu potpuno zamandaljena.
Ne računajući na mogućnost da će se površni nemači pojma o Dylanu Dog sami dovesti do besmisla prekopavajući po njegovim grobovima i grobljima i upasti u zamku da otpočnu još jednu bitku Objektivno vs Subjektivno, tvrdim da je ovo sjajna epizoda i to uopšte ne poredeći ju sa periodom u kojem je nastala. Jasno je da je riječ o jubileju i da su SBE donekle naučili lekciju nakon nedobrih jubilaraca u serijalima poput Martija Misterije, ali lično nisam očekivao da će ovaj broj biti ovako kvalitetan. Sama postavka priče savršena je, gdje se iz ničega pojavljuje Mater Dolorosa, brod koji kao simbol spasenja – u najuzvišenijem tonu – donosi ono što nam svima svakako treba, i vraća nas u mučnu scenu žrtvovanja Dylanovih roditelja, koja se još jednom podvlači kao najbitniji momenat u njegovom životu kakvog znamo. Dalje ćemo prisustvovati okršaju epskih razmjera u okviru kompletnog serijala, gdje dvije najznačajnije osobnosti glavnog junaka biju boj za njegovu dušu. Očito se insistira na polarizaciji, dualizmu, ali koji je zbog specifičnosti samog Dylanovog lika i njegovih slojevitih i komplikovanih psihoza sveden na vrlo očit i lako probavljiv nivo. Miješanje vremenskih linija u naraciji nisu tako česte u epizodama o istraživaču noćnih mora, ali kada se dese – onda su dovedene do skoro pa savršenstva u literarnom smislu. Svi elementi u postavci fabule plutaju u toj šerpi, i onda ih u pravom trenutku autor izvlači i ispravno koristi. Tako se u ovom slučaju scenarist hvata za Ghosta u trenutku kada je potrebno objasniti strah od gubitka najljepših sjećanja vezanih za Moonlight, a koja su opet toliko važna psihopati Dylanu da je spreman skočiti u vodu i izgubiti život: jer kakvog smisla ima život ako se nemamo čega sjećati? A opet podvlačim, to je samo jedan primjer kako je Recchioni savršeno poslagao kockice ne zalazeći u teritorij otkrivanja nekih novih Dylanovih psihotičkih oštećenja.
Imamo pravo strahovati da je ovaj broj jedna vrsta ispunjene narudžbe čitatelja. Sve liči na jedno kvalitetno ispunjeno obećanje i odšljakanu narudžbu, gdje je autor ciljano krenuo u zaključenje dijela priče. Na jednostavan, romantičan ali prije svega originalan način Recchioni reže repove koji vise nad momentom razdvajanja ličnosti njegovog oca i žrtvovanja majke. Ali kako iz ovog momenta u našoj, realnoj vremenskoj liniji posmatrati ovu epizodu ako znamo da se njome od serijala oprostio prvo Stano, a sada znamo da je ona i najbolje Recchionijevo djelo, najbolji broj sada već bivšeg šefa DD tima? Da li je on svjesno stvorio vrhunac svog opusa na baš ovaj način, potencirajući pojam spasenja kao jedinog mogućeg ishoda u svim bitkama koje postoje, koje su postojale i koje će postojati?
Ne želim gubiti vrijeme na analizi crteža. Zapravo, ovdje se ne radi o crtežu, nego o pravom malom slikarskom remek-djelu. Svaka vinjeta pažljivo oslikava hrpu emocija, a najviše podvlači intenzitet boli u iskrivljenim grimasama likova. Ti likovi u vinjetama su u boli, svi su izmučeni...i kroz tu silnu emociju boli naziru se konture životne radosti. Kako je brod koji donosi zlo u svojoj utrobi i samu Mater Morbi sačinjen od kostiju, a jarboli mu pojedreni krikovima grešnika direktno iz pakla – tako je i pragmatični John Ghost (spasilac Dylanov i neprijatelj mu) obučen u najskuplje zlatno odijelo, nonšalantno maše rukama dok ga drugi brane, hedonist je, ali je Dylanova (naglašena) sušta suprotnost. Svaki gest i krik Morganin prati dramatičniji pokret i vrisak Majke svih bolesti, svaki grč na licu otrovane Dylanove majke paralelno izvlači luđački osmijeh i slavodobitni usklik MaterMorbi... a tek neke od grandioznih slika/prikaza paklenih muka, talasa, ronjenja i krvarenja! Ipak je ljepota u oku posmatrača, i to je jedan od prerogativa slobode. Dovoljno je lijepo da otvori mogućnost svakom oku da uživa na svoj način i prepozna ono što mu ispliva iz duše. Valjda se to zove umjetnost.
„Ovo možda nije perjanica Dylanovog života, ovaj broj, ali je toliko snažna rika pisca i njegovog stvoritelja, da se mora uzeti za ozbiljno. Možda ovo nisu momenti koji će većinu oduševiti, ali se mora odati priznanje kako je urađeno. Na nivou metafore, višeslojno, paralelne vremenske linije koje veže jedna nit, prošlost, sadašnjost i budućnost strip-junaka, sve u jednom, spakovano kao praznična bombonjera.“, reći će onaj prvi bez piva u rukama, dok gasi čik u pepeljaru.
Onaj drugi će razmisliti da li da naruči još jednu kriglu i ujutro će, dok niko ne gleda, krišom otrčati u kiosk i kupiti ovaj broj. Postoji velika vjerovatnoća da će od preprodavača tražiti onu grandioznu knjižurinu od VČ (čije ime ne spominjemo), ali ja vam to nisam rekao.
