Uzzeo je relativno nepoznat domaćoj strip-publici, no na temelju svih projekta na kojima je radio (vidi zanimljivosti) jasno je kako je u pitanju jedan od zapaženijih talijanskih scenarista u zadnjih 10-ak godina. Kao samostalni scenarist, Dylanovim čitateljima se prvo predstavio u 19. broju Color fest edicije u simpatičnoj i zanimljivoj kratkoj priči „Djevojka koja je umirala svake noći“ (LIBKB #19 / BOP #21), a da je u pitanju autor koji i te kako ima što za reći potvrdio je u svom debitantskom radu u redovnoj seriji sa sjajnom, slojevitom i mračnom pričom „Kraj tame“ (LU #201 / VEC #165).
„Zatvorenik“ ne samo da u pogledu kvalitete, slojevitosti i tmurnoće parira „Kraju tame“, već ga u gotovo svakom segmentu i nadmašuje, ponajviše zahvaljujući načinu na koji briljantno obrađuje nekoliko usko (ne)povezanih tema. Kako epizoda odmiče prema svom kraju, tako se te teme u obliku bizarnog spusta mračnom i tjeskobnom spiralom proširuju na širi društveni aspekt povezane problematike. Istovremeno, problematika se spušta i na razinu samog pojedinca čime se, na kraju tog spusta do najniže, najmračnije i najnelagodnije razine spirale, dolazi do uznemirujuće suštine ove priče.
„Samo sam zaboravio novčanik kod kuće.“
Početak epizode može navući na krivi zaključak o kakvoj je točno priči riječ. Dylan nakon večere sa svojom ovomjesečnom djevojkom Ilary shvati kako je zaboravio novčanik, na što se kroz mračne ulice zapute prema njegovom stanu. Na putu do stana, nailaze na dvojicu policajaca kako se iskaljuju na beskućniku. Kad se Ilary običnim pitanjem suprotstavi policajcima, započinju se redati vrlo bizarne, ali i zastrašujuće situacije kojim Uzzeo želi ukazati na aktualni društveni problem policijske brutalnosti. Osim iskorištavanja ovlasti svoje pozicije koje uopće ne pokušavaju sakriti, dvojica policajaca su i vizualno prikazana kao polu-čudovišta iz čijeg pogleda i pristupa očigledno zrači zla aura. Koliko god je taj prikaz namjerno pretjeran, ne umanjuje užas samog čina koji na našim područjima nije toliko prisutan, no u zadnjih desetak godina sve se češće pojavljuje u ostatku svijeta (a osobito u SAD-u). Upravo na Dylanovom primjeru (od nenošenja identifikacijskog dokumenta, preko nametanja opiranju uhićenju pa sve do isprovociranog napada na policijske službenike koji vodi do fizičkog iskaljivanja na Dylanu) vidi se kolika moć, ali i opasnost proizlazi iz iskorištavanja i skrivanja iza zakonskih ovlasti pred kojima su obični građani posve bespomoćni, a od istih bi, ironično, trebali biti zaštićeni. Cijeli ovaj dio iznimno je nelagodan i tjeskoban, ponajviše zbog činjenice što se u takvoj situaciji može naći bilo tko od nas.
„Svi svjedoci su nevini. Svi mučenici su nevini.“
Scenom gdje se Dylan budi u mračnoj samici započinje glavni dio ove priče koji, poput najbolje kafkijanske noćne more, samo grebe površinski sloj suštine ove priče i predstavlja tek početak uznemirujućeg spiralnog spusta prema mračnom dnu.
Dio sa Dylanom u samici jako liči na početak „Nekropolisa“ (LEX #92 / VEC #3), no za razliku od spomenute Barbatičine priče u kojoj je naglasak bio stavljen na gubitku identiteta pojedinca, u „Zatvoreniku“ dio u samici služi kao nadogradnja na prethodnu kritiku policijske brutalnosti, proširujući ju na kritiku prema institucijama koje svom silom i metodama pokušavaju uvjeriti pojedinca u njegovu krivnju, pa čak i u slučaju kada je pojedinac nevin. Scene u samici izuzetno su klaustrofobične, obeshrabljujuće i nelagodne, ponajviše zbog nevjerojatno bezosjećajnog i besramnog pritiska od strane više instance. Tim pritiskom se pojedinca pokušava slomiti i uvjetovati ga da sam sebi i svojim djelima prišije težinu, negativnost, a ponajviše krivicu koja kod nevinih pojedinaca prvobitno ne postoji, a kod okrivljenih pojedinaca je puno manja od one koju im se pokušava pripisati. Ovdje nije (još) stavljen toliki naglasak na (ne)funkcioniranje institucija koliko na njihovu koruptivnu i iskvarenu praksu koja je čista suprotnost (nepravda) onome za što bi se trebala zalagati (pravda), još više što se time kao takva pozicionira iznad samog (ovosvjetskog) zakona.
