Što reći o epizodi za koju (koliko čujem), čak i u Dylan Dog pošti, prilikom najave reprinta, tvrde da još nisu shvatili??!! Epizodi koja je totalni delirij, nevjerojatni košmar nizanja događaja, čiji sudionici prkose svim zakonima prirode i logike, a pritom ujedno prkose i općepoznatim sitnicama iz serijala o Dylanu Dogu, stavljajući na muke mnogobrojne čitaoce i fanove omiljenog istraživača noćnih mora. Vjerojatno nema iole pomnijeg ljubitelja DD-a, koji se nije zapitao, kako sad Xabaras i Dylan koji se tek upoznaju, zar Dylan ne svira klarinet, otkud onda saksofon i stotinu drugih kurioziteta. Ima li ovo uopće smisla, ili je Sclavi jednostavno prolupao i zajahao divlje konje ludila (kroz zvjezdanu jebovinu na putu za sunčev sustav)??? Dobro, to u svakom slučaju je, ali koliko god se činilo nemoguće, čak i ovaj apsurd ustvari ima (donekle) razumljivu priču. Potrebno je samo nekoliko godina i par desetina puta pročitati dotičnu epizodu, naravno, uz psihičke kontrakcije maksimalnog intenziteta.
Upravo zbog te «teškoshvatljivosti» priče, osvrnut ću se podrobnije na fabulu. Priča je teško razumljiva, jer nema linearan tok, znači ne teče jednostavno od početka prema kraju, već, nazovimo, ide iz svih smjerova. No, vrlo pažljivom analizom, mikroskopski detaljnom, da se shvatiti. Sclavi se jednostavno igra jednom idejom, kombinirajući je sa teorijom o paralelnim svjetovima. O čemu se radi? O pretpostavci koja je ključna za razumijevanje ove priče i od koje Sclavi polazi u daljnjoj izgradnji cijele epizode: što ako samrtnik, umjesto prošlih događaja, vidi ono što će biti kasnije, u jednoj od mogućih budućnosti. Ta osoba u tom trenutku vidi neku vrstu filma čiji je režiser ona sama, i u mogućnosti je činiti sve što joj padne na pamet, drugim riječima, ta osoba je u stanju stvoriti čitav svemir prema vlastitoj viziji. U našem slučaju, ta osoba je dotični Niko (Sclavi se ovdje igra riječima, što još dodatno komplicira stvari, ali i daje mogućnost za razna tumačenja; o tome kasnije). Niko, u jednom svijetu (dimenziji), nazovimo ga jedinim pravim, doživi infarkt i umire. Trenutak prije nego će se to desiti, pročitao je članak u novinama u kojem se spominju Dylan Dog i Xabaras, i unio ovu dvojicu aktera u svoj film. Spoznavši (moguću) budućnost, Niko stvara cijeli jedan svijet, svijet u kome se Eiffelov toranj nalazi u Londonu, svijet u kome Dylan svira saksofon, naplaćuje 60 funti dnevno plus troškovi, uvijek nosi pištolj sa sobom, pa čak i dobrano pije. U tom svijetu se Xabaras i Dylan ne poznaju. Međutim, oni će se upoznati, jer Xabaras, kao psihijatar Nikog, shvaća kroz seanse hipnoze kojoj je podvrgao svog pacijenta, događaje koji će se zbiti u drugom svijetu (onom jedinom pravom), u kojem će Niko postati zombi u eksperimentima jednog drugog doktora Xabarasa. Zbog toga je Niko, koji je vidio budućnost na samrti, progonjen noćnim morama sebe kao živog mrtvaca, zombija koji proždire vlastitu suprugu i ubija sjekirom, navodno, najboljeg prijatelja. Ali, Niko, kao tvorac tog svijeta, upoznat je i sa morama i snovima Dylana Doga, budući ga je on osobno unio i kreirao u svom izgrađenom svijetu. Tako i Xabaras (psihijatar) biva upoznat sa Dylanovim snovima i odlučuje zajedničkim snagama zaustaviti Nikog i spasiti svijet. Dylan mu naravno ne povjeruje, ali kad postane dio more Nikog kome je Xabaras izdao posthipnotičko naređenje da sanja njih dvojicu, uvjerava se da je Xabaras bio u pravu i da je njihov svijet tek tvorevina Nikog. Ubivši Nikog, uništava cijeli taj svijet, što se lijepo vidi kad on i Groucho, a i imaginarni London s Eiffelovim tornjem i Big Benom, polako blijede i nestaju (str. 66, 67).
