Teško je upoređivati različite vestern serijale, bilo da se radilo o pisanom romanu, noveli, priči ili stripu. Toliko je sličnosti u tematici da nema tog čitaoca koji u jednom trenutku jednostavno nije digao ruke od svega i rekao „Pobogu, pa ovo je postalo monotono!“. Govorimo o oskudnom izvoru na kome voda jeste slatka, dakako, ali nema je puno. Govorimo o podneblju gdje je teško isplesti dubokoumne filozofije i dotaći nebo na neki transcendetalni način. Govorimo o mjestu i vremenu gdje važi samo jedno pravilo: preživjeti. U moru takvih priča, filmova, stripova, vrlo je teško označiti nekoga posebnog, koji je zauvijek ostao u našim srcima, nedodirljiv, neokaljan. Doc Holliday se počeo ponavljati. Potjera kćeri Ralpha Higginsa, Laure, za najpoznatijim kockarom sa Divljeg Zapada je vrhunac pisanog romana na našim jezicima. Sve poslije toga je postalo slabašno i razblaženo. Ali, ako postoji serijal u formi stripa koji je najbliži naraciji tipičnoj za vestern romane, uvijek vjeran toj suhoparnoj tematici i pritom bio i ostao neokaljan, to je baš Džudasov serijal.
Džudas je stvoren 1979.godine u kući Bonelli i djelo je jednog od najinteresantnijih likova ikad u tom preduzeću: Ennija Missaglije. Taj čudesni Venecijanac lutao je radeći Topolina, preko Pecos Billa, Judasa i Gila, pa sve do Mister Noa, no baš je njegovo čedo, ovaj serijal, bio i ostao samo njegov trademark i neizbrisiv pečat na kompletnu kuću SBE iz mnogo razloga. Mi u Džudasu vidimo preobraćenog bandita, onako kako nam je i ponuđen, jednostavnog, hladnog, odlučnog zaštitnika svog imena i zakona, koji osim što ima istančan ukus za žene, ima naj-cool stil oblačenja na Divljem Zapadu ikad; ako to nije dovoljno, mi postepeno saznajemo njegovu prošlost i kako ona predstavlja njegovu glavnu karakternu crtu; ako ni to nije dovoljno, vidimo ga kao frajera koji sve što radi – radi na ispravan, ljudski način.
U uvodnoj epizodi ovog sjajnog serijala srećemo Džudasa u kritičnoj situaciji hlađenja bande Džona Korbeta, te se ubrzo nađemo pred Alanom Pinkertonom kako agentu Vičeru objašnjava naredni zadatak na kome će ga pratiti baš Alan Skot. Iron Mountain Railroad je kompozicija koja u Missouri treba da preveze 100.000 US$ u zlatu, pa su Vičer i Skot zaduženi agenti za zaštitu vrijednosti tog voza. Jedna vinjeta se utapa u sledeću, pa se Skot i Vičer ubrzo nađu u ulogama goniča pljačkaša duboko u teritoriji koja vodi na granicu sa Kanzasom. Tokom ove potjere saznaćemo tek djeliće prošlosti koja muči Džudasa i postepeno upoznavati njegove reflekse i metodičnost, sve u ustaljenom kaskajućem ritmu – i to je jedna od odlika cijelog serijala. Ništa nije ishitreno, prebrzo, presporo ili dosadno. Svaki incident ima svoju težinu i osmišljen je u cilju naglašavanja intrige o samoj Džudasovoj prošlosti. Ako ćemo biti perfekcionisti, mora se priznati da crtež nije urađen na vrhunskom nivou – barem u ovoj epizodi, a puno toga će se značajno popraviti kako serijal bude odmicao. Posebno su podvučena kadriranja glavnog lika, što je specifično za premijerne epizode svakog ozbiljnijeg stripa, pa samim tim predstavlja i određeni alibi, ali sitni nedostaci u crtanju ogledaju se u nedobrim kretnjama, odnosno gestikulacijama protagonista stripa, te nekolicini ishitrenih skica ženskih likova. Sve navedeno je popravljeno u narednim epizodama, obećavam. S druge strane, moram napomenuti vrlo neobične kadrove i neuobičajene uglove koje crta V.Missaglia, a koji doprinose eksplozivnoj atmosferi u momentima okršaja, gdje se čitalac prosto „unosi“ u kritičnu lokaciju. Ono što se mnogim Bonellijevcima neće svidjeti jeste konstantna naracija i njen efekat na crtež: mnogi kadrovi ostaće pre-dorečeni, tj oblačići sa tekstom će se uporno pojavljivati i tamo gdje su mogli biti izostavljeni. Tu se, ustvari najjasnije vide dodirne tačke sa gore pomenutim pisanim romanima.
Za nekoga ko Džudasa čita prvi put tipična je neka vrsta razočarenja nakon prve epizode, zbog spoznaje da je serijal doživio samo 16 epizoda. Ali, kad se sve epizode iznova pročitaju i izguštaju, mnogo je jasnije zašto je tako moralo biti. Džudas je morao ostati neokaljan kao serijal. Konkretan i decidan, hladan i jednostavan. Da se kojim slučajem Džudas morao sresti sa kojekakvim karakondžulama, svemircima ili vampirima, to više ne bi bilo to, izgubio bi na imenu i snazi. Meni lično, ovo proputovanje sa Alanom Skotom dugo godina je bilo enigma i nekako sam ga izbjegavao i to ću pripisati svojoj nezrelosti. Sada, u ozbiljnijim godinama vidim koliko sam pogriješio i tek ga sada cijenim, pa ću se usuditi i reći da je ovo možda i najbolji hardcore vestern serijal koji je potekao iz Bonellija. Otuđenost ovog pravednika u odnosu na sredinu u kojoj živi i goni nepravdu toliko je naglašena da se nemoguće iščupati iz te priče, pa je normalno poistovjetiti se sa njegovim principima i reakcijama; u isto vrijeme, nijednim svojim pokretom ovaj junak nije odvukao čitaoca iznad zemlje i natjerao ga na maštanje.
Sva filozofija koja nam je servirana sa Džudasovim avanturama potpuno je vesternovska i kao takva zaslužuje svu moguću pažnju i divljenje, uz napomenu da je ovo tek prva od 16 priča o Pravedniku i da slijedi još 15 osvrta na njegov lik i djelo.