I tek kad je pojedinac „slomljen“, spust se nastavlja dublje prema sve većoj tami, a priča iznenada prelazi na jednu višu, znatno apstraktniju i oniričku razinu. Ujedno, naglasak priče prebacuje se na samog pojedinaca.
„Nije srce što se krije, niti mozak što nas štiti. Koža je naša istina.“
Upravo u ovom dijelu započinje kritika nefunkcioniranja zatvora kao institucija, no posljedice njenog (ne)djelovanja prikazane su na samom pojedincu. Ono što je zatvor kao institucija načeo u prethodnim koracima, nastavljaju ostali osuđenici unutar „zatvora“. U tu svrhu, uvode se novi, nemogući likovi čudovišnog izgleda koji imaju za cilj prikazati kako novi pojedinac/zatvorenik samim činom smještanja među ostale zatvorenike biva oguljen svog identiteta, i metaforički i doslovno. I tu započinje najmučniji dio priče gdje postaje očito kako se spust do dna spirale nikako ne može zaustaviti.
Navedeno započinje kada se Dylanu naoštrenom žlicom skida koža sa cijelog tijela, komadić po komadić, sve dok mu cijela koža nije posložena na tlo u čovjekoliki obris onoga što je nekada bio. Svaki rez po koži predstavlja kaznu koju si je pojedinac utuvio u glavu da ju zaslužuje, a svaki komadić skinute kože ne samo da predstavlja djelić onoga čega se pojedinac lišava kad ga se stavlja u zatvor (misli, volja, ideje, sloboda) već i kako ga se smještanjem u zatvora „standardizira“ i izjednačava sa ostalim zatvorenicima.
Upravo se u gubitku identiteta pojedinca te njegovim izjednačavanjem sa svim ostalim kažnjenicima (kao načinima kažnjavanja zatvorenika za njihova nedjela) vidi krajnji „cilj“ djelovanja današnjih zatvora, što je ono zbog čega Uzzeo u ovom dijelu priče kritizira zatvor kao instituciju.
„Ne postoji nikakav „Izlaz“ kada završiš u zatvoru. Nema izlaza, nema života vani.
A to je ujedno i dno, ali i najmračniji dio mučne spirale prema kojem nas ova priča nepovratno vodi: što današnji zatvor, bilo iz perspektive institucije, ali i vanjskog svijeta, ima svrhu kažnjavanja u vidu oduzimanja slobode pojedincima koji tamo završe, pritom ne praveći razliku između onih više i manje krivih, kao ni onih koji su tamo više ili manje opravdano završili. Svi imaju istu sudbinu: trajno isključenje od vanjskog svijeta, bez ikakve nade o mogućnosti izlaska iz zatvora. Uzzeo tu kritiku jasno sažima i izriče preko Dylanovog lika: „Jer zatvor bez izlaza poraz je za cijeli ljudski rod.“
I upravo tu, na mračnom dnu spirale beznađa do kojeg je „Zatvorenik“ vodio, dolazimo do predivne poante ove priče gdje Uzzeo sjajno poentira svoju kritiku zatvora kao institucije, dok istovremeno nudi „izlaz“ u obliku svjetlom obasjane „oslobađajuće“ spoznaje.
„Kakva god bila krivica koju ću morati snositi, posljedica će joj biti otvorena vrata, a ne zatvoren kavez. Bio kriv ili nevin.“
Kroz serijal se nerijetko provlačila teza kako čak i u najmračnijim trenucima treba postojati nada u bolje sutra te kako se za navedeno uvijek treba boriti. U idealnom svijetu, upravo to bi trebala biti i svrha zatvora kao institucije, ali i samog pojedinca zatvorenog u nju. Sa strane institucije, pružiti pojedincu priliku i alat da se promjeni na bolje, a sa strane pojedinca se očekuje prihvaćanje odgovornost i shvaćanje težine posljedica svojih odluka. Za zatvorenike, zatvor ne bi trebao biti kraj, već novi početak, no kako bi se to postiglo, potreban je angažman i povjerenje od obje strane. Na žalost, u stvarnosti to često nije moguće zbog nepovjerenja najmanje jedne strane, no u cilju daljnjeg razvoja društva, to je nešto čemu bi se trebalo težiti.
Preko Dylanovog lika u predivno provedenoj završnoj sekvenci, Uzzeo radi taj korak iz perspektive (nevinog) pojedinca. Ne pristajući na mučeničku predaju te s odlučnošću da se bori za one dobre stvari koje bi izgubio kad bi se predao sistemu koji ne funkcionira, Dylan je postepeno počeo vraćati nazad svoj identitet (u vidu prethodno oguljenih komadića njegove kože koji su se počeli vraćati nazad na njegovo tijelo), ne dozvolivši si da se preda mraku i izgubi priliku za bolju budućnost. A sve ono što ga je sputavalo i dovelo u tu situaciju ostavlja iza sebe, bez osvrtanja, poput zatvorenog poglavlja tog perioda života.