Ali, to nije kraj, i ko nije šiznuo do ovdje, valjda će uspjeti izdržati do definitivnog kraja. Priča sad počinje u onom jedinom pravom svijetu (koji i je svijet kakvog su čitaoci imali prilike dobro upoznati kroz epizode DD; ovdje Dylan, naravno, svira klarinet i naplaćuje 50 funti dnevno plus troškovi). Ovdje Xabaras nastavlja sa eksperimentima besmrtnosti i uspijeva poboljšati svoj postupak: umjesto automatiziranog zombija, stvara razumno ljudsko biće. A prvi primjerak te nove vrste, je upravo naš Niko. Tako saznajemo da je Xabaras krivac za smrt Nikog, izazvavši kod ovog infarkt, kako bi ga mogao kasnije oživiti. Ali, Niko, koji je već umirao nekoliko puta i rađao se nekoliko puta, ne može više podnijeti kaos svjetova koji se sukobljavaju u njegovoj glavi, kaos koji bi mogao postati njegova vječnost. I zato Niko, koji je putovao kroz svemire kad je Dylan uništio onaj njegov stvoreni svijet, postaje neka vrsta anđela vodiča, koji zakuca na vrata našeg junaka. I Dylan izlazi u noć, slijedi stranca, za kog mu se čini da ga odnekud poznaje i dolazi do stare crkve, one iste crkve u čijem je podzemlju Galija, gdje će se odigrati događaji iz čuvene stotke. U podzemlju se Dylan sukobljava sa Xabarasom, no umjesto omraženog neprijatelja, pogađa prvorođenog nove vrste, Nikog, i tako spašava svijet od najezde nove sorte, razumnih zombija. Barem u ovom stripu. Niko napokon postaje ništavilo, i polako blijede snovi i svjetovi, i nestaju i jedan i drugi Niko (a i svi ostali). I tako dolazimo do završetka priče.
Sclavi se na kraju još malo poigra paralelnim svjetovima, pa ubacuje dimenziju u kojoj su Nikog otrovali žena i njen ljubavnik (ujedno i najbolji prijatelj Nikog), no umjesto novaca od osiguranja, dolazi jedan novi Niko…
Evo, to bi «ukratko» bio sadržaj te konfuzne epizode, a radi lakše orijentacije, još jednom ću navesti da bit ove prilično apstraktne priče, počinje u sredini stripa, kad Niko umire od infarkta, a izmišljeni Xabaras objašnjava izmišljenom Dylanu ključnu pretpostavku o mogućnosti samrtnika kao tvorca budućnosti. Tek kraj stripa je ono što se događa u DD svijetu, kojeg uglavnom pratimo kroz ostale epizode. Početak stripa su samo snovi i noćne more Nikog, koji je utkao djeliće budućnosti u svoj izmišljeni svijet.
Tumačenja – e, tu ulazimo u sferu psihoanalize i fantastičnih pretpostavki, u traganju za konačnim odgovorom i «unified theory».
Zašto Sclavi naziva glavnog lika ovog stripa Niko??? Zbog igre riječima koja dovodi do dvosmislenosti. Niko je prikazan kao čovjek koji ni u svom životu ne igra glavnu ulogu, bezobličan službenik kojeg vara žena, ali on ništa ne poduzima da ne bi srušio svoj svijet. On je obična lutka bez krvi i mesa, koja slijepo slijedi svoju sudbinu, određenu prilikom rođenja. S druge strane, čak i takva bezidejna gomila dreka, u stanju je stvarati čitave svjetove. I što nam Sclavi pokušava reći ovom kontradikcijom? Ono što je, ustvari, najjače oružje ikad napravljeno, MISAO, misao koja se rađa u ljudskom umu i koja obuhvaća cijeli svemir, a za koju je sposoban svatko, pa čak i onaj koji je u životu nitko i ništa.
