Utjecaj nadrealizma i istaknutih predstavnika toga osebujnog umjetničkog smjera, ne samo na stil Tiziana Sclavia, nego i na njegovu stripovsku kreaciju Dylana Doga veći je nego što se to na prvi pogled i čini. Nadrealizam kao pokret nastao kao reakcija na industrijsku revoluciju početkom dvadesetog stoljeća te strahote prvoga svjetskog rata zagovarao je oslobođenje uma, oštro se oslanjao na psihoanalizu, vođen imaginacijom podsvjesnog… zadirući pomalo u ekstrem pokušavajući revolucionarizirati doživljaj pojedinca te njegove osobne, društvene i političke poglede pokušavajući ga osloboditi od krutih, restriktivnih običaja i ustaljenih pravila ponašanja. Sam Andre Breton, osnivač i autor manifesta o nadrealizmu opisuje njegov pravi cilj riječima «živjela socijalna revolucija, i samo ona!». Posljedica svega toga opet bijaše što se nadrealizam počeo povezivati sa komunizmom i anarhizmom (treba li dodati koliko je Marxov dijalektički materijalizam te kontroverzne, i u praksi počesto pogrešne ideje Sigmunda Freuda žestoko utjecale na razvoj nadrealizma, te reći samim time kako se Sclavi nikada nije trudio skrivati svoje ljevičarsko opredjeljenje čije ideje počesto bezobrazno upravo i promoviraše kroz par svojih uradaka obojenih nadrealističnim tonom, te koliko su recimo frojdovske teorije o Edipovskom kompleksu i tumačenju snova utjecale na stvaranje mnogih epizoda Dylana Doga, primjerice epizode «Snovi»?). Groucho Marx, a ovdje mislim na pravog Groucha Marxa, kultnog komičara, u mnogim svojim filmovima, upravo kao i Charlie Chaplin, glumio je dadaiste, a dadaizam ne bijaše ništa drugo no smjer u umjetnosti koji je upravo izrodio nadrealizam, što opet njegov izbor kao Dylanovog sidekicka čini sve samo ne slučajnim od strane Sclavija. I naravno, ne zaboravimo na Renea Magrittea koji je poslužio kao glavna inspiracija Golconda-opusu u kojemu je Sclavi najsnažnije zakoračio u nadrealizam.
A upravo kao i u Magritteovim slikama, tako i u «Golcondi» ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled doima. Sazidana od apsurda, Sclavi u čistoj surrealističnoj maniri oduševljava, šokira te ujedno i zabavlja spajanjem i kombiniranjem naizgled nespojivih elemenata, što se ne bi smjelo striktno promatrati kroz prizmu nekog trenutačnog Sclavijevog napada egzhibicionizma. Tiziano lukavo podbada svojim sarkastičnim i ciničnim tonom («u Londonu se događaju čudne stvari…», «Pa nisam vam ja kriv što ste izabrali Thachericu!») čineći to u svome prepoznatljivom i zafrkantski dopadljivom crnohumornom stilu, stilu koji će prisvojiti, ne samo u Golcondi, nego i u većini kasnijih DD uradaka, te stilu koji će dotični autor na trenutke ipak uspjeti nagrditi vlastitim napadima patetike i pretjeranog malodušja. Ne zaboravimo i na «Golcondin» romantičan element (Dylana i Amber Cat, romansu psa i mačke), Groucha koji je u jednoj ovakvoj epizodi, upravo poput svoga slavnog glumačkog imenjaka, sasvim u svom elementu («Kada vidite čovjeka koji izgleda glupavo i govori kao glupan, ne dajte se zavarati; to je uistinu glupan.»), i Blocha koji je tako dražesno izgubljen u svom tom ludilu i u ozbiljnom strahu za svoju mirovinu.
Nakon «Golconde» dosta se toga promijenilo… prvi ozbiljniji izlet u nadrealizam pokazao se za Sclavija i više nego uspješnim, te nekako na krilima tog uspjeha odlučuje skladno (a ponekad i odlučnije) i dalje ploviti u tim vodama, koje će, uz tu i tamo koje manje ili više posrtanje, uspjeti iznjedriti neke od najosebujnijih i najboljih epizoda Dylana Doga uopće. A činjenica da se, nakon ove epizode, još nekoliko puta vračao u Golcondu, dovoljno govori koliko se taj svijet bajki i apsurda Sclaviju zapravo drag.
.jpg)
.jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