Iako je Uzzeo ovom pričom većim djelom kritizirao sistem i zatvor kao instituciju, činjenica kako se Dylan pred kraj broja budi u samici jasno implicira kako se cijeli ovaj spust niz mračnu spiralu ne odnosi nužno samo na zatvor kao fizičku nastambu. Koliko god u većini slučajeva zakon nameće i provodi cijeli proces zatvaranja pojedinaca u zatvore, sve češće nailazimo na situacije gdje pojedinci po vlastitom sudu sami sebe „zatvaraju“ u mentalne zatvore sačinjene od vlastitih strahova, problema i slabosti. Bilo zbog grižnje savjesti, preuveličavanja vlastite krivnje ili vlastitih depresivnih misli, sve više ljudi iz ovih ili onih razloga u svojim umovima stvaraju zatvore u kojima unedogled muče sami sebe, a iz kojih ne mogu ili ne žele izaći. Kad se „Zatvorenik“ sagleda iz ove perspektive, uviđa se kako sve što je Uzzeo htio reći ovom pričom, od tjeskobnog procesa pada do mračnog zatvora pa sve do ohrabljujuće spoznaje o postojanju izlaza sa takvog mjesta, još više vrijedi i za takve „zatvore“ i njihove „zatvorenike“.
„Ovo mjesto ponovno je u mraku. Ali nije važno. Svjetlost je moja sloboda.“
Uzzeo je poantu ove priče u dobroj mjeri bazirao na simbolici svjetla i tame, a najviše zasluga što mu je to savršeno pošlo za rukom leži u crtežu i vizualnom umjetniku ove priče: Arturo Lauria (vidi zanimljivosti za više detalja o njegovim radovima). Njegov crtež je oduran, tjeskoban, mučan i uznemirujuć, a to je ujedno i najbolji kompliment koji jedan crtač horror stripa može dobiti. Iako mu nekolicina kadrova nije baš najbolje uspjela, sa tehničke strane je velik dio priče u svakom pogledu izveden na vrlo zavidnoj razini. Posebno valja istaknuti kako fantastičnim korištenjem chiarascuroa savršeno barata kontrastima svjetla i sjene. Dodatno, posjeduje i odličan osjećaj za kadar, još više jer zna izabrati savršen trenutak kada tom tehnikom treba prikazati, a kada sakriti one najbrutalnije i najužasnije dijelove (gore i body horror elementi) kako bi se postigao najbolji omjer uznemirenosti i nelagode, čime drastično doprinosi pojačavanju jezive i tmurne atmosfere već prisutne u samoj tematici priče. U malim dozama, njegov crtež sa tehničke strane godi, no 94 stranice iscrtane ovom tehnikom jednostavno iscrpljuje čitatelja, što je u ovom slučaju pozitivno jer savršeno doprinosi duhu priče. Jednostavno, crtež toliko savršeno odgovara sadržaju i atmosferi same priče da je nemoguće zamisliti kako bi netko drugi mogao ovoliko efektno udahnuti vizualni identitet ovoj priči. Ipak, vjerujem kako će upravo crtež (nestandardan za komercijalni strip) biti točka na kojoj će se među čitateljima lomiti koplja.
Najslabija točka ove priče je Cavenagova naslovnica. Jednostavna i minimalistička, sa pozerskim Dylanovim likom u prvom planu i polupraznom pozadinom. Ipak, oko odabira motiva naslovnice nije toliko kriv Cavenago koliko SBE koji je u čast proslave osamdesetogodišnjice od osnutka izdavačke kuće tijekom mjeseca izlaženja ove priče u Italiji htio da svi serijali tog mjeseca imaju vizualno slične „pozerske“ naslovnice, sa glavnim likom u prvom planu i dvobojnom pozadinom. Jednostavno, u pogledu motiva, „Zatvorenik“ je imao peh da izađe u tom mjesecu, no stoji i kako je Cavenago sa tehničke strane to ipak mogao malo bolje odraditi.
U mojim očima, ova priča je malo remek-djelo i cjelina za sebe koja završava na predzadnjoj stranici stripa. Zbog perioda serijala u kojem je priča objavljena te činjenici kako je od završetka crtanja do njene objave prošlo više od tri godine, jasno je kako su zadnja stranica i „nastavlja se“ na njoj naknadno stavljeni zbog (iz današnje perspektive, očiglednih) uredničkih odluka, i to samo kako bi se pokušala održati iluzija da se i dalje ispunjava dio obećanja o kontinuitetu i višedijelnim pričama „novog“ Dylana nakon četristotog broja. Neovisno o razlozima koji su doveli do ovih naknadnih izmjena, ne podržavam ovakvo narušavanje izvorne autorove vizije same priče te bi mi bilo istinski žao da ova priče, promatrana kao cjelina zajedno sa drugim i znatno lošijim „nastavkom“, dobije manje ocjene od onih koje zaslužuje kao samostalna priča.