Isto tako, možemo se pitati, ne iskazuje li Sclavi tom igrom riječi, svoje razočaranje tradicionalnom religijom, pa i samim Bogom. Jer, kako se zove tvorac svjetova? Niko. Ako to usporedimo sa ustaljenim religijskim vjerovanjem Boga kao Tvorca svjetova, dobivamo formulu Bog = Niko. Znači, prema toj postavci, ne stvara Bog svjetove, već svatko sam stvara svoj svijet.
Svoj revolt prema Bogu i religiji, Sclavi iskazuje i u situaciji kad tek rođeni Niko, odbija vječnost koju mu Xabaras nudi. Ovo je klasična tema iz Biblije i literature, kad se prvi čovjek odmeće od Boga i zapada u grijeh, te time u smrtnost. Mnogo je takvih buntovnika, Adam, Kain, Prometej… Sclavi odbacuje vjeru, po kojoj bi dosegao život vječni…
Kontradikcije, koje obilježavaju Sclavijeva djela, prisutne su i ovdje. Tako imamo prikaz zapisanog Nikovog života, koji mu je određen od rođenja, kad on saznaje da će postati đak, da će diplomirati, da će se oženiti, otac će mu umrijeti, žena će ga varati…kad umire, sjeća se proživljenog života, gdje je postao đak, diplomirao je, oženio se, otac mu je umro, žena ga vara. To bi bilo u skladu sa vjerom i Božjim naumom, gdje je sve već određeno. Trenutak poslije, imamo Nikog koji stvara svjetove… što više ne bi bilo u skladu sa Bogom Svemogućim i Sveznajućim. Kolebanja oko vjere, Boga??? Interpretirajte sami.
Još jedna kontradikcija koja se pojavljuje oko Nikog; na samrti se prisjeća svog užasnog života, ali bi svejedno htio da potraje što duže…poslije, kad mu se nudi vječnost, jedino što želi je da se odmori i da konačno umre… Ovakvi zaokreti, ovakva nesigurnost mišljenja, lutanja od jedne krajnosti ka drugoj, karakteristični su za izvjesnog autora????!!!!!, upravo onog koji je i napisao ovu epizodu.
Vrlo je vjerojatna pretpostavka, da je Niko zapravo sam Sclavi. To je najočitije u situaciji kad Niko saznaje da ga žena vara, i što čini, trkom u majčino krilo (str. 46) – a poznata nam je priča o Edipovom kompleksu. Uz to, Nikov život je monotonija, besmisao kojeg Sclavi često opisuje u DD. Moguće da mu se, kao patološkom depresivcu, i njegov sopstveni život čini takvim. A Niko i stvara svjetove, kao što i sam Sclavi stvara svjetove, kroz svoje pisanje. Previše očitih sličnosti?
Diskutabilna je, međutim, jedna mala stvarčica. U jednoj slici, otac koji šamara Nikog kao dječaka, prikazan je s leđa i strahovito liči na Dylana (str. 44). Što bi ovo trebalo značiti, ide li Sclavi u toliku krajnost, da svoju kreaciju, svog sina, postavlja u apsurdnu morbidnu situaciju vlastitog oca???!!!
Također i beskućnik, pijanica sa početka stripa. Je li ovo vizija Dylana kao propalog čovjeka, onog koji se odao piću? To bi mogla biti hipoteza (iako nejasna), ako pokušamo protumačiti rečenicu u kojoj Niko govori Dylanu: Da bi me probudio, morao si žrtvovati život…Svoj, naravno… A na početku se Niko budi, upravo kada skitnica umire. Druga hipoteza ove nejasne rečenice, mogla bi biti da je Xabaras = Dylan (to je opet potvrda one teze o Božjem trojstvu i DD trojstvu, jedno i drugo ultra apstraktno i nedokučivo), jer… onaj koji se žrtvuje da bi spasio svijet, je upravo Xabaras, izmišljeni Xabaras psihijatar iz Nikovog svijeta. I ta žrtva je mutna, ali objašnjenje bi moglo biti slijedeće: Xabaras je izdao posthipnotičko naređenje Nikom da sanja njega i Dylana i tada počinje mora, napad zombija u psihijatrovoj kući. Xabaras se žrtvuje, da bi sa njegovom smrću nestalo i te naredbe, pa se Niko budi i time spašava Dylana, jer zombiji koji ga okružuju, nestaju zajedno sa morom. Zahvaljujući toj žrtvi, Dylan uspijeva zaustaviti Nikog i spasiti svijet…
Druga teško dokučiva stvar je, naravno, Galija. Sveprisutna Galija koja se provlači kroz strip. Što bi ovdje trebala predstavljati, prepuštam svakome da si protumači. Jedino je izvjesno, da je ona vrlo bitan momenat u opusu o DD i da je vezana uz Dylanovo porijeklo. Do sada smo već čuli različita tumačenja, Galija je predstavljala život, smrt, prolaz, sjećanje, križ… Ovdje je neka vrsta sna ili pak nečega što se provlači kroz snove i svjetove. Zanimljivo je da u ovoj epizodi, Galija ima zastave sa simbolom križa, te da na jednoj sličici, na njoj piše Good Year. Pa ko voli, nek izvoli… Još dodajem, da se spominje maketa rimske galije.
Kontinuitet – ako stavimo ovu epizodu u kontinuitet DD, dobivamo nastavak epizode #25 Morgana. A ujedno i jedinice #1 Zora živih mrtvaca. To se spominje i u samom stripu, kao članak u novinama, gdje se uz ostalo pojavljuje i C. Reed, crtač horor stripova iz #25 i poznati medijum, gospođa Trelkovski. Međutim, dobivamo i teškoće tipa, neslaganja sadržaja #25 Morgana i #43 Priča ni o kome. Prema ovom stripu, prvi razumni zombi kojeg je Xabaras stvorio, je Niko, to se izričito kaže u epizodi. A Morgana je u #25 bila isto razumni zombi, onaj koji misli i govori. Možda je #43 ključ za shvaćanje #25 Morgana, no, to ćemo vidjeti dok se neko osmjeli… Po svemu sudeći, jedini stvarni događaj u #25, je prisustvovanje Dylana spiritističkoj seansi i pogibija crtača stripova, Reeda. Ostalo sve je san, ili snovi. #43 je prethodnik #100, jer se tamo odvijaju događaji, koje Xabaras proročki najavljuje na kraju stripa: Dylan će završiti maketu rimske galije i tada će se svega sjetiti. Potražiće Xabarasa na znanom mjestu i onda će se sukobiti posljednji put… zanimljivo
Uvijek volim prepoznati citiranje nekog djela u stripu, bilo da se radi o filmu ili knjizi ili nečem trećem. DD je, hvala Bogu, pun toga. Ovdje nije slučaj da je u potpunosti prenesen neki film, ali određenu sličnost sam uočio. Osnovna ideja stripa, samrtnik koji spoznaje budućnost, ustvari je i osnovna ideja jednog filma: JACOB`S LADDER (JACOBOVA LJESTVICA KOŠMARA) sa Timom Robbinsom u glavnoj ulozi. Teško je reći da li je Sclavi uzeo ideju iz ovog filma, budući su i strip i film, izašli iste godine (1990), film par mjeseci ranije. No, spomenuti film je svakako po Sclavijevom ukusu, također jedan halucinantni košmar, težak za shvatiti, i siguran sam da mu se sviđa. U svakom slučaju, čak i ako je uradio neovisno o tom filmu, ovo je interesantan detalj. A ja volim detalje.
Na crtež se neću posebno obazirati (a bilo bi i vrijeme da privedem kraju ovu pozamašnu storiju, dok još ima živih čitača))). Klasični Stano, svima poznat. Meni osobno, ne jedan od najdražih. Izuzetak je naslovnica, koja mu je jedna od boljih.
U vezi naslovnice, opet jedan interesantan detalj. Već znamo da Sclavi jako voli brojeve, pa tako gomila «sedmice». A ovdje se i poigrao sa brojem epizode 43, i grafički ga izrazio na naslovnici; 4 ruke koje okružuju Dylana + 3 ruke koje ga drže. Istu stvar je uradio i sa naslovnicom #25 Morgana; 2 Dylan i Morgana u prvom planu + 5 zombija koji ih slijede. Želi li još nešto reći ovim brojevima? Od mene dosta, a kako kaže Biblija: Ovdje treba pronicavosti! Tko je prodoran, neka odgoneta značenje broja… (Otk, 13,18)
« ZAUSTAVITE VRTEŠKU UNIVERZUMA U MOJOJ GLAVI ! »
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
